„Noćni vlak za Lisabon“ (2013.). Taj film prikažu obično u kasne sate na nekom od engleskih kanala. Jedan od onih filmova koji u svojoj priči krije misteriju, neku intrigantnu radnju koja obično ima neočekivan obrt i dramatično razrješenje. Ovaj film je priča o nastavniku koji slijedi trag djevojke koju je slučajno spasio, hoće da joj vrati kaput koji je ona ostavila, slučajno u kaputu nalazi i njezinu voznu kartu, sjeda u noćni vlak za Lisabon ne bi li našao tu osobu, a zapravo traga za sobom samim. Gluma Jeremy Ironsa dobra, režija solidna, ali onda stadoh kod imena pisca na osnovu čijeg djela je napravljen film - Pascal Mercier. Prezimena dva francuska mislioca, Blaisa Pascala (1623.-1662.) i Louisa Sébastiena Merciera (1740.-1814.) postali su pseudonimom Petera Bieria. Peter Bieri je po profesiji filozof, a napisao je ovakvu knjigu. Albert Camus je u svojim „Zapisima“ savjetovao: „Ako želiš postati filozof, piši romane”.

Šačica intelektualaca okupljenih u Situacionističku internacionalu između 1957. i 1972. godine nastojala je zaista živjeti ono što su "šezdesetosmaši" artikulirali svojim revolucionarnim zahtjevom "budite realni, tražite nemoguće". Nasljedujući Letrističku internacionalu i Međunarodni pokret za imagistički Bauhaus, situacionisti su na zasadama letrizma, nadrealizma, dadaizma i marksizma oblikovali jak kritički pogled na suvremeni kapitalizam, posebno problematizirajući središnju ulogu potrošnje u čovjekovoj svakodnevici i naglašavajući političnost privatnog života. Najprepoznatljiviji doprinos pokreta i dalje je slavno djelo "Društvo spektakla" ("La société du spectacle") Guya Deborda iz 1967. godine, svojevrsna dijagnoza zarobljenosti društva u odnosima posredovanim slikama, gdje je privid preuzeo primat nad neposrednom stvarnošću.

Bio je 20. kolovoza 2020. godine. Alekseju Navaljnom dan je započeo u hotelskoj sobi u Tomsku, gdje se spremao za let do Moskve. Započinjući memoare koje će nastaviti pisati po raznim ruskim zatvorima, bit će u stanju prisjetiti se gotovo svih detalja toga jutra. U to je vrijeme svakoga četvrtka ponavljao razrađenu rutinu – javno obraćanje u emisiji „Rusija budućnosti s Aleksejem Navaljnim“ u osam sati uvečer, pred 50.000-100.000 ljudi, s do milijun pregleda nakon objavljivanja. Ono što je učinilo taj četvrtak iznimnim jest njegov blizak susret sa smrću uslijed trovanja novičokom kojim su mu ruski agenti, po svemu sudeći, natopili donje rublje. Ova ekspozicija Navaljnijeva „Patriota“ (Knopf, 2024., a kod nas objavljenog u izdanju Fokus komunikacija d.o.o. i u prijevodu Igora Rendića) odmah na početku baca svjetlo na današnju Rusiju kao zemlju izgrađenu na surovim političkim obračunima i korupciji.

Raspolućen čovjek, prvo je što pomišljamo o pripovjedaču, točnije zapisivaču „Noćnog portira“ (Buybook, 2024), dnevničkih bilježaka pjesnika, prozaika i urednika Drage Glamuzine (1967). Premda dijarijska forma implicira ispovijednost, jasno je da ovdje, kao uostalom i rijetko gdje, između protagonista i autora nije moguće staviti znak jednakosti. Automatskim izjednačavanjem tih dvaju entiteta, takvom vrstom zabune u koju počesto upadaju i visokoosviješteni, tzv. profesionalni čitatelji zabavlja se autor u svom dnevniku ili možda ipak pseudodnevniku. I neovisno o autorovim promišljanjima mekih granica između dnevničke i romaneskne forme kakvima samog sebe unutartekstualno ohrabruje na ispisivanje hibridnog oblika koji jest i nije dnevnik.

Kada je svojevremeno u jednom razgovoru književnik Dževad Karahasan kazao da je Radovan Karadžić tragična žrtva povijesti mnogi su se zbog tih riječi ovog pisca uznemirili i zgrozili, pa je sljedstveno tome pisano i govoreno kako Karahasan želi relativizirati ratnog zločinca Karadžića tom svojom tvrdnjom. Ako pogledamo tu izjavu distancirano i hladne glave, sa stanovišta intelektualnog, književnog obzora kakav je bio onaj Karahasanov, veoma je lako razlučiti o čemu je pisac zapravo govorio te kako je doživljavao poziciju zločinca i onoga što on kao ljudsko biće jeste. Drugim riječima, Karahasan je tada nastojao kazati da bez obzira na mračnjačku ulogu Karadžića tokom rata u Bosni i Hercegovini, te zločinima koji su ishodište njegove ratne politike, on prije svega jeste čovjek, onaj koji je bio tu, među nama, živio sa nama.

Takva količina cinizma, javnog cerekanja i isprazne samodopadnosti kojom je u našoj javnosti prošle godine dočekana ideja platforme Možemo! o imenovanju jedne od zagrebačkih ulica imenom negdašnje predsjednice Vlade Jugoslavije Milke Planinc, još jednom je zorno posvjedočila o zavidnoj neinformiranosti, nenačitanosti i pokondirenosti dobrog dijela hrvatske javnosti. Provodeći sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća mjere štednje (vožnja par-nepar, nestašice kave, redukcije struje) kako bi se uravnotežila platna bilanca tadašnje države i smanjila nabrekla potrošnja koja se pretežito naslanjala na vanjsko zaduživanje, Vlada tadašnje „premijerke“ Milke Planinc, kojoj se ta štednja danas uzima kao neopoziva diskvalifikacija, suštinski nije imala ništa veći prostor djelovanja od sadašnje hrvatske vlade premijera Andreja Plenkovića.