Tatjana Gromača Vadanjel (Sisak, 1971.) vrlo je aktivna spisateljica. Redovno piše na nekoliko književnih portala, njen opus krasi niz objavljenih i zapaženih knjiga proze i poezije, a sada im je pridružila i knjigu svojih osvrta i eseja. A u toj knjizi piše o piscima kao što su Esterházy, Kristof, Döblin, Gide, Malraux, Platonov, Broch, Babelj, Calvino, Joyce, Genet, Conrad, Yourcenar, Kiš, Handke, Musil, Walser, Aleksijevič, Beckett, V. Woolf, Naborov, Gombrowitz, Faulkner, Mishima ... Piše o piscima moderne i našim suvremenicima, o danas vrlo čitanim knjigama, ali i o onima koji su zanemareni, gotovo zaboravljeni (poput A. Gidea), a bilo bi dobro ponovo ih pročitati. Baš kao i Camusove knjige, koje u sebi imaju i polemički naboj, pa kada je njegova „Kuga“ u pitanju, ona svaki put biva nanovo aktualizirana (tako je u doba pandemije korone bila jedna od najčešće spominjanih knjiga).

Velik doprinos znanosti čine ona istraživanja koja povezuju načelno različite discipline, osvjetljavajući puteve razumijevanja koji prethodno nisu bili iskrčeni. Istražujući reprezentaciju brodogradilišne industrije u Jugoslaviji s naglaskom na pulski Uljanik u dokumentarnim filmovima druge polovice 20. stoljeća, Andrea Matošević za takav je poduhvat osvojio nagradu "Milovan Gavazzi" Hrvatskog etnološkog društva, u kategoriji znanstvenog i nastavnog rada za 2023. godinu. Riječ je o knjizi "Kolos Jadrana: Industrijski film i brodogradilište Uljanik u drugoj polovici XX. stoljeća" koju je objavio zagrebački izdavač Srednja Europa. Matošević je redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta Juraja Dobrile u Puli, gdje godinama predaje antropološke i etnološke kolegije. Bavi se, između ostalog, Mediteranom, turizmom, industrijom, talijanskom kulturom i teorijama identiteta, posebno na granici.

„Noćni vlak za Lisabon“ (2013.). Taj film prikažu obično u kasne sate na nekom od engleskih kanala. Jedan od onih filmova koji u svojoj priči krije misteriju, neku intrigantnu radnju koja obično ima neočekivan obrt i dramatično razrješenje. Ovaj film je priča o nastavniku koji slijedi trag djevojke koju je slučajno spasio, hoće da joj vrati kaput koji je ona ostavila, slučajno u kaputu nalazi i njezinu voznu kartu, sjeda u noćni vlak za Lisabon ne bi li našao tu osobu, a zapravo traga za sobom samim. Gluma Jeremy Ironsa dobra, režija solidna, ali onda stadoh kod imena pisca na osnovu čijeg djela je napravljen film - Pascal Mercier. Prezimena dva francuska mislioca, Blaisa Pascala (1623.-1662.) i Louisa Sébastiena Merciera (1740.-1814.) postali su pseudonimom Petera Bieria. Peter Bieri je po profesiji filozof, a napisao je ovakvu knjigu. Albert Camus je u svojim „Zapisima“ savjetovao: „Ako želiš postati filozof, piši romane”.

Šačica intelektualaca okupljenih u Situacionističku internacionalu između 1957. i 1972. godine nastojala je zaista živjeti ono što su "šezdesetosmaši" artikulirali svojim revolucionarnim zahtjevom "budite realni, tražite nemoguće". Nasljedujući Letrističku internacionalu i Međunarodni pokret za imagistički Bauhaus, situacionisti su na zasadama letrizma, nadrealizma, dadaizma i marksizma oblikovali jak kritički pogled na suvremeni kapitalizam, posebno problematizirajući središnju ulogu potrošnje u čovjekovoj svakodnevici i naglašavajući političnost privatnog života. Najprepoznatljiviji doprinos pokreta i dalje je slavno djelo "Društvo spektakla" ("La société du spectacle") Guya Deborda iz 1967. godine, svojevrsna dijagnoza zarobljenosti društva u odnosima posredovanim slikama, gdje je privid preuzeo primat nad neposrednom stvarnošću.