„Ajme, ne mogu ovo gledat, vidi šta su napravili“, gotovo na rubu suza, onako više za sebe, govori nam mještanka Piska, Rose Fistanić, dok se po popodnevnom vrelom suncu prema moru spuštamo serpentinama kroz stijene i izgorenu borovinu prokrčeni put. Taj put kojeg ranije nije bilo, čak ni u vidu kozje stazice, prokrčila je prije tri godine tvrtka Point Split d.o.o., u posrednom vlasništvu Stipe Latkovića i članova njegove obitelji, pod opravdanjem da je to nužni protupožarni put. Vodi u Vruju, uvalu na otprilike pola puta između Omiša i Makarske, najbliže Rosinom Pisku. Uvala se, sve dok je se nije domogao Latković, mogla podičiti gotovo netaknutom prirodnom ljepotom, a koja je za mnoge putnike koji je nikada nisu vidjeli izbliza bila prvi susret s Jadranskim morem. Naime, za sve one koji su se na Jadransku magistralu spuštali iz smjera Ciste Provo, upravo je pogled na Vruju bilo ono nakon čega bi povikali „more, more“. 

Nakon što su je emocije malo popustile, Rose se okreće u našem smjeru i započinje: „Ma znate koja je ovdi bila divota, mi smo ka dica tu dolazili barkon na sredele, a stariji na bokun vina. Samo se barkon i moglo doć. A vidite sad!“.

"More, more" (FOTO: Lupiga.Com)

Osim Rose u Vruju se s Jadranske magistrale spušta još dvadesetak ljudi, uglavnom mještana okolnih naselja, kako bi iskazali nezadovoljstvo reakcijom institucija na ono što u Vruji već 18 godina radi rečeni Latković. A ono što on tamo radi teško je opisati nekome tko to nije vidio na licu mjesta. Teško će to uspjeti i sve ove fotografije.

Ovom je uvalom nekada, u vrijeme Jugoslavije, raspolagala državna tvrtka Dalma hoteli. Osamdesetih godina prošlog stoljeća zatražili su poznatog splitskog arhitekta Dinka Kovačića da u Vruji napravi skroman ugostiteljski objekt namijenjen svima koji zažele svratiti. Sam Kovačić, prisjećajući se toga, svojevremeno je za RTL rekao kako je kada je došao tamo shvatio da se u toj ljepoti ne može ništa graditi, pa je onima koji su ga angažirali rekao kako jedino može napraviti „prostor za pijanstvo“. Tako je napravio nekoliko nadstrešnica, terasa s ognjištima na kojima bi oni koji do Vruje dođu mogli peći ribu i u hladovini popiti malo vina. 

I ovo ima (FOTO: Lupiga.Com)

Hrvatska tranzicija i nemilosrdna privatizacija devedesetih učinila je svoje. Dalma hoteli su Vruju u nekim poslovnim kombinacijama prepustile Agrokoru Ivice Todorića, a Latković je potom, s megalomanskim planovima, od Agrokora preuzeo Vruju.

Danas je naziva Resort „Grad vode i vjetra“, iako bi daleko primjerenije bilo da se, umjesto na vodu i vjetar, pozvao na bagere i neumorno „ziđanje“. Naime, danas bagera, razne druge građevinske mehanizacije i prekomjernog betoniranja u Vruji ne manjka. 

Što nije odnio požar oglođala je mehanizacija (FOTO: Lupiga.Com)

Zanimljivo, s vremena na vrijeme, na popularnom Bookingu pojavi se mogućnost noćenja u resortu. I to po cijeni od otprilike 10.000 kuna po osobi za jednu noć. No, ni tada se soba nije mogla rezervirati, pa tako u Vruji nikad nema nikakvih turista, što je i logično jer zapravo radovi nisu završeni. 

„Nije istina da ovdi nije bilo gostiju“, dobacit će netko od prosvjednika „kolegi“ prosvjedniku koji novinarima objašnjava da kod Latkovića nikad nema gostiju, pa nastaviti: „Bili su ovdje privatno i Stipe Mesić i Jadranka Kosor i Ivo Josipović i Ivić Pašalić i Zoran Milanović … uostalon gazda se uvik poziva na svoje moćne prijatelje“.

Taman kad je većina prosvjednika sišla do Vruje, Ivan Barišić, nezavisni vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije, na brzinu je podigao tri šatora pred ulazom u „velebni“ resort, tik do hrpe građevinskog materijala, iskopa i mehanizacije. Na svakom od šatora nalijepio je i poruke koje će možda prije nego ih Latković i pročita otpuhati vjetar. „Vrije u meni kao u Vruji“, pisalo je na jednom papiru, a na omanjem platnu – „Prirodi oteto - zauvik prokleto“.

