Bili smo u New Yorku! Da, i to valjda taman toliko da se navikneš na sve te ulice, avenije, "have a nice day-eve", taxiste i brzi lajfstajl (jer stavrno je brz). Amerikanci su, čini se, većinom ono što rade, a rade 30h dnevno, 8 dana u tjednu. Mi nismo radili, već smo jedni od rijetkih koji su proveli mjesec dana na Manhattanu na račun Un-a (fala im najljepša), jer putevi gospodnji odvedoše jednu mamu tamo da radi (i njoj fala još ljepša). Tako da vam ne znamo reći, bar ne iz prve ruke, što zapravo znači preživljavati u Americi, strepiti za svoj posao ili stipendiju. Ono što vam znamo reći jest da se isplati otići, i da, vidjeli smo te ruševine za koje svi pitaju. Izgledaju ko jedno najobičnije, premda poprilično veliko, gradilište u šumi nebodera. 
 
Osim vrlo visokih nebodera, presvučenih u staklo, sa pozlaćenim vrhovima i nasmjašenim vratarima u uniformama, u gradu se, što se tiče arhitektonskih egzibicija, stvarno ima što za vidjeti. Dakle, otok Manhattan podijeljen je na toliko različitih kvartova da se na momente čovjek stvano osjeća kao u "new Amsterdamu", na momente kao u Kini, na momente kao u "Prijateljima" ili "Seinfeldu", a koji put i kao juppie stock broker. Tih momenata je dakako mali milijun, jer NY je američka tvorevina, europskog zadaha, i usto (navodno) glavni grad svijeta, sa svim mogućim rasama, nacionalnostima, bojama i dezenima. Njujorčani jako vole svoj grad, i (ironično) još više svi znamo otkad. Jedna od stvarno najiritantnijih stvar, posebno za nas post-rat djecu, koja se iz dana u dan na dvjestoinešto televizijskih programa ponavlja je "september eleventh" iliti "9-11" sintagma. Čuti ćete ju minimum 3 puta dnevno (čak i ako ne gledate televiziju) bilo da se govori o pre9-11, post9-11, žrtvama napada ili Afganistanu.
 
Ono što su vaši objektivni promatrači, još k tomu i studenti društvenih znanosti, bili kadri primjetiti jeste da je amere sve skupa to dobro pogodilo, iako su se nakon svega još bolje izreklamirali. Zapravo im i nije baš najjasnije što se točno događa.

Da, televizijski program im je poprilično "ispran" i zagušen reklamama, no u tom moru reklama pilula za mršavljenje, mobitela, juha iz kesice i ručkova za 5 minuta, uspjeli smo pogledati par dobrih filmova, par epizoda "Života na sjeveru", tu i tamo Lettermanov show i uglavnom sve što bi nam upalo u oko a da nije tipična američka ljiga. Inače, za izvrtit 200 i kusur programa, potrebno je nešto više od pola sata. Snalaženje u takvoj količini informacija nije nimalo jednostavno. Prava informacija u pravo vrijeme o tome što gdje igra ili pak što se u nekom dijelu grada događa vrijedi zlata. Kod prvih snalaženja i pronalaženja po gradu po ko zna koji put smo shvatili kako je Internet najbolja stvar na svijetu (poslije mora, sunca, kave, cigara i sexa), jer da nije njega, bili bismo osuđeni na tonu flajera i turističkih vodiča koje je ona ista mama pažljivo skupljala za nas.

Umjesto toga prosurfaš malo netom, zapišeš adrese par dućana ili čega već (svi imaju stranicu na netu) i vozi. Tako smo se jednog jutra (i svakog idućeg otad) uputili od Murray Hilla, gdje smo živjeli, prema jugu, u potrazi za mjestima gdje ćemo uskoro potrošiti sve svoje novce. Isti dan smo ih našli i da, vilice su pale, jezici se isplazili, i sram nas je priznat, ali trošenje nije nikad imalo više smisla. Cd shopovi u kojima želite posjedovati sva izdanja, knjižare sa toliko polica da ti se zamanta, second hand shopovi, dućani starinske odjeće i ludih modnih rekvizita, tzv. craft dućani u kojima se ne prodaje ništa konkretno, al svejedno biste sve kupili i ponijeli doma ekipi, kožnjaci, instrumenti, lampe, baseball palice, šeširi, lanci i bičevi, restorani na svakom uglu... Od posebno interesantnih dućana izdvojili bismo "Spy shop". Ime valjda govori dosta, a radi se o dućanu koji prodaje opremu za one koji misle da hladni rat još traje i da će Irak napast Ameriku.

