Sanjao sam: ….. „Serbian lives matter“, da se kod nas, ovdje, danas, čuje, viče kao što u Sjedinjenim Državama odjekuje, te se po ulicama izvikuje, na plakatima ispisuje ono što njih, tamo, tišti, naime – „Black lives matter“ (crnački=afroamerički životi „vrijede, važni su, bitni“, jednako kao i oni prevladavajuće bijele („kavkaske“) rase u SAD-u. Ali, kome su kod nas važni srpski životi, da možda ne onima koji u svojoj poluobrazovanosti mogu samo citirati jedan stih A.G. Matoša: „I dok je srca, bit će i Kroacije“ (završni stih pjesme „Pri svetom kralju“ iz 1910. godine)? 

Sanjao sam, ali budan, u maniri jednog King Martin Luthera, Jr. (1929.-1968.) da ćemo jednog dana živjeti u naciji u kojoj se nikoga neće procjenjivati po njegovoj vjeroispovijesti, nego po kakvoći njegove osobnosti! Dobro: spomenuti afroamerički svećenik/propovjednik, kao borac (vođa) pokreta za građanska (civilna) prava, takvu je svoju iluziju gromko izrazio još 15. lipnja 1963. godine na velikom miroljubivom „maršu“ (protestu) u Washingtonu, pred cca. 250.000 ljudi i govorio je o (negativnom) prosuđivanju prema boji kože (ovdje, u ovom tekstu, to je „vjeroispovijest“), ali problem se svodi na isto. Rasizam, kao segregaciju prema boji kože (u SAD-u i drugdje), moguće je izjednačiti s fašizmom (u varijanti ustaštva), ovdje, kod nas u Republici Hrvatskoj, u kojoj nedotupavna rulja još svršava na ono što je načula, naime na još neke stihove A.G. Matoša: „Samo tebe volim, draga nacijo/Samo tebi služim, oj, Kroacijo…“

Ostavimo, ni kriva ni dužna velikoga A. G. Matoša, ali koliko je ljudi kod nas svjesno da su Srbi, kao punovrijedni/ravnopravni građani SR Hrvatske, do 1990./1991. godine statistički, u ukupnom broju predstavljali 12 posto opće populacije, te da su tim postotkom izjednačeni s Afroamerikancima u SAD-u, kojih također ima baš 12 posto u ukupnom pučanstvu. Zajeb je jedino i nažalost u tome što su Afroamerikanci, kao crnci (da se tako piše, bez straha, od frustrirajuće političke korektnosti), naprosto vidljivi, lako uočljivi, upadljivi, pa je stoga ove izjednačenosti u postotku između naših Srba i američkih crnaca malo tko kod nas bio svjestan. A kako bi i bio, kad se od devedesetih godina, pa nadalje, tuđmanoidna kamarila i soldateska uprla da taj postotak (koji je i Anti Paveliću promaknuo!?), što više, što brže, javno ili tajno, smanji. Najprije su od konstitutivne narodnosti u RH, s 12 posto, bili toliko okrnjeni da ih se moglo izbaciti iz preambule Ustava, a onda postepeno, šikaniranjem segregacijom, asimilacijom i fizičkom brutalnom silom zgromiti do manjine. 

"Sanjao sam da se kod nas, ovdje, danas, čuje, viče kao što u Sjedinjenim Državama odjekuje, te se po ulicama izvikuje, na plakatima ispisuje" (FOTO: HINA/EPA/Jeroen Jumelet)

Kad se nekidan jedna grupa (cca 200 osoba, ne znam čijom inicijativom) našla u Zagrebu, e da bi odavde podržala (stvarno) jadne, ponižavane i ubijene američke crnce, onda se neka mlada žena, u televizijskom kadru zatečena, sva uplakana, naravno nije ni mogla zapitati: „A, zašto se ovako nismo našli devedesetih godina, kad su nam pred očima/ušima/pod nosom, iz naših zgrada vadili, odvodili, trgali, vukli Srbe i transportirali ih na Pakračku poljanu, za likvidaciju?“ Gdje su naši humanistički sućutnici bili kada su iz srca Zagreba članovi obitelji Zec bili odvedeni na Sljeme, da bi tamo majku i djevojčicu ustrijelili kao (srpstvom) zaražene životinje i onda ih, umjesto u kafileriju, bacili u jamu pokraj staze … A ta staza vodi sve do Hrvatskog sabora iz kojega je krenula dojava (u prave uši) kako nije bilo u redu da se meso za prehranu u saborskom restoranu kupuje od mesara-Srbina (Zeca). 

E, o tome odavno budan sanjam, a sada, poučen primjerom uličnog ispisivanja „Black lives matter“ zamišljam i predlažem da se od Markova trga, preko Dolca, na kojemu je bila (strašno je reći „srpska“ mesarnica), do Sljemena napravi staza na kojoj bi se golemim slovima, kao i na onoj u SAD-u, ispisalo: „Vrijede li srpski životi???“

Na ovu je temu već ispotiha zabugarila legendarna Jelena Lovrić (u Nacionalu od 16. lipnja): „Teško je ovdje zamisliti bilo kakav pokret koji bi, poput onoga koji je krenuo iz SAD-a, na svojim zastavama ispisao 'Black lives matter' …. Koji bi hrvatskoj javnosti poslao poruku da su i srpski životi važni…“ I obrazlaže: „prvo, zato što su Srbi u Hrvatskoj postali teška manjina. Nemaju brojnost koja Afroamerikancima u SAD-u daje snagu. Drugo, još ih prati kolektivna stigma neprijatelja države iz ratova devedesetih, nepravedna jer je generalizirajuća, ali vrlo raširena. Treće, ideja ljudskih prava slabo je u Hrvatskoj ukorijenjena…“

Tako da staza „Serbian lives matter“ ne bi bila samo ona na liniji Hrvatski sabor – Dolac – Sljeme, već bi se, bilo kontinuirano ili isprekidano, mogla/trebala protezati od splitske Lore, preko Medačkog džepa, pa do Osijeka i dalje do Vukovara u kojemu i dandanas bjesne vampiri žedni krvi ono nešto preostalih Srbalja. Krasan bi to bio prizor, za Google satelit: cijela jedna zemljica, komadić utisnut između Balkana i Srednje Europe, omotana kao povijesni dar kilometrima žutih traka ispisanih, šta ti ga znam, crveno-bijelim golemim slovima. Gornji grad, sav cakani, slatkasti, kao bombonjera, kojoj još nedostaje crvena vrpca, da sve bude „komifo“, mogao bi na svoje špancir fešte još usrdnije pozivati turiste, kako bi se divili neumrlim, čistokrvnim Hrvatima, koji jedino umiju jecati: „I dok je srca, bit će i Kroacije“

Dapače, dok je srca i Kroacije, bit će i hakenkrojca (snimljeno u travnju 1998. godine - FOTO: Lupiga.Com)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com