Gdje je kraj ravnodušnosti? Je li uistinu prihvatljivo obiteljske kuće nekažnjeno rušiti bagerima? Je li moguće da baš nikoga nije briga za to što je sedam obitelji tako nasilnički ostalo bez domova? Hoćemo li uistinu tek slegnuti ramenima i prihvatiti da rušenje obiteljskih kuća ostane na takozvanom “nepoznatom počinitelju”? 

Javnost je zaboravila, pa valja podsjetiti: prije tri tjedna, za vikend 26. i 27. kolovoza – čak ni dan nije precizno utvrđen – taj famozni “nepoznati počinitelj” bagerima je srušio kuće sedam obitelji sa sedamnaestoro djece u općini Drnje, na granici s Mađarskom nedaleko Koprivnice. Dogodilo se to dok su stanovnici bili iseljeni i smješteni u obližnjoj školskoj dvorani – privremeno, naravno, jer su čekali povratak domovima – nakon što im je kuće koji dan ranije poplavila Drava kada se, nakon oluje, izlila iz korita. Riječ je o naselju kolokvijalno zvanom “Autoput” u kojemu su – a to je očito ključno – živjeli Romi. Mediji su prikazali šokantne slike porušenih kućica, kroz čije je zidove bager – ili više njih – prošao kao da su od papira. U utorak, 29. kolovoza, Hina je izvijestila kako policija istražuje slučaj. Pokazat će se, međutim, da istraga nije pokrenuta po službenoj dužnosti, što bi bilo jedino logično, nego tek nakon što je kaznenu prijavu podnio Franjo Horvat, predsjednik tamošnje romske udruge Korak po korak. Znači li to da istrage ne bi ni bilo da ju Franjo Horvat nije inicirao?

Cijeli tjedan morao je proći prije nego što su na ruševine stigli potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga i saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi. 

“Kako i na koji način ćemo pomoći ... Vidjet ćemo hoćemo li to preko Povjerenstva, jer znate da mi u Vladi RH imamo donesene i operativne programe, ali isto tako i Nacionalni plan za uključivanje Roma. Imamo Povjerenstvo koje prati svu tu provedbu, pa ćemo, u onim mogućnostima koje imamo, sagledati situaciju i pomoći koliko možemo. Računamo, svakako, na to da će se uključiti općina, a imat ćemo razgovore, ako bude potrebe, i s Koprivničko-križevačkom županijom”, neodređeno je na mjestu zločina govorila Šimpraga.

Šimpraga i Kajtazi o kaznenom djelu ni riječi (FOTO: HINA/ml)

Poslovično optimistični Veljko Kajtazi ustvrdio je da će se “sigurno naći rješenje”, pa odmah dodao kako se ono “ne može naći u roku od dva, tri dana”. “Ali”, optimističan je također neodređeni Kajtazi, “u dogledno i kratko vrijeme sigurno će se naći neko određeno rješenje”. 

“Ali, ono što je jako, jako bitno, moramo naći dugoročno rješenje. Znači, nikakve kontejnere i nešto slično”, zaključio je saborski zastupnik romske manjine.

O kaznenom djelu – ni Šimpraga ni Kajtazi – ni riječi. O zapanjujućoj, gotovo nezamislivoj nemoralnosti čina – ni riječi.

I dok je političarima trebalo deset dana da dođu na mjesto zločina, policija je sve riješila u času. Nepunih tjedan dana nakon što je naselje srušeno i trajno onesposobljeno za život, istragu su implicitno proglasili završenom – i neuspjelom. 

“Nakon provedenog kriminalističkog istraživanja policijski službenici policijske postaje Koprivnica su cjelokupnu dokumentaciju proizašlu iz dosadašnjeg postupanja dostavili Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici", objavili su mediji policijsku izjavu, dodajući kako “iz koprivničko-križevačke policije ne otkrivaju postoji li sumnjivac ili krivac za događaj od proteklog vikenda”. 

Ne otkrivaju? Pa neće baš biti: portal dnevnik.hr, koji je objavio citiranu izjavu, dodao je ovako: “Neslužbeno se doznaje da je prikupljena dokumentacija poprilično opsežna te će se tužilac morati dobrano potruditi kako bi razotkrio što se doista dogodilo kad su strojevima sravnjene romske kuće u naselju uz Dravu”. 

Pa zaboga, recite: događa li se često da policija “neslužbeno” javlja kako će se “tužilac morati dobrano potruditi kako bi razotkrio što se doista dogodilo”? Ne bi li bilo poštenije da su – službeno, a ne “neslužbeno” - objavili da nisu pronašli osumnjičenika, i da ga više ne kane ni tražiti? A bila je to, svakako, jedna od kraćih istraga: trajala je, brat bratu, četiri dana.

Ruše li se i druge nelegalne kuće tek tako, bez najave? (FOTO: HINA/ml)

Na stranu ironija. Nisu li se političke i kaznenopravne institucije u ovome slučaju pokazale instrumentom, a javnost humusom rasizma? Kako je moguće da policija, u malom, slabo napučenom području gdje bagere zasigurno nema svaka druga kuća, ne može pronaći stroj koji je srušio sve te kuće? Ili svjedoke koji su to vidjeli? Zašto su zakazale elementarne forenzičke discipline? Jesu li uopće primijenjene? Kako je, potom, moguće da policija “neslužbeno” tvrdi kako je “prikupljena dokumentacija prilično opsežna”, pa će se “tužilac morati dobrano potruditi”? Ne bi li trebalo biti obrnuto: da bi tužitelj teško do osumnjičenika u slučaju da dokumentacije uopće nema, a da bi ga, uz opsežnu dokumentaciju, našao kao od šale? Ili je problem u dokumentaciji? Je li netko u policiji namjerno opteretio spis “prilično opsežnom”, a zapravo suvišnom dokumentacijom, e kako bi tužitelju unaprijed otežao posao? Spekulirati bi se moglo unedogled. Neki su se lokalni mediji toga i prihvatili, nagađajući o navodnim čudnim dogovorima bez papira ... Sve je to nevažno, jer činjenice su očigledne: ljudima su bagerom srušili kuće, a policija nije u stanju pronaći krivca - to je sve.

I kako je moguće da ni potpredsjednica vlade ni saborski zastupnik ne zahtijevaju pronalaženje počinitelja? Kako je moguće da javnost potpuno nezainteresirano - uz tek elementarnu vijest, a potom blaziranu šutnju – dočekuje činjenicu da je 33 ljudi ostalo bez krova nad glavom? Zar je normalno srušiti naselje u kojemu su ljudi, prema izvještajima medija, živjeli 150 godina unatrag? Bilo je, kažu, nelegalno – taj su podatak, zanimljivo, mnogi mediji uvrstili visoko u svoje vijesti. Pa što ako je bilo nelegalno? Otkad je u Hrvatskoj problem živjeti u nelegalnoj kući – pogledajte samo dalmatinsku obalu. Ruše li se i druge nelegalne kuće tek tako, bez najave? I zašto je bilo nelegalno, ako je postojalo 150 godina? 

Naprosto, moralni je i institucionalni skandal to što nikoga ne zanima da je 33 ljudi ostalo bez kuće, tek tako, u nasilnom pohodu bagerima. Tako se čini samo u društvima i državama kojima vladaju nasilje, samovolja i divljaštvo; ravnodušnost javnosti pritom brine još i više. Naravno, kako kaže Kajtazi, naći će se “neko određeno rješenje”: ljudi će se sami snaći, ovako ili onako, i ostati zaboravljeni kao što su svo ovo vrijeme i bili. Ali, kad se drugi put budete hvastali “nacionalnim planovima za uključivanje”, “povjerenstvima za praćenje” i inim ispraznostima, sjetite se: sedamnaestoro djece i šesnaestoro odraslih zajednica je izbacila – da ne upotrijebimo težu riječ – kao da nisu živa bića. I nitko zbog toga ni okom nije trepnuo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/ml

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"