Siščanina Sinišu Matasovića poznajemo kao autora nekoliko zbirki poezije, pisca i urednika, a upravo je u nakladi edicije „Teatar piva“ objavio zbirku haikua „Noću za šankom“ u trojezičnom prijevodu na engleski i ukrajinski jezik. S grupom autora koje je okupio Jurij Lisenko, kojeg književna javnost pamti kao prevoditelja romana Sime Mraovića „Konstantin Bogobojazni” na ukrajinski, na Književnom festivalu u Lavovu i Kijevu 2018. se godine predstavio i zbirkom „Hrvatski pjesnički huligani”. 

Osim kao predsjednik sisačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, a naposljetku i pomoćnik glavnog urednika Balkanskog književnog glasnika, Matasović je urednik časopisa za kulturu Alternator, koji je i pokrenuo, a viceprvak je Prvog prvenstva Hrvatske u slam-poeziji iz „davne“ 2013. godine. 

"Umjetnost ne vidim kao sportsku disciplinu, niti kao nešto za ocjenjivanje" - Siniša Matasović (FOTO: Ilija Aščić)

Tvoja posljednja knjiga stihova nosi naslov „Noću za šankom“, a pogovor joj je napisao slovenski sociolog i free-jazz impresario Miha Zadnikar. Otkud šank u naslovu zbirke i kako ti je palo na pamet deklarirati se kao – barski bard?

- Haiku zbirka „Noću za šankom“, kao i dobar dio mojeg opusa – veže se uz šank. Nekad su to poštapalice, ali ostaje pitanje zašto – noću? Zato što kroz posljednje tri godine, svakodnevno između jedan i tri ujutro objavljujem haikue na Facebooku, a haiku poistovjećujem s urbanom spikom s erotskim elementima. Dosta pišem o ženskim guzama, što se „primilo“ kod publike i onda me čitatelji zezaju da kad ne rešetam po šanku, pišem o – guzama ... Naslov se logično nametnuo po tematici i vremenu kad objavljujem, a ja šank, naposljetku, imam u dnevnom boravku, kao što je primijetio Miha Zadnikar u pogovoru - „koga to Matasović zapravo zeza, budući da nijedan šank na svijetu nije otvoren u tri ujutro???”. Tako da i to dođe kao jedna uzgredna provokacija. „Ima li određene povlastice kod konobarica”, pita se Zadnikar. 

Otkud to da si se odazvao haikuu, kao vrlo tradicionalističkoj formi koja je preživjela čak i postmodernu? Je li haiku bedem pjesničke forme, pogotovo radi tradicije haikua u Hrvatskoj – otprije? 

- Dosta spontano sam se zagrijao slušajući druge pjesnike na Jutru poezije, prvenstveno nekolicinu iz ruke Hasana Džinića-Džine, koji je vrlo dobro s nekolicinom haikua pogodio ono što me privuklo formi ... Stoga mi je pri nastupima sa slam-poezijom kroz koje sam komunicirao s humorom, haiku poslužio da povučem reakciju kad ništa drugo ne bi upalilo. Poslije sam se podrobnije pozabavio formom 5-7-5 koji su po svojoj formi tzv. sengiu, odnosno urbani haiku koji se ponekad bavi i socijalnim temama, ne nužno samo prirodom. Dio ljudi na sceni moj način smatraju sitnom provokacijom, kao stanovito omalovažavanje forme s moje strane. Ja na to ne gledam tako, kad bi se ljudi malo pozabavili mojim pjesmama, odbacili bi te predrasude s kojima im prilaze. 

Viceprvak si Hrvatske u slam-poeziji, jesi li se ikad uspio identificirat s pravilima koje slam nalaže? 

- Nikad mi nije sjeo taj natjecateljski dio, nastupio sam samo na prvom natjecanju Hrvatske i nikad se nakon toga nisam pojavio na manifestaciji jer umjetnost ne vidim kao sportsku disciplinu, niti kao nešto za ocjenjivanje. Naravno, nemam ništa protiv toga za one kojima to nešto znači. Slam kao slam bio mi je zanimljiviji s aspekta organizacije nastupa, koje si ti osobno većinom i inicirao. Putovali smo diljem Hrvatske, a obišli smo i ine gradove u regiji. A ljudi koji su se tad pojavili na slam-sceni bili su ljudi od kojih sam imao dosta i za naučiti. Znači – Žarko Jovanovski, Django (Ivan Laić, suosnivač grupe Moskau – op. aut.), ti i još neki ljudi. Imam dojam da ekipa koja se vrti na toj sceni posljednjih godina i nije toliko interesantna kao „naša“ ekipa. Ne znam u čemu je točno problem, ali malo sam izišao iz toga. 