Ima tu svega, od kemijskih olovaka sa skrivenim kamerama, kofera sa duplim dnom, do apsolutno legendarnog "bullet proof" kišobrana. Bio je skup. Limuzine sa troje ili više vrata, i nisu neki luksuz. U najobičnijem izdanju dolaze u crnoj i bijeloj boji, sa zatamnjenim staklima, a sat vremena drajvanja po gradu u onoj najvećoj stajat će vas 50$, što u usporedbi sa kutijom cigareta (5$) i nije neka svota. Uopće nije teško zamisliti nekog slabo plaćenog latinosa kako vodi svoju curu na "date" u limuzini. Ostali se vozaju po gradu svim mogućim prevoznim sredstvima, žutim taxijima, autobusima, biciklima i naravno podzemnom željeznicom. Njeni tuneli tvore "grad ispod grada", ponekad i na tri kata. Vožnja NY podzemnom je stvarno doživljaj. Postoji neka atmosfera, neka vibra dolje na stanicama, koju je teško opisati. Ona je zapravo mix svih onih filmova koje ste pogledali o New Yorku, ali ovaj put uživo. Nama su se dosta vraćale scene iz Warriorsa na primjer.

Ti famozni dućani i buvljaci nalaze se u "umjetničkom" dijelu grada, Greenwich Villageu i Sohou poznatim po svojoj europeidnoj arhitekturi, malih kuća od cigle, po umjetnicima koji su tu živjeli i žive, po velikoj koncetracijI homoseksualaca i inih subkultura. Kad već govorimo o tome, homosexualizam je u NY čini se vrlo normalna, na momente i poželjna stvar, a za sve vas homofobične konzerve postoji niz osoba, institucija i udruga koje gaje "pravi put"; npr NYPD, sa većinskim irskim i talijanskim sastavom (za katolike) i Britney Spears Diary na MTVu (za wasp-ovce i Hrvate). No šalu nastranu, za NY kažu da je grad sa najviše samaca, a tako smo ga nekako i mi doživjeli. Ekipa je u klubovima ili gay ili samci povezani u male družine (Friends J), tako da smo pomalo zazirali od nekog aktivnijeg druženja.

Mi smo ionako većinu vremena bili pod dojmom njihovih klubova, i iščuđavali smo se "kako oni stvarno pričaju ko u Woody Allenovom filmu" i slične gluparije (a da ne spominjem "ne saginji se po sapun komentare" pričemu ne mislim osobno i nedajbože uvredljivo ni na koga. Mi smo seljačine, priznajemo). Ako imate dijete, ili psa, ovo nije mjesto za vas, iako su svakave male bebe jedna od boljih atrakcija, kao i oni "šetači pasa" koji ih jadni istodobno vode po 5-6. Ali ako ste u "najboljim" godinama, neskloni pretjeranom vezivanju, slobodnijih svjetinazora s interesom za najnovija tehnička dostignuća, umjetnost, modu i design, ovo je mjesto za vas! Kad bismo sad počeli o atrakcijama, gdje bi nam kraj bio, jer Amerikanci su u tome majstori. Popeli smo se na Empire State Building i možemo vam reći samo da je pogled odličan. Popeli smo se na 86. kat gdje se nalazi osmatračnica. U liftu osjetiš tlak u ušima, blagu paranoju koja raste dok gledaš kako raste broj katova: 10, 20, 30, 40...na 60om si već polulud, al se onda brzo zaustavi.