Nula odgovornih uz popis nelegalnih objekata (FOTO: Lupiga.Com)

Na šatorima su postavljeni i papiri na kojima se pobrajaju svi odgovorni za nereagiranje na devastaciju Vruje, a to su, među ostalima, i Grad Omiš, općina Brela i općina Zadvarje, jer je uvala zapravo prostorno raspodijeljena između te dvije općine i grada Omiša, koje kada to zatreba znaju odgovornost prebacivati jedni na druge. Popis se nastavlja s Lučkom kapetanijom, Državnim inspektoratom, Hrvatskim cestama, Hrvatskim vodama, Ministarstvom zaštite okoliša i energetike, Splitsko-dalmatinskom županijom, Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja i Šumarskim inspektoratom.

„Šatori predstavljaju rampu ili neku betonsku barijeru kojom bi se nakon oduzimanja koncesije i donošenja rješenja o zabrani gradnje, stalo na kraj bahatosti privatnog poduzetnika. Šatori će biti tu dok oni ne stave neku takvu barijeru na samom ulazu s Jadranske magistrale i spriječe daljnju devastaciju“, govori Barišić za Lupigu, pa nam nastavlja objašnjavati kako je sve što vidimo većinom državna zemlja, osim nekih malih dijelova koji su bili privatni, a koje je, kaže, navodno Latković otkupio.

"Oduzeta mu je koncesija, ali on i dalje ziđa" - Ivan Barišić (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovo gdje stojimo je potok, a ovo gore je šuma. Nema ni potoka, a ni šume“, poentira.

A točno ispod „potoka“ i mjesta na kojem stojimo, skrivaju se desetine tona betona. Naime, izvan ograđenog dijela Latkovićevi su majstori u stijeni nedavno izgradili nešto što nalikuje podrumu, s kojom namjenom teško je pretpostaviti. Iako ova priča traje gotovo dva desetljeća, devastaciji nitko nije stao na kraj. Do sad je izdavano više zahtjeva za rušenje nelegalno izgrađenih objekata, ali do nikakvog rušenja nikad nije došlo.

Za to vrijeme Rose Fistanić obišla je sve što se moglo obići, a da se ne ulazi u ograđeni dio „resorta“ kojim dominira kič, zdanja poput imitacija tvrđave s puškarnicom i objekata od neznalački zalijepljenih kamenih ploča, od kojih su neki nazvani po kralju Tomislavu, kraljici Teuti ili Aleksandru Makedonskom.

"To je bilo po miri čovika, a ovo …" - Rose Fistanić (FOTO: Lupiga.Com)

„Mogu ti pokazat sliku kako je to izgledalo. Mi smo tu dolazili s kaićima, priko dana pekli srdele, dolazili bi brodon iz Omiša u Pisak već u šest izjutra pa bi vozili ovdi i predvečer bi vraćali goste. To je bilo po miri čovika, a ovo …“, primijetit će Rose, dok po mobitelu lista i pokazuje nam stare fotografije Vruje koja danas maločim podsjeća na ono što vidimo na fotografijama. 

Na prosvjed je stiglo i nekoliko članova Građanske inicijative SOS Osejava iz obližnje Makarske, koji se već godinama bore da se tamošnji poluotok Osejava, jedan od divnijih komada obale u Dalmaciji, ne pretvori u nešto slično onome što vidimo u Vruji.

Kablovi i iskopi (FOTO: Lupiga.Com)

„Došli smo podržati prijatelje koji se sad već dugi niz godina bore da zaustave devastaciju možda i najljepše uvale na Jadranu, jer, nažalost, koruptivni sustav koji je postao uvriježen u Hrvatskoj dozvoljava devastacije ovakvog tipa“, kaže za Lupigu Ivana Miočević Franić iz SOS Osejava.

Oni su u strahu od sljedeće sjednice makarskog Gradskog vijeća u kojem glavnu riječ vodi HDZ u koaliciji s HSLS-om čija je vijećnica i Hloverka Novak Srzić, direktorica Turističke zajednice grada Makarske, koja se nedavno proslavila kada je fotografijom plaže na Mozambiku, mrtva-hladna, reklamirala Makarsku rivijeru. Ukoliko Osejava, veliki poluotok, odnosno šuma uz obalu, koja razdvaja Makarsku i Tučepe, bude devastirana, možda će tamošnjim turističkim radnicima uistinu preostati samo da svoje turističke destinacije reklamiraju fotografijama tuđih prirodnih ljepota. 

Dio ekipe iz SOS Osejava (FOTO: Lupiga.Com)

„Gradska vlast kroz prostorni plan pokušava, za sad, trećinu poluotoka pretvoriti u sportsko-rekreacijski centar i tako nepovratno uništiti prirodu, sve pod krinkom razvoja. Makarska je oduvijek razvijeno turističko središte. Loša uprava zadnjih 30 godina pokazala se da nešto što je razvijeno može u potpunosti uništiti i nikome ništa“, govori nam Miočević Franić, ističući kako su građani sasvim jasno rekli što misle o takvim planovima, što vlastima očito ne znači apsolutno ništa.

Naime, SOS Osejava je još odavno pokrenula peticiju protiv ovakvih namjera, koju je u vrlo kratkom roku potpisalo 4.177 građana Makarske, a sveukupno 5.200 ljudi, jer su podršku dali i stanovnici okolnih mjesta. Također, za vrijeme zadnje javne rasprave u prosincu prošle i siječnju ove godine, u tri dana prikupili su oko 2.200 primjedbi i prijedloga od građana na račun planova vladajućih.

No, vratimo se Vruji, gdje Ivanine kolege spremno na šatore ostavljaju jedan od transparenata koje su donijele, prije nego će krenuti „požarnim“ putem prema Jadranskoj magistrali. O tom „požarnom“ putu ponešto će nam reći novinar Boris Dežulović koji već godinama živi u neposrednoj blizini Vruje. Kaže, kako je prije tri godine prilikom velikog požara koji je zahvatio područje Vruje, on, kao i dobar dio mještana, došao na Jadransku magistralu da pomogne u gašenju.

Ivan Barišić i Boris Dežulović na Jadranskoj magistrali prije spuštanja do Vruje (FOTO: Lupiga.Com)

„Zatekao sam vatrogasce na magistrali koji su gasili požar s magistrale. Kad sam ih pitao zašto ne siđu ovim protupožarnim putem, samo su mi se nasmijali i rekli da vatrogasna vozila tim putem ne mogu sići, jer su zavoji preoštri pa njima ne može proći ni veći kombi, a kamoli njihovo vozilo“, prisjeća se Dežulović događaja iz kojeg je, zaključuje, jasno vidljivo koliko je „protupožarni“ put uistinu protupožaran. 

Odmah potom, parafrazirat će riječi Andrije Hebranga.

„Ovo što vidite ovdje, to je sublimacija svih hrvatskih nesreća na jednom mjestu. Ovo je ogledni primjer svega što se u Hrvatskoj događalo zadnjih 30 godina. Imaš ovdje zaštićeni krajolik i imaš sasvim otvorenu devastaciju. Dakle, ne radi se o tumačenju nekih rješenja, već o jednostavno bezobrazno raskrčenom državnom i javnom prostoru, jer ovo sve što vidimo oko nas je bespravna gradnja“, kaže Dežulović, koji također navodi kako su kod Latkovića u gostima bili brojni političari.

Pseudoarhitektura by Stipe Latković (FOTO: Lupiga.Com)

„Zoran Milanović kaže da nikad nije bio ovdje, a mještani Piska govore da je bio. A ja ga pozivam da dođe i da sa sobom dovede inspekciju. To je prilika da ta jebena pravna država pokaže svoju funkciju. Ovdje je sve crno-bijelo, nema nikakvih podtekstova. Hrvatska država će biti slučajna, kako bi rekao predsjednik, dokle god ne riješi ovaj slučaj. Ovo je slučaj, ovo je slučajna Hrvatska! Milanoviću, predsjedniče, dođi i riješi slučaj“, poziva Dežulović hrvatskog predsjednika, kojeg se prošle godine prozivala nakon što se doznalo da se njegov sin zaposlio na TV Jadranu, inače Latkovićevoj televiziji.

Barišić će primijetiti kako nadležni jesu napravili neke potrebne radnje, ali da je to sve nedovoljno, jer gradnja u uvali i oko uvale ne prestaje.

„Oduzeta mu je koncesija, ali on i dalje ziđa. More je tu problema. Ovdje imamo hrpu nelegalnih objekata, većina ovoga što vidite nije zakonita, pa pogledajte taj veliki mol i on je nelegalan. Njegova mehanizacija stalno stiže, ali mehanizacija koja bi trebala srušiti nelegalne objekte nikako ne dolazi“, poručuje Barišić.

Misterije Latkovićevih podruma (FOTO: Lupiga.Com)

Rezignirano nam govori kako se u županijskoj Skupštini ništa ne može riješiti, te da se od županije, HDZ-a i SDP-a ne može ništa očekivati.

„Tu su na vlasti HDZ, a njih Latković drži u šaci tako da oni jednostavno neće ništa riješiti. Oni ovise jedni o drugima. Od županije i HDZ-a i SDP-a ne možemo očekivati ništa. Odgovorne pozivam - blokirajte, kaznite i vratite u prvobitno stanje. Stanite mu već jedanput na kraj. Ne znam koliko je do sad rješenja doneseno, a on i dalje gradi. Ovo više nije devastacija, ovo je bezobrazluk maksimalni“, upozorava Barišić, pa još dodaje, kaže da ne bi zaboravio, da svakako vrijedi napomenuti kako je i dio pomorskog dobra također uzurpiran te da je bilo slučajeva kada je Latković tjerao one koji su se s barkama došli kupati na javnu plažu, čak im i prijetio policijom.

„Oni su toliko bahati da misle kako mogu raditi štogod hoće, ali netko će im valjda jednog dana stati na kraj“, zaključuje.

Uistinu već na serpentinama famoznog „protupožarnog puta“ stoji znak upozorenja kako je dolje „privatna zemlja“ čime s turiste i putnike namjernike želi obeshrabriti od eventualnog silaska do plaže. 

Privatno, a državno (FOTO: Lupiga.Com)

Kako je Vruja izgledala nekada reći će nam i arhitektica Mariana Bucat, koja već godinama prati ovaj neobični slučaj koji nikako da završi i koja je svojevremeno nadležnim institucijama uputila prijavu protiv nezakonite gradnje u Vruji. Objašnjava nam kako se u naravi radi o 12 hektara negrađevinske zone, a da su objekti koje je osmislio Dinko Kovačić sada neprepoznatljivi, kao i da je dobar dio zahvata u pomorskom dobru i da je sve to u vlasništvu Republike Hrvatske. 

„Ovo je najveće i najilegalnije gradilište koje sam ikada vidjela. Gradilište daleko izvan građevinskog područja. Sve je ovdje spremno da se krene u završne građevinske radove. Dakle, živo je - gradi se. Usporedno s gradnjom, prateće procedure i razna prava građenja ne postoje“, komentira nam Bucat. 

"Sve je ovdje u suterenu spremno da se krene u završne građevinske radove", primjećuje arhitektica Mariana Bucat (FOTO: Lupiga.Com)

Upozorava kako bi zemljištem, da je reda i kulture, trebali raspolagati Ministarstvo državne imovine i Hrvatske šume. Ono što je nekoć prema ekološkoj mreži Europske unije, Natura 2000 bilo područje očuvanja značajno za vrste i stanišne tipove sada se, kaže, čini mrtvo, jer nema na vidiku ni vrsta ni staništa.

„Šuma koja je nekoć postojala od ceste do uvale, oko 500 metara zračne linije, izgorjela je 'sama od sebe'. Kroz izgorenu šumu tu je onda probijen šumski protupožarni prosjek. U projektu za 'investitora' stoji Point Split d.o.o., nekoć omiljeni izvođač lokalnih samouprava kao što je Grad Split. Umjesto bespotrebnog prosjeka, izvedena je neuvjetna serpentina koja je na više mjesta prekinula vododerinu što je tekla s Biokova u more. Krajolik kojeg je neki prostorni planer označio kao spomenik prirode nakon poduhvata više sliči na kakvu kamenitu pustinju s bizarnim tragovima života. Unatoč i usprkos svemu ilegalnome, Ministarstvo turizma registriralo je u sklopu zuugrada 24 kreveta s tri zvjezdice“, zaključuje arhitektica.

Posljedice požara unatoč "protupožarnom" putu (FOTO: Lupiga.Com)

Hoće li se paradigmatskoj priči Hrvatske kakvu danas živimo, barem u ovom slučaju, konačno stati na kraj ili će Latković uspjeti ostvariti sve svoje naume, teško je prognozirati. Stoga ćemo ovu reportažu zaključiti onom već toliko otrcanom frazom – pokazat će vrijeme. Jer u Hrvatskoj već desetljećima čekamo da nam vrijeme nešto pokaže, a ono – uglavnom – ne pokazuje ništa, tek šuti i bespovratno prolazi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"