Uz Salmana Rushdieja i Juliana Barnesa, Ian McEwan je najcjenjeniji suvremeni britanski književnik. Srećom, to su prepoznali i hrvatski izdavači, odnosno kod njih zaposleni (ili je točnije reći, angažirani?) urednici, pa smo tako u prigodi čitati već devetu na hrvatski prevedenu knjigu tog 64-godišnjeg pisca. Radi se o njegovom sad već predzadnjem romanu Solar, izvorno objavljenom 2010.g. a posredstvom kojega smo u mogućnosti podsjetiti se na pogubnost doslovnog čitanja književnih tekstova. Dakako, krivnja nije na čitateljstvu, jer djelima koja ništa povrh doslovnosti niti ne nude, zatrpane su police naših knjižara i knjižnica. Konfekcijska je literatura nažalost ono što prevladava, a ozbiljna književnost, osim što se puno manje piše, još se rjeđe u nas i prevodi, posebice u ova recesijska vremena koja su poharala izdavačku scenu pa smo se po broju novoobjavljenih naslova vratili deset godina unazad.

No, vratimo se McEwanovu Solaru, koji, čitamo li ga doslovno, ostaje na razini laganog zabavnog štiva o hedonistički nastrojenu, Nobelovom nagradom ovjenčanu šezdesetogodišnjem fizičaru Michaelu Beardu, koji tijekom devet godina dugog razdoblja kroz koje ga u romanu pratimo (od 2000. do 2009.godine) malo-pomalo postaje žrtvom svog različitim užicima sklonog karaktera. Zbog neodgovornog ponašanja u braku, već peti u nizu mu se raspada, a neodgovornost spram vlastita tijela i zdravlja uzrokovala je pretilost i koronarnu bolest koja je u galopirajućoj fazi, baš kao i melanom na njegovu ručnom zglobu. A od takva, neodgovornosti spram samoga sebe i svojih bližnjih, sklonog čovjeka znanstvena javnost očekuje da se pobrine za spas čovječanstva od globalnog zatopljenja.

E sad, čitamo li McEwanov roman doslovno činit će nam se, zbog svoje lepršavosti zasnovane na satiri i humoru, apartnim u odnosu na ostatak autorova opusa. Međutim, zagrebemo li ispod površine, u priči o zadnjih devet godina života jednoga nobelovca prepoznat ćemo zapravo metaforičnu presliku recesijske nemani, i onoga što ju je uzrokovalo. Roman naime započinje 2000. godine, što je bila godina vrhunca potrošačke groznice, recesije nije bilo na vidiku, trošilo se bjesomučno i nezajažljivo, iznad svake mjere, a to je bio i način na koji je McEwanov junak živio – uživaj danas, ne razmišljajući o sutra, po načelu “u se, na se i poda se”. I živjelo se tako na globalnoj razini, zadužujući se da bi se trošilo, gotovo cijelo prvo desetljeće 21.stoljeća, no balon, ako ga se preveć napuše, ima neugodnu navadu puknuti, pa posljedice planetarne neodgovornosti naposljetku dođoše na naplatu, ne samo u globalu već i u slučaju McEwanova junaka.

Zbog vlastite neodgovornosti njegov se privatni život ali i zdravlje raspadaju baš kao što i zbog planetarne neodgovornosti svijet danas grca u dugovima, bez vidljiva znaka oporavka. Promatrano na taj način, otkriva nam se subverzivnost McEwanova romana – umnogome je to komunikativniji, ležerniji i humorniji rukopis u odnosu na one koji su mu prethodili, a usto, svojom prijemčivošću to je i komercijalniji roman, koji zapravo upućuje oštru kritiku društvu upravo zasnovanom na komercijalizaciji i spektakularizaciji, upozoravajući na posljedice življenja u takvim uvjetima, a koji su doveli do općeg raspada ekonomskog sustava ali i sustava vrijednosti na kojemu se poredak temeljio.

Na prvi pogled pisan s mišlju podređenosti mehanizmima komercijalnosti, Solar zapravo podriva iste te mehanizme, ali i poredak kojima oni upravljaju, na feralovski im način pokazujući prst srednjak, a sve pod krinkom zabave i humornosti. Antipatičnost doslovce svih aktera priče, od kojih niti jedan nije bez putra na glavi (supruga-preljubnica, ljubavnica koja prevarantskim postupkom oživotvoruje svoju težnju za majčinstvom, licemjerni znanstvenici-oportunisti, predatorski nastrojena priležnica, itd.) ukazuje pritom na utjecaj društvene klime i načina života na psihologiju ljudi i njihovo ponašanje u međusobnim odnosima.

Poznavatelji autorova opusa uočit će usto i da je dijapazon klasne kritičnosti, u romanima Subota i Amsterdam primjerice usmjeren snobizmu povlaštenih i pripadnika tzv. društvene elite (kod tih romana to su bili neurokirurg, skladatelj i novinski urednik), u Solaru spušten na nižu razinu, ali i prostorno raspoređen na obje obale “velike bare”. Izabravši pak za junaka nobelovca – “smrtnika čiju su glavu u Stockholmu posuli čarobnim prahom” (koji bi trebao biti ultimativna figura autoriteta) - a koji se krajnje neodgovorno ponaša prema vlastitu životu i tijelu, kao i prema svojim bližnjima, McEwan metaforično potkopava našu vjeru u autoritete u globalnome smislu, podsjećajući kako su upravo autoriteti u koje smo se pouzdavali (Vlade država, uprave korporacija i banaka, i sl.), kojima smo davali glasove i vjeru da će nas uspješno voditi, krivci koji su doveli do planetarnog ekonomskog sloma.

A da ironija bude veća, autoritet (iz svijeta fizike) u kojega se u romanu uzdaju da će iznaći rješenje za globalno zatopljenje, nije u stanju zauzdati svoje žderačke i seksualno-preljubničke nagone. U tom smislu znakovitom se ispostavlja epizoda junakove ekspedicije na Arktik gdje se u društvu znanstvenika, umjetnika i ljubitelja prirode Michael Beard uputio kako bi se na licu mjesta uvjerio u pogubnost otapanja ledenjaka, a gdje se pokazuje da svi oni nisu u stanju u redu održati niti za vlastiti život u uvjetima polarne hladnoće neophodnu im odjevnu opremu, a kamoli da će biti u stanju pobrinuti se za spas ugrožena Zemljina eko-sustava. Ta se epizoda na prvi pogled čini sasvim suvišnom, ali u podtekst upisana značenja udahnjuju joj smisao, koji, čitamo li roman doslovno, ostaje nerazvidan. Baš kao što se i površnim čitanjem Solar čini manje vrijednim McEwanovim djelom, iako on to nikako nije.

Lupiga.Com