Cilj - hip hop festival u Ljubljani, doduše nebitan cilj, ali ipak neki cilj kojeg se držimo. Jednodnevni izlet u drago nam mjesto. Početak sasvim loš, jer glavni putnik i jedna od zvijezda festivala, Edo Maajka ima bosanski pasoš, što znači kako mu za ulazak u Sloveniju treba viza. Ipak u slovenskoj ambasadi su susretljivi prema "kulturnjacima" i viza se izrađuje istog dana, no nesusretljiv je termin kada se ona treba pokupiti, jer tada je takozvana zagrebačka špica i to ne ona kada poznata lica napune iznimno uski dio centra Zagreba, već ona špica kada se svi vraćaju s posla, a još k tome je i predbožićna gužva. Tako da smo nakon sat vremena od polaska još uvijek u Zagrebu.

Pisac ovoga podužeg teksta koji bi trebao ličiti na putopis, poznat je kao slavni pustolov i dobar poznavatelj graničnih prijelaza na kojima nije gužva, te tako bez razmišljanja krećemo put malog prijelaza na Bregani. No, i tamo nailazimo na probleme, također zbog Edinog pasoša, jer valjda je to malogranični prijelaz, a na njemu se ne udaraju pečati u pasoše, a Edi zbog vize treba pečat. Barem tako sam to shvatio ja, kao glavni pregovarač s carinskim policajcima. A budući da sam odličan pregovarač, morali smo se vratiti i poći na drugi granični prijelaz.
Od autoceste koju Slovenci grade kako bi povezali perifernu Hrvatsku sa periferijom Europske Unije, nema ništa. Prvi susret s cestom od dvije trake događa se tek nekoliko desetaka kilometara od Novog Mesta, a ta je cesta Slovencima bitna jer njom se stiže do Maribora, drugog po veličini slovenskog grada, a potom dalje i do Šentilja, odnosno Austrije. No, nekih naznaka autoceste prema Hrvatskoj ipak ima, jer povremeno se vide neki sitniji radovi na cesti. Onako neka procjena totalnog laika je da bi od Zagreba do Ljubljane autocestom mogla putovati tek naša djeca, i to u zreloj dobi! Uz pojedinačne napadaje gužve, uglavnom stvorene nekulturnim vozačkim navadama talijanskih kamiondžija, nakon dva sata stižemo u glavni grad susjedne nam republike.

Što da se o Ljubljani kaže, a da vi to već ne znate. Riječ je o gradu koji nema župana, već kako to oni kažu, ima županju, gospođu Danicu Simšič. To je grad niti prevelik, niti premalen, nazovimo ga srednjevelikim gradom s nešto manje od 400 000 stanovnika (zajedno s predgrađima). Za razliku od hrvatskog glavnog grada, Ljubljana ima prirodniji geografski položaj jer se ipak nalazi u središtu Slovenije, te je jednako blizu i jugu i sjeveru, kao i istoku i zapadu.
Simbol grada je zmaj, a ta je priča vezana uz grčkog mitskog junaka Jazona i njegovim dogodovštinama sa zlatnim ruhom. Ljubljanski dio ide otprilike ovako: Jazona i ostale junake na lađi Argo progonili su podanici kolhidskoga kralja, te su ovi pobjegli u Dunav, a potom u Savu i tako došli do Ljubljanice, rijeke koja danas protječe centrom Ljubljane. Došavši do izvora rijeke, Argonauti su rastavili lađu i na leđima je prenijeli do Jadranskog mora. Potom su Argonauti naišli na jedno jezero (kažu, ono kod današnje Vrhnike) iz kojeg je izletjela opasna neman, koju je Jazon, ne bez beda, uspio pobijediti tek nakon dugotrajne borbe. Ta neman bila je Ljubljanski zmaj, danas prikazan u gradskom grbu.