Cental park je isto divan; ima hordu čistača, svoja komercijalna mjesta ali i milijun zabitih stazica, puteljaka, riječica, mostova, jezera... Oko parka, sa desne strane je 5. avenija, koja ide po čitavoj dužini otoka, i (malo je reći) drugačije izgleda npr. u Harlemu ili npr. Midtownu (gdje su sve one poznate židovske draguljarnice). Za Ramones fanove samo napomena da smo bili na Rockaway beach-u. To je plaža na samom Atlantiku do koje se putuje nekih 45 minuta podzemnom. Definitivno najdepresivniji dio grada (ako izuzmemo "štanc" naselja za imigrante) je Downtown. Tamo je burza, tamo su bili i WTC neboderi... Uličice su uske, neboderi visoki, nema sunca a zrak je težak i pun prašine. Kad se (što prije) pređe taj dio grada, na kraju ste otoka gdje se nalazi Battery park, mjesto gdje su se sedamdesetih drogirali hipoši. Danas je to mali, super uređeni park, sa pogledom na East River i Kip slobode. Za uživatelje lakih droga, i poklonike jadranske obale, ovo mjesto je idealan mix, i sve bi bilo predobro da se odmah u blizini ne nalazi židovsko naselje, odlično uređeno, no još bolje čuvano.

Da sad ne bi ispalo kako smo se samo slikali i trošili pare, otišli smo se u par navrata i kulturno uzdizati. Posebno mjesto ipak zauzima Guggenheim galerija, u kojoj smo pogledali izložbu o modernom i starom Brazilu. Na kraju nismo znali šta je bolje, galerija ili izložba. Metropolitan muzej je također odličan ali, ogroman, tako da smo na kraju u njemu proveli čitav dan, a trebao bi nam bar još jedan da sve pogledamo. Amerikanci imaju "svoj" pogled na europsku umjetnost i Europu općenito, koji nas strance možda malo šokira i nasmijava u isti mah. Pa tako imate dvoranu "europskog kiparstva" (!?), "europske sendviče"(!!!!?), a kako bi svojim posjetiteljima dostojno prikazali druge civilizacije, u Metropolitan su prenijeli (doslovce) jednu egipatsku grobnicu, a na drugom mjestu i unutrašnjost neke srednjevjekovne katedrale.

Vidjeli smo i srpsku pravoslavnu crkvu (sa zastavom na 4C), odmah pored buvljaka na 28. ulici, a rekli su nam da je hrvatska katolička odmah tu u kvartu. Za one koji nisu od vjerskog doživljaja (il možda upravo za njih) u Queensu postoji čevabdžinica "Sarajevo", u kojoj možete pojesti vrlo dobro spremljene ćevape, sudžuke, burek, sve s jogurtom, baklave, hurmašice, tulumbe... i još usput popričati na nekom kvazi-našem, kvazi-njihovom. Isplati se i samo popit kafu, jer američka kava je (vjerujte nam) loša! Radi se o nekakvom spoju kakaa, crnog čaja s primjesom kave. Oni to gutaju u ogromnim količinama, mada smo na tv gledali da je "tea-in; coffe-out".

Grad nije uopće toliko toliko prljav i odvratan kako smo ga mi zamišljali; dapače vidi se plavo nebo, stalno puše vjetar, a zrak je ponekad čišći no u Zagrebu. Imaju odličnih, ogromnih auta, i MACK kamiona, frižideri i pećnice su im širi nego nama (standard im je 80 cm), a wc školjka ja nemijenjena onim pravim američkim guzicama odraslim na hamburgerima. Prozori na neboderima se mogu otvoriti sasvim malo, jer su imali slučajeva da djeca ispadaju kroz prozor. I inače su Njujorčani morbidni, imaju poprilično britak smisao za humor, odlične besplatne antibush novine koje možete uzeti na svakom koraku i weekend Times težak oko 1kg. Nije nas bilo strah, mada se ne bi vozili podzemnom poslije mraka, a i nije ti baš ugodno šetati kroz gradsku vrevu u kojoj si jedini bijelac (ubijte nas, al nije!).

Navodno se kriminal nakon "9-11" umanjio za pola, pa i nije sve tako ko u našim fimovima i serijama. Kinezi imaju praonice rublja i restorane, talijani pizzerije (stvarno se zovu npr. "Tony's"), židovi imaju pola grada, Irce i Talijane smo već spomenuli, crnci se stvarno furaju na repere, latinosi na crnce, šeici žive u apartmanima na vrhu Trumpovih nebodera, Laetcija Casta gura bebu u kolicima po east villageu i tako 1,5 milijuna ljudi više manje neometano živi (3 milijuna radi) na otoku od granita, površinski dvostruko manjem od Hvara. I ne, ne znaju gdje je Croatia.