Gradsko vijeće Rijeke danas bi trebalo donijeti odluku koja će odrediti sudbinu školskog broda Galeb. Obnova Galeba i obnova Palače šećerane u kompleksu Benčić projekt je za koji je iz fondova Europske unije Rijeci odobreno 69 milijuna kuna. Obnovljeni Galeb planiran je kao jedna od riječkih atrakcija u 2020. godini, kad će Grad na Rječini biti Europska prijestolnica kulture, ali realizaciji projekta ispriječio se - "višak povijesti". Na školskom brodu Galeb plovio je Josip Broz Tito, a sve što je povezano s Titovim imenom u Hrvatskoj je osuđeno na žučne rasprave i kontroverzu. Zbog toga je Galeb u startu stavljen pod znak pitanja. Zbog toga je dio Gradskog vijeća Rijeke praktički spreman odreći se najmanje 32 milijuna kuna iz europskih fondova.

KREĆE OBNOVA: Za „Titovog“ Galeba i Palaču šećerane Rijeka dobila 69 milijuna kuna

Desno krilo riječke političke scene u Gradskom vijeću projekt obnove broda prikazuje kao štetan i nepoželjan posao za grad i gradski proračun, a riječka gradska vlast muči muku s natječajem za obnovu broda. Dosadašnje ponude brodogradilišta bile su veće od procjene vještaka o iznosu potrebnom za rekonstrukciju Galeba. Jedan natječaj zbog toga je poništen pa je proveden drugi. Ponude za obnovu sad su povoljnije, ali još uvijek su veće od vrijednosti na koju su obnovu procijenili stručnjaci. Što se sve do sada i zbog čega događalo s Galebom te što će biti presudno za njegovu obnovu i njegovu budućnost, za Lupigu je pokušao objasniti Ivan Šarar, pročelnik odjela za kulturu riječke gradske uprave i voditelj spornog projekta pod punim nazivom - „Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine".

Školski brod Galeb (FOTO: Petar Kürschner/Muzej grada Rijeke)

Dakle, što će se sad događati s Galebom?

- Postoji nekoliko scenarija, no prvo je potrebno u potpunosti provesti procedure vrednovanja pristiglih ponuda da bi se zaključilo da li postoje sve formalne pretpostavke da se odabere izvođač radova. Osim toga, i