Poseban šmek ovom gradu daje njegov strogi centar, koji je uglavnom pretvoren u pješačke zone i za razliku od zagrebačkog centra ima sadržaja, pa tako možete provesti i sate u šetnji po gradskim uličicama. Osim toga je neobično vidjeti friško renovirana pročelja renesansnih, baroknih i secesijskih zgrada, kakvih je u centru Ljubljane najviše. Najljepši dio je ipak onaj uz Ljubljanicu koju premošćuje desetak malih pitoresknih mostića, a sa obje strane rijeke ljubljansko je šetalište, duž kojega ljetnih mjeseci zažive terase raznoraznih ugostiteljskih objekata u kojima svoje mjesto mogu pronaći različiti profili ljudi. No, to su ipak stvari koje većina vas zna. Malo manje poznat je podatak kako se Ljubljana diči jednom od najstarijih filharmonija na svijetu. Ljubljanska je Academia philharmonicorum ustanovljena 1701. godine i među njenim počasnim članovima mogu se naći i neki najslavniji kompozitori, kao što su Beethoven, Brahms ili Haydn. Inače, kulturnih događanja Ljubljana ima pregršt. Godišnje se u toj prijestolnici održi više od 10 000 kulturnih priredbi. Osim kao kulturni centar Ljubljana je poznata i kao sveučilišno središte u kojem svoje obrazovanje stječe 58 000 studenata na 20 fakulteta.
Nakon ovog niza podataka vratimo se mi na mjesto kada smo stigli u Ljubljanu. Trebalo je pronaći dvoranu, što se nikako nije činilo teškim zadatkom, jer dvorana u kojoj se održava festival zove se Triglav i nalazi se u Bežigradu, kvartu gdje je vaš putopisac, a ujedno i čovjek za volanom našeg prometala, proveo ponajviše svojih ljubljanskih dana. Ali vremena se mijenjaju, mijenjaju se i zgrade, pa i ulice, te pod okriljem noći i korištenjem nepotrebnih prečica u bijegu od prometnih čepova, kao i zahvaljujući nezahvalnim suputnicima, izgubili smo pravi trag. Tako nam je umjesto desetak minuta do dvorane trebalo gotovo pola sata.
Ispostavilo se i kako dvorana uopće nije dvorana, već se samo tako zove. To je prostor pokriven s "balonom" i to već nekoliko godina, tako da je u balonu niknuo i montažni dio zgrade u kojem je otvoren i solidan birc, s ponešto skupim ljubljanskim pivom, Unionom.

Kako nemamo nikakve akreditacije niti ulaznice primorani smo zvati organizatora kako bi nas uveo, a organizacija je svjetska. Naime, jeste li ikada vidjeli da se dva redara posvađaju zato jer je jedan od njih pustio svoju djevojku s autom na golemo prazno parkiralište. Takva protekcija se ovom drugom nije svidjela, jer kako kaže: Morao si to prijaviti, da se proknjiži, a ne ovako. Sumnjajući kako će možda parkiralište tijekom noći biti popunjeno, te da je ljutnja nervoznog redara opravdana, isto sam parkiralište provjerio nakon par sati i još uvijek je bilo poluprazno.

Ulazimo u dvoranu i na opće iznenađenje uviđamo kako je to ipak vrlo dobar prostor do pola ispunjen hip-hoperima mlađim od 16 godina, koji se uglavnom zabavljaju na nekoliko u dvorani postavljenih plesnih podija. Dalo se tu vidjeti stvarno izvrsnih figura. Od ogranizatora dobijamo akreditacije na kojima piše nastopajoči i kupone za besplatnu cugu. Pa gdje je najzad taj točeni Union? Nema ga, jer mi nikako ne možemo doći do njega. Na prvom šanku rukom pokazuju na neki drugi, nama udaljeniji štand. Na tom drugom, udaljenom štandu nam pak pokazuju neke prozore na katu. Tu odustajemo i trošimo tolare koje imamo, jer ipak nekima od nas je Union predrag da bi nastavili kružiti po šankovima u potrazi za mjestom gdje će naš kupon vrijediti. A ispostavilo se da oni vrijede samo na šanku u backstageu i to samo za pivo, što se nikako nije svidjelo ženskom dijelu ekipe koji je naumio popiti kakav slavni Fructalov sok.
Bilo je 18 sati, a saznajemo kako naš suputnik nastupa tek u 22 i 30. Previše čekanja, iako je uz nas dobri Union! Odlučujemo da zvijezda odradi intervjue i ostale obveze i da bježimo u grad. Nakon pola sata smo slobodni, ali redari na ulazu nas ne puštaju vani i obećavaju nam da ukoliko izađemo više nećemo ući, i to obećavaju na krajnje bahat način, što nas nije ni trenutka dirnulo.