Kao pjesnik koji je izišao iz okrilja tribine Jutra poezije, prvu si zbirku naslovio „Sisak se uspješno pretvara da spava”, a kritika te percipirala kao pjesnika urbanog glasa i imao si popratne generacijske motive koji se s obzirom na recesiju repetiraju u recentnim i uspješnim romanima najnovije generacije? 

- Zapravo i ne bježim od toga, a u neku mi je ruku i drago. Gledam iz knjige u knjigu da se mijenjam, da neke stvari radim drukčije. Čak je i roman koji je naslijedio zbirku koju spominješ, „Nećak” – tematski bio smješten u Sisak, a govorio je o propasti sisačke industrije i postkomunizmu, dok je zbirka nakon bila crnohumorna i imala je odmak od mainstreama. Konkretno za prvu zbirku mogu i danas reći da sam zadovoljan, vjerojatno iz razloga što je nisam objavio prerano već sam debitirao s 35 godina – nisam se zaletio – s 20 godina! Kad malo prelistam, dosta sam zadovoljan, ne bježim od toga. Rijetko je na nastupima i čitam, skoro nikad, iz te zbirke. Ali, kad se netko dotakne pjesme iz prve zbirke, mislim da drži vodu. 

Naslovnica Matasovićeve zbirke (FOTO: Teatar piva)

Prva zbirka počesto je balast na duši pjesnika, dok je njezin naslov sedam godina kasnije postao moto tvojeg životnog poslanja ... Ako se prisjetimo kolektiva Daska, Skwhata i/ili mnogih drugih supkulturnih inicijativa po kojima je Sisak nekoć bio poznat, čini se da si danas jedan od glavnih subkulturnih pregalaca svojeg rodnog grada? 

- Mislim da je scena i kulturna općenito, kao i književna – stvarno živa. Puno stvari se događa, kao kontradikcija profilu uspavanog grada. Jedno su vrijeme ljudi iseljavali, ali je to stalo i grad od 30,000 stanovnika se mijenja. Korpus ljudi je drukčiji od nekadašnjeg industrijskog centra i po obrazovanju i razmišljanju, raste uz život i mijenja se kao urbana cjelina. 

Vidiš li Sisak kao predgrađe Zagreba, ako govorimo u kozmopolitskim vizurama, odnosno, gravitaciji već radi posla? 

- Mislim da mnogi ljudi iz Zagreba toga nisu svjesni da mogu do Siska doći za 50 minuta. Znači, da netko iz centra Zagreba, umjesto do Jaruna ili Sesveta jednako tako brzo može doći i do Siska. Teza uspavanog ili tromog grada donekle i stoji, ali kultura je ta koja govori drukčije ... 

U Sisku si također održavao i poetske performanse s kolegama iz Slovenije? 

- Kad su nam prošle godine pri organizaciji poetskog čitanja – uz glazbu improviziranu na licu mjesta – gostovali glazbenici s kojima surađujemo od Impro Cona, braća Drašler i violinist Marko Jenič, ljudi su ispočetka bili mrvicu skeptični ... Kad smo krenuli, pljusnula je reakcija tipa, „kakva je ovo glazba s poezijom?”, ali su se do kraja eventa svi željeli okušati u toj novoj formi, barem na dvije ili tri minute. Na kraju je odjek bio fenomenalan, dva su se pulsa stopila u jedan ... 

Što se tiče druge zbirke poezije, „Tvoj novi dečko”, predstavlja li voodooo-lutkica na naslovnici čin okrutnosti prema drugome ili i prema – samome sebi? 

- Iz današnje perspektive ne mogu ni reći je li tu bilo nekih tenzija ili teških boja, ali u to sam vrijeme dovršio jednu ljubavnu vezu. Svakako i sitan odjek bunta prema stereotipima na koje se svodi veza, koja počinje uzvišeno i osjećajno, a završava ismijavanjem novog dečka svoje cure, dok ga u drugom dijelu – ubijam; iako dotična osoba nije ni postojala. 

Vizualno rješenje naslovnice potpisuje Žarko Jovanovski koji se pojavio s također crnohumornom zbirkom „Priča o Lenjinu i Staljinu”, izvorno nastalih na blogu. Da li je on učitao možda tu notu, budući da ova dvojica državnika bukvalno jedan drugoga defenestriraju, dave i kolju u prizorima bliskim harmsovskom apsurdu, jedan drugoga izlažući postupcima prema kojima ih povijest pamti?

- Mi nemamo konkretan poriv za iživljavanje agresije, ali smo destruktivnost doveli do apsurda, meni je to bilo šarmantno pisati kroz sarkazam i ironiju.

Voodoo-lutkica je također apstrahirana i predstavlja li vam nešto nalik Barbiki? 

