Prošlo je već par sati otkako smo iza sebe ostavili vrevu gradskog života. Silazak s autoputa u Karlovcu i odluka da se par dana godišnjeg odmora provede na starim državnim cestama bila je usputna, možda pomalo i bedasta, ali kasnije će se pokazati itekako opravdanom. Cijela priča se vrti oko neplaniranosti i besciljnosti, jer ovakve stvari gube dušu istog onoga trena kada u kaos putovanja uvedete red. Staru cestu kojom se nekada išlo za Split obuzeli su duhovi i tek s vremena na vrijeme vidljivi su tragovi nekada bogatog gostioničarskog života. Danas su se ti tragovi sveli na škripave reklame i poneku ugaslu pečenjaru gdje je nekada, u samo jednom danu, skončavalo živote stotine janjaca i odojaka. Autoput koji je zaobišao mala sela pokrenuo je novu eru života lokalnih stanovnika koji su se kroz ugostiteljstvo nalazili desetljećima. "Prodajem jaja, prodajem odojke, prodajem eko jaja i odojke" , table su koje možete vidjeti skoro na svakoj kući. Turanj, Cerovac Tušilovački, Donji Budački, Budačka Rijeka, Blagaj, zajednice koje lagano blijede i koje se sve teže pronalaze na turističkim kartama, danas zaobilaze i njihovi nekada najvjerniji gosti - kamiondžije.

Rastoke - vodeničarsko naselje

Na samom ulasku u Slunj, šezdesetak kilometara od Karlovca prema jugu, iz vode i umirujućeg šuma vodenica izranjaju Rastoke, vodeničarko naselje. Priroda se prepustila mašti i stvorila vodopadno-kaskadnu atrakciju. Jedinstvenu i originalnu. Iako sve vrvi od turista, koji su većinom stranci, mjesta za parking ne nedostaje. Cijeli ambijent - nešto nevjerojatno. Ljudi koji tamo žive i čije su kuće svojevrsna atrakcija naviknuti na iščuđavanje nas došljaka, stopljeni su s prirodom i ukoliko se ne zagledate u njih nećete ih niti primijetiti. Prvih pola sata osjećate samo zavist zbog tako sporog života. Cijene su umjerene i ako tamo ne namjeravate prespavati, posjet Rastokama na džepu nećete ni osjetiti. Inače, spavanje u raznim bungalovima i vodenicama, s doručkom, platit ćete 150 kuna. Za dan mira i odmora sigurno nije puno.

Vodopadno-kaskadna atrakcija

Napuštam Rastoke s mislima kako ću ovdje jednog dana doći otegnuti papke. Iza sebe uskoro ostavljamo i Slunj. Pošto smo se namirili vodom, kavom i popratnim sadržajima u Rastokama ne gubimo vrijeme i Slunj će nam ovaj put ostati samo kao jedno od mjesta kroz koja smo prošli. Nekada davno upravo sam se na tom mjestu primao u omladince i popio prvi konjak, koji mi se nažalost svidio ... Slunju moj, zbogom ... Table s odojcima nas i dalje prate, ali sve rjeđe. Priroda kroz koju nemilice vozimo ne daje mom suputniku i meni previše vremena za razgovor. Bezbroj nijansi zelene boje mislima zabranjuju razgovor. Vozim kao hipnotiziran. Broćanac, Ćuić Brdo ... uživancija …

Široj javnosti malo poznate Baraćeve spilje

Baraćeve špilje, pisalo je na putokazu koji je vodio desetak kilometara od Rakovice prema bosanskohercegovačkoj granici. Nikad nisam čuo za njih, a vjerujem ni da većina vas nema pojma za nešto što mogu biti Plitvička jezera, samo pod zemljom. Djevojka koja nas je dočekala na improviziranoj recepciji kasnije je bila naš privatni vodič.

- Spilje su otvorene prije dvije godine. Za mjesto koje je dom i jedne endemske vrste, reklama je jako slaba. Ostajemo nepoznati za sve osim za slučajne prolaznike, požalila nam se djevojka. Ulaz je 45 kuna. Pripreme su jednostavne i zanimljive. Dobijete šljem, baklje, toplu odjeću i spremni ste za jednosatni obilazak. Za koji trenutak postajete dio tisućljetne tame i tišine. Daleko od oka čovjeka, priroda je, ne žureći se, tokom "bezbroj" godina stvarala riznicu stalagmita, stalaktita i stalagnata. Podzemna katedrala puna oltara i tragova života prethistorijskih životinja. Jeza i povezanost s dalekim prati vas cijelo vrijeme.

Kad se ugasi svjetlo nastaje "nulta tama"

Zanimljivo je kako je samo na ovom području pronađeno oko 150 spilja. Većinom je tu riječ o poslasticama za speleologe, kojima je potrebno tek nešto više kondicije i opreme nego običnim posjetiteljima. Došavši do kraja pećine, vodič koji je bio više nego ljubazan ugasio je svjetla i dao nam predodžbu o nultom mraku. Ništa, nula. Imaš osjećaj da će ti oči izletjeti iz glave od svog tog silnog naprezanja. Nikada ranije, ali baš nikada, to nisam doživio. Izlazak na dnevnu žegu je teži dio cijele te priče, ali što se može. Još je ostala jedino knjiga utisaka i krećemo dalje. "13. svibnja 2007. godine, oko dva popodne - Spoj prirodnog i nadrealnog. Jeziva tišina i neutaživa žeđ za tamom".

Povratak na staru državnu cestu vrvio je utiscima iz pećine. Iza nas ostaje Rakovica, ucrtana negdje u mom primozgu, dok god ću biti živ. Čudno je to. Prestao sam ploviti svjetskim morima još prije par godina i od tada nisam okusio prave daljine. Proputovao cijeli svijet, a ono najljepše baš tu pred nosom ... Jezerce, Korenica, područje oko Plitvičkih jezera već smo prošli, a sada dolaze Krbavsko polje i Udbina, a s njima i sjećanja na rat, koja su domaćim ljudima očito jako važna. Odnos prema kućama i poslu više je nego vidljiv. Stajemo uz put i od neke babe kupujem rakijetinu bolesne boje. Uvjerava me da njena rakija nije samo za masažu nakon čega nastavljamo dalje. Štandovi sa sirevima, gljivama i rakijama zamijenile su table s eko jajima. I više je nego jasna naznaka prijelaza iz šumovite Like u kamenu Dalmaciju. Gračac napuštamo tek nakon kave u lokalnoj gostionici. Put kojim sada idemo potpuno je prazan. Napuštene tvornice tko zna čega, čije je prilaze progutala trava i korov, svako toliko nam privlače pažnju. Zašto to danas ne radi, pitaj Boga? Samo što ni on možda nema odgovore na naše razne privatizacije, poslije kojih su ostala samo nakaradna zdanja.

Vozeći se prema Jasenicama u podnožju planina vidi se kanjon Zrmanje. Cesta je neočekivano dobra. Svakih par stotina metara ugibališta za vozila. Svakim zaustavljanjem i izlaskom iz auta dobijete besplatnu kartu za vidikovac s kojeg se pruža pogled od kojeg zastaje dah. Planine, kanjoni, nebo, more jako daleko ... U daljini Maslenički most koji ćemo prijeći za petnaestak minuta i ući u općinu Posedarje.

Napokon Zadar

Poličnik, Murvica i konačno Zadar. Tu smo napokon iskoristili vrućinu koja nas je pratila cijelog dana i okupali se. Spavanje kod prijatelja pa obilazak grada iz perspektive običnog turista. Inače, ako nemate prijatelje kod kojih ćete prespavati, sobe u privatnom smještaju, u ovom djelu sezone, stoje poprilično prihvatljivih sedamdesetak kuna.

Grad definitivno vrijedan skretanja sa puta

Zadar. Spoznaja da je nastao na rimskim utvrdama i da su ga savezničke snage sravnile sa zemljom, daje mašti na volju prilikom obilaska grada. Ulazi u muzeje nisu skupi. Prosjek je desetak kuna. U svakom slučaju Zadar je grad vrijedan skretanja s divlje rute. Dobar savjet mogao bi biti taj da parkirate auto izvan središta i grad detaljno obiđete pješice. Pronaći parkirno mjesto, inače je nemoguća misija. Pogriješite li uličicu ne gine vam zastoj od pola ure. I živaca za narednih deset godina. Grad nije skup i ljudi nisu čudni.

Krka u punom sjaju

Dan kasnije ispijajući kavicu odlučili smo krenuti prema slapovima Krke pa dokle stignemo. Pozdrav s našim domaćinima i put prema Vodicama, gdje ćemo se dignuti prema Skradinu. Vožnju uz more do Vodica obilježila su, svima nam dobro poznata mala mjesta, marine i slinjenje na usidrene jahte. U Pakoštanima smo zastali na ručak i odmor od volana. Cijene hrane ovise od lokala do lokala, je li to konoba ili pizzerija, ali pravilo što idemo južnije to je skuplje, pokazuje se točnim. Pakoštane su prošlost. Nastavljamo put uz Vransko jezero. Iako relacije od mjesta do mjesta nisu velike, gužve na cestama već sada su vrlo zamjetne. Dolazi Pirovac i prvi putokazi za slapove Krke. Šibenik s desne strane, mi pičimo lijevo i za kojih 45 minuta stižemo na Krku. Iako je već poprilično kasno odlučujemo ući i možda prespavati. Spavanje na Krki je ravno stotinu kuna po glavi. Budući smo ulaz u park već platili 130 kuna, spavanje je otpalo brže nego što biste i mogli zamisliti.

Najljepši dio svijeta

Tko nije bio barem jednom na Krki, moram ga žaliti. Možda ružno zvuči, ali tako je. Najljepši dio svijeta i treba ga vidjeti. Barem jednom. Vremena za takvo što može se i mora naći. Mi ga nažalost nismo imali toliko da ostanemo cijeli dan. Park se zatvara već u sedam navečer, a može se u potpunosti proći turističkim brodom koji nije skup. Međutim, ono što se slapovima Krke mora zamjeriti jeste činjenica da hranu nemate gdje kupiti, osim ako pod hranu ne smatrate sladoled i vodu koja je nevjerojatno skupa. Prirodu koju tamo vidite ne bih opisivao, jer zapravo ne znam što da vam kažem o mjestu koje na svakog djeluje drugačije i koje svatko vidi na svoj način.

Sunce je već lagano dotaklo zemlju, a mi odlučismo da ćemo se voziti još jedan sat pa ćemo prespavati u Primoštenu, gdje se to može učiniti za male pare. Spavanje u apartmanu s pogledom za pamćenje, stoji tek sedamdeset i pet kuna. Umoran od puta i vožnje zaspao sam k'o top i sanjao razne gluposti.

Pogled iz apartmana

Rano jutro, sunce i volja kakvu dobijete samo kad ste slobodni. Kavica uz more, novine, wc i nabrijani smo za dalje. Hvatamo gotovo 200 kilometara udaljen Drvenik i trajektnu liniju za Sućuraj, na otoku Hvaru. Split smo odgodili za povratak, što se pokazalo poprilično nesretnom idejom, jer kasnije smo ga radi vjetra i kiše, u nedostatku volje, opet zaobišli. Rogoznica, Trogir, Kaštela k'o u priči (valjda sedam). Prolazimo Split i lovimo ona mjesta s televizije. Dugi Rat, Omiš, Brela, Baška Voda, Makarska .... Ne stajemo nigdje, jer uz Biokovo iznad glave jednostavno nemaš vremena. Imaš osjećaj da će ti planina pasti na glavu. Stare napuštene kućice traže poštovanje od slučajnih prolaznika. Neki kažu da su velebne stijene nastale u jednom trenu. Pogled na drugu stranu otkriva nam Brač, Hvar …

Biokovo kao da će ti se svaki tren stropoštati na glavu

Hvatamo trajekt u jedan popodne. Cijena za auto i dvije osobe samo 92 kune. Vožnja traje dvadesetak minuta. Silaskom iz trajekta hvatamo pravac Sućuraj - Hvar, dionicu dugačku osamdesetak kilometara, promatramo usputna sela, poneka od njih gotovo potpuno napuštena.

Pogled s trajekta na putu prema Sućuraju

Otok je dugačak devedesetak kilometara. Sve ovo vrijeme prati nas sunce i malo bure, tek toliko da osjetiš sol na usnama. Vijugave ceste i krajolik prepun maslinika i suhozida koji su uspjeli preživjeti stotine godina, prostiru se pred nama. Dio otoka uništili su požari, koji Hvar posjete svakoga ljeta, pa su i sada vidljivi tragovi vatrene stihije. Prvo stajanje, nakon gotovo šezdeset kilometara vožnje po serpentinama, u Jelsi i prvo tankanje auta, još od Zagreba.

Otok Hvar prepun je zaboravljenih sela

Glad čini svoje pa svraćamo na ručak i ne baš obilne porcije plaćamo k'o suho zlato. Lazanje, nemaš ih šta vidjet' - 60 kuna. Pojedem ih barem pet takvih, odjednom. To je, dakle, Jelsa, to je taj "sunčani otok". Lokalne cestovne gostione nisu se još otvorile. Sređivanje za nadolazeću sezonu u punom je jeku i to se vidi na svakom koraku. Dolazimo u Hvar oko četiri popodne, odmah nalazimo sobe i to, opet dosta jeftino. Prosječna cijena sobe je, kažu, inače oko 160 kuna po osobi. Mi smo pronašli za 100. Nije još sezona, pa daj šta daš. U bunkeru od auta imali smo šator i vreće za spavanje, za svaki slučaj.

Detalj s Hvara

Ostatak dana proveli smo na plaži kao i sljedeća tri dana koliko smo ostali na otoku. Obilazak grada Hvara nije nam išao na ruku, pogotovo posjeta građevinskim zdanjima i muzejima, koji su redom zatvoreni radi pripreme za sezonu. Jedino je još u gradsku utvrdu bilo moguće ući.

Pogled na grad Hvar i Paklene otoke najljepši je s gradske utvrde

A cijene su, šta da vam kažem, upravo onakve kao što se godinama govori? Sve je preskupo, ali, ruku na srce, i prelijepo. Selekcija gostiju je, dakle, uspjela. Ispred grada stoji usidren veliki brod s gostima iz cijelog svijeta. Novine dolaze tek u podne. Najobičnija kava je 12 kuna.

Grad je već krcat turistima, koji dolaze s usidrenih jahti i brodova

Dalje nema smisla da vam nabrajam cijene. Sva sreća što sam jedan od onih koji ljetni odmor najčešće provodi ležeći na plaži … Drugi dan na Hvaru protekao je u istraživanju otoka. Razne uvalice, napuštena sela i privatne hacijende razbacane su kao rakova djeca. Zabačene plaže, puste i zarasle, biseri su za sebe. Preporuka svima da dođu ovdje.

Prepoznatljivi motiv Hvara

Petak je bio dan za povratak. Vratili smo se na Drvenik i po kiši i buri prešli kanal. Pošto je vrijeme bilo takvo kakvo je, nismo baš imali vremena, a ni volje, za usputna stajanja. Nastavak dobro poznatim putem prema Splitu i ponovni zaobilazak grada s novom kontroverznom rivom. Promijenili smo pravac i okrenuli prema Zadru, pa za Novi Vinodolski. Magistrala od Zadra preko Karlobaga sve do Senja, vrijedna je svake hvale. Cesta je renovirana i gušt je vozit se po njoj. No, Velebit je uporno odbijao nalete bure ravno na nas, tako da smo požurili prema cilju.

Najpoznatija bura

Nakon devet sati vožnje, tog dana se ispred nas pojavio Novi Vinodolski. Moj grad, grad gdje sve znam i gdje ću već nakon dvije pive spavati snom pravednika. Za šest dana vožnje, uživanja, cuganja i svega ostaloga, potrošili smo 1.400 kuna po glavi, s time da je u to uračunato i spavanje i gorivo kojeg smo, na sreću potrošili, tek za 750 kuna. Dvije osobe i dobra volja. Zato zaboravite Bali, Kanarske otoke i Baleare. Pravi doživljaj imate tu ispred nosa. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze i plaćaju abnormalne cifre za ono što mi možemo gledati svaki dan. Stoga ljubavnicu, ljubavnika ili toplog brata pod ruku i krenite … 1477 kilometara čeka samo vas …