Putem do grada sve nas hvata lagana glad. Prijedlog da se taj problem riješi sirovim burekom iliti ponaški, sirnicom, nailazi na neopravdanu bunu, pa se ipak odlučujemo prošetati centrom popiti negdje cugu i utažiti glad umjesto u buregdžinici, u nekom dobrom restoranu. A budući da je Nova Godina centar grada je fenomenalno okićen, totalno ukusno bez imalo kiča i naravno, barem se tako čini, cijeli grad je okičen planski, a ne stihijski, što ne znači da je sve isto i monotono, već samo da se uklapa i nigdje pola lampica nije riknulo kao što se to ponegdje zna dogoditi. No, kako se ne mogu pohvaliti slikovitim opisivanjem, reći ću samo kako je to trebalo vidjeti i preporučit vam da to slijedeće zime i napravite. Najudarnija mjesta su Stritarjeva ulica, Čiril Metodov trg i Wolfova ulica,  a poseban ugođaj cijeloj priči daju ukrašeni mostovi čija se svijetla odsijavaju u vodi.
Ushićeni ljepotom tih božićno-novogodišnjih ukrasa poželjeli smo odmah ispucati koju fotku, ono kao mi pored super lampica, ali zahvaljujući superkvalitetnom fotoaparatu sada smo zadovoljni da se barem mi vidimo. Došavši na glavni ljubljanski trg, do spomenika Francetu Prešernu, inače glavnog sastajališta mladih Ljubljančana, ostali smo fascinirani atmosferom koju smo zatekli. Gomila nasmijanih i vidno dobro raspoloženih ljudi nalazila se na trgu i susjednim ulicama, kao da je riječ o nekom koncertu. Uz duž već spomenute Ljubljanice kojom su nekada plovili Argonauti postavljene su drvene kućice u kojima su se prodavale svakakve sitnice, a najviše sitnica se prodavalo na onim štandovima koji drže kuhano vino.
Nama je za oko zapeo jedan štand koji je prodavao svakojake slastice, uglavnom napravljene od čokolade. Prvi pogled na to "blago" nas je podsjetio na film Čokoladu. Tu smo napravili i jedinu grešku te večeri, a ta je da smo zaključili kako je pametnije da sada odemo pojesti nešto konkretno te se nakon toga na povratku zasladimo na ovom štandu.
Nakon tek nekih stotinjak metara gužva uz Ljubljanicu nam je postala naporna, a već smo i uvidjeli da tu baš i nema restorana, a ako ih i ima garantirano su popunjeni do zadnjeg mjesta. Zato smo se maknuli u malo sporednije ulice, koje to inače nisu kada uz rijeku nema kućica i uskoro smo pogodili.

Pronašli smo restoran, adresa Stari trg, broj 9. No, ispostavilo se kako u "Juliji" nema mjesta. Na putu prema vratima, primjetivši da smo "stranci", ljubaznim se pokazao konobar, koji je između par društava u potrazi za slobodnim stolom, izabrao baš nas i zamolio nas da pričekamo minutu, koliko će njemu trebati da nam "izmisli" stol. I izmisli ljubazni čovjek stol, i to na odličnom mjestu, miza broj 7.
Jedini problem s tom mizom je bio taj da se nalazila u prostoriji koja je bila rezervirana za nepušače, a mi smo svi odreda uživatelji duhana ili bolje rečeno ovisnici o njemu. No, konobar je i tu pokazao još jednu dozu ljubaznosti, pa nam je s pivom donio i neki tanjurić koji podsjeća na pepeljaru. Na Edino pitanje kako to sad, ljubazni čovjek je odgovorio, kako možemo pušiti, ali u slučaju dolaska inspekcije kaznu plaćamo i mi i on. Dobivši odgovor na postavljeno pitanje Edo, inače poznat po napadima panike, počeo je paničariti, tupo gledajući u moju goruću cigaretu, neprestano žicajući jedan dim, što sam ja naravno odbijao na bugojanski način (puno prostih psovki i gnjusnih uvreda). Čak je i ženu žicao, obećavajući štošta o čemu svjedoči ova fotka, ali mudra je ona ....
Nakon par piva njegovi napadi panike su lagano nestali, pa se i on odvažio zapaliti samo svoju cigaretu. Red je opet došao na konobara koji je ovoga puta osim svoje već poznate ljubaznosti morao pokazati kako posjeduje i strpljenje. Naime, kako je jelovnik na slovenskom, naravno da je došlo do poteškoća u odabiru jela. Najviše nerazumijevanja pokazao je zamislite, opet Edo, koji nije razumio ne samo slovenske nazive jela, nego čak i one koji su identični kao i hrvatski, a zanimalo ga je jedno dvadesetak jela. Pri tome je ispaljivao najmanje deset pitanja po sekundi, što je bilo posebno naporno, ne samo konobaru, već i nama. Kada se napokon odlučio, shvatio je da bi on kao iskusni naručivač mogao naručiti i za svoju suprugu. Ovu priliku bih iskoristio da se zahvalim tom strpljivom i ljubaznom konobaru koji ovo nikada neće pročitati.

Ubrzo je s novom rundom piva stiglo i jelo, među kojim se dičilo od mene naručena pečena puranja prsa na rukoli, koja ne samo da su izgledala fenomenalno, nego su takva i bila. Moram priznati kako je to bio jedan od najukusnijih obroka koji sam zvekno'. Čak je "pukla" i ona sva rukola za koju sam ispočetka mislio da je obična zelenjava koja mi samo smeta u prisnom kontaktu s mesom. Ostali kažu kako je i njihova klopa bila dobra, a iako sam bio skeptičan prema tome oni su ustrajali u svojim tvrdnjama, pa onda neka se piše da je i njihovo bilo dobro.

Uz ugodnu restoransku atmosferu, odličnu slovensku pivicu (šta je bolje Union ili Zlatorog?) prošlo je više vremena nego što smo mislili, pa su Edu opet uhvatili oni napadaji panike izraženi riječima: moramo ić, moramo ić! Imali smo pola sata da stignemo na koncert, a trebalo nam je nekih petnaestak minuta. Račun i nije bio tako visok kako smo očekivali da će biti u zemlji koja je na pragu Europe, a iznosio je 7 500 tolara što bi bilo nekih 240 kuna. Kako li to tek nije visok račun Ljubljančanima koji imaju prosječnu plaću od 5 600 kuna? Usput smo još samo trebali svratiti po desert na onaj štand sa svakojakim slasticama. Kao što sam već rekao to je bila jedina greška te večeri, jer u povratku nas je ta kućica čekala zatvorenih vrata, a lijepo je onaj ljubazni konobar govorio: Jeste li za neki desert, možda palačinke!

Usput se zbio događaj koji je pozitivno iznenadio neke od nas. Slikali smo se na ulici i prišlo nam je dvoje mladih i krajnje ljubazno nas pitali da li hoćemo da nas fotografiraju sve zajedno, jer ovako uvijek netko od nas četvero mora fotkati. No, ja sam uslikao sve njih zajedno (to su ovo dvoje s ultra crvenim očima na dvije slike, jednoj "ozbiljnoj" i drugoj -"zabavnoj") jer mi se to učinilo zanimljivijim, a ne zato što sam pomislio da bi nam eventualno mogli maznut' onaj već spominjani skupocjeni fotoaparat uz onu foru: Ne vidim vas sve, može još malo unazad. Takav postupak mladih Slovenaca osobito je iznenadio Edu, koji je tu noć svima prepričavao slovensku ljubaznost. Ipak obveze su obveze i sada je već bilo krajnje vrijeme da se zaputimo na mjesto gdje se te obveze odrađuju, u športni centar Triglav.