- Jovanovski, s kojim surađujem na većini izdanja koja objavljujem bilo kao urednik ili autor, do tog je rješenja došao sam. Meni ono nije bilo ni na kraj pameti dok je knjiga išla u pripremu za tisak. No, ta poveznica ne čudi, jer smo zajedno puno nastupali i družili se, u krajnjoj liniji, ali nam u globalu savršeno leži taj način zafrkancije i nije isključeno da ću u takvom ključu pisati još neke stvari. Ne da se preklapa s dosadašnjim, ali mi je taj vid humora kao samostalna psiho-terapija, jer je bolje riješiti to na papiru nego li se doslovce opijati ... Bolje je lomiti slova, nego čaše. 

"Teza o Sisku kao uspavanom ili tromom gradu donekle i stoji, ali kultura je ta koja govori drukčije" (FOTO: Ilija Aščić)

Što se tvog uredničkog rada tiče, nastavak je to na angažman oko književne tribine „Stihovnica Siska“ koju si naslijedio i udahnuo joj novi život. Koliko ti je ona bila bitna, a onda tradicija raznih autora, bilo od Severa do onih današnjih, među kojima ima dosta autorica? Tko ti je najbliži u toj povelikoj tradiciji? 

- Ako bih išao gledat, najbliža mi je Marija Čudina koja je kraći period života provela kao sisačka gimnazijalka. Mislim da joj je otac ovdje radio na željeznici, stoga je možemo smatrati i sisačkom autoricom. Svojom poetikom crnila ona mi je najbliža, a naravno i Josip Sever kao poznato ime koje mi je interesantno, iako mi nikad nije sjeo do kraja. 

Dakle, pjesnikinja koju pamte kao suprugu slikara Leonida Šejke i sudionicu beogradske grupe Mediala ... Pretpostavljam da te edicija „Teatra piva“, od projekata koje si pokrenuo čini najzadovoljnijim jer se u njoj predstavljaš i kao urednik, gdje je na kraju i objavljena haiku-zbirka „Noću za šankom“?

- Konkretno ime edicije potječe od boravka u Ukrajini i predstavljanja zbirke „Hrvatski pjesnički huligani“ koju je Jurij Lisenko uredio. Zatekli smo se pred konkretnom zgradom u Lavovu koja se tako i zove, ogromnim izlogom piva jedne pivnice na dva ili tri kata. U šali sam rekao Lisenku da ću mu ukrast to kao ideju za nešto kasnije, te da je on odgovoran poželi li me netko za to i tužiti, što je naišlo odmah na njegovo odobravanje. Dosta sam brzo od povratka u Hrvatsku i pokrenuo tu biblioteku, pogotovo što se udruga kroz koju je pokrenuta zove Udruga za promicanje alternativne i urbane kulture – savršeno mi je to ime pasalo. 

Što bi istaknuo od dosadašnjih izdanja? 

- Napravili smo dosta toga u kratkom vremenu, a svakako mi je Denis Vidović jedan od zanimljivijih i provokativnijih likova na sceni. Piše u više književnih vrsta, ali je kao prvijenac objavio zbirku aforizama „Podilaženje lijenosti” koja mi je jako draga, dok je nedavno objavio i roman „Normalni ljudi”. Vidović je autor koji ide do kosti i ne štedi ni sebe niti druge. Obično za autore tog tipa sredina ne postoji, tako da mislim da je uspio, a isto je naišao na odjek na sceni. Zatim, imamo vrlo interesantnu autoricu Sanju Domenuš koja ima poprilično crne teme i odlično piše, a objavila je zbirku „Djevojčica koja je jela kamenje“. Tu je i Zvonimir Grozdić iz Lovrana i najnovija poetska knjiga „Utroba“. Uglavnom, imamo šest ili sedam naslova i edicija će se sigurno nastaviti. Ta mi je edicija osobno draga, iako u nju nisam uvrstio sve knjige koje smo radili kroz ovu udrugu. Znači, knjige koje nisam smatrao toliko alternativnima ili dijelom undergrounda objavljene su van te biblioteke. 

Za kraj, koji je credo za preživljavanje u Sisku, je li to grad ili mali grad, postoji li formula radi koje si ostao vjeran gradu? 

- Mislim da je prvenstveno stvar osobne odluke i stanovite skromnosti koja proizlazi iz načina života pomirenog s prirodom, jer se mnogi ljudi okreću poljoprivrednoj proizvodnji i bijegu od propale industrije i novog načina suživota s planetom. Ja se osobno pronalazim u tom điru, a grad je jeftin za život i tko nema prevelike apetite i osobne želje za svjetovnim luksuzima ovdje može sasvim pristojno živjeti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zoran Pero Radaković