Još samo jedan prolazak uz Ljubljanicu, uz sve one fine kućice od kojih su sada radile samo one čiji se asortiman svodi na alkoholna pića, što je bilo sasvim dovoljno da zadrži masu ljudi na ulici. Evo kao dokaz tome prilažem i fotku, te usput koristim pravo na privatizaciju ovog medija, kako bih uputio najljepši pozdrav ovoj bijeloj kapici. Put Miklošičevom ulicom u kojoj na najviše mjesta u gradu možete pojesti sirovih ili mesnih bureka, pa čak i burek-pizza, što je valjda slovenska izmišljotina, tijesto od pite s materijalom od pizze. Neugodno za jelo, jer očekujete okus neke od pita, kad ono u jufci šunka, sir i kečap. Nešto kao kad iz konzerve pijete gusti sok.

Ispred Triglava dolazimo točno deset minuta prije nastupa, ali nailazimo na problem zvani "oni redari koji su obećali da nas neće pustiti nazad". Opet zvanje organizatora i nakon kratkog čekanja, bez ruganja strogim redarima ulazimo u dvoranu u kojoj se sada okupilo već nekih tri tisuće ljudi.
Cijela stvar kasni, jer na stageu je još uvijek neki bend (zaboravio koji), što nas pretjerano ne zanima, jer nakon napornog pješačenja treba "upiviti" sve one kupone za Union, što činimo na jedinom mogućem mjestu, šanku u backstageu. Iz tog backstagea, koji ustvari nije iza već ispred, na potpuno suprotnom kraju od pozornice. Upravo zbog tog položaja odlučujemo tamo i ostati, dakle zbog pogleda, a ne zbog blizine piva.
Iako je prijašnji bend već poodavno otišao sa stagea, koncert se ne nastavlja, jer nema našeg DJ-a Olivera kojeg voditelji cijele priredbe već deset minuta pozivaju preko razglasa, nakon čega Oli napokon dolazi. Iako je kasnije tvrdio da nije čuo da ga zovu, što je praktički nemoguće jer ga je osim voditelja pozivala i publika, neslužbeno saznajemo kako je u pitanju neka Slovenka. No, nemojte to nikome reći!
Inače odlični voditelji, najavljuju Edu kao najveću glavu ex-jugoslavenskog hip-hopa. U najmanju ruku dvosmisleno! O nastupu nemamo što previše reći, standardni Edin repertoar, Minimalni rizik, Svemirci, Prikaze, Alma i Mahir, itd. Zgodno je napomenuti neprestano Edino zahvaljivanje publici i njeno veličanje, znate ono: Odlični ste; Ljubljana svaka čast; i slično!

Dobar nastup, moram reći, nakon kojega odlučujemo ostati još neko vrijeme u dvorani kako bi pogledali slijedeće nastopajoče, a oni su "Murat in Jose", najpopularniji slovenski hip-hop (njihova fotka uzeta je s njihovog, inače odlično napravljenog site-a). Nakon M&J, a prije Bolesne braće, odlučujemo napustiti Triglav i lagano krenuti prema kućama, usprkos još pokojem kuponu u džepu. Nije ni bitno, jer put nas vodi do Petrolove najbliže i ujedno najpopularnije ljubljanske benzinske odmah uz park Tivoli, koja je uvijek prepuna mladeži u potrazi za pivom, što je i naš razlog posjete. Koliko sam samo piva u noćnim satima kupio na njoj, a sada uvode taj šugavi zakon, koji zabranjuje prodaju alkoholnih pića tijekom cijele noći.
Upravljanje automobilom preuzima moj najbolji i najdraži vozač, odnosno vozačica, što je pravi razlog da mi koji ne moramo voziti nazdravimo s još po jednim Unionom. Uz neviđenu gužvu pri putu doma (kolona dugačka 50 kilometara koja se ne kreće brže od 60km/h) i posjet nekim drugim benzinskim pumpama, kako bi iskoristili što se iskoristiti da, prije nego li onaj šugavi zakon stupi na snagu. Kući smo, i Ljubljana nam je još jednom ostala u mrak sjećanju uz smješak na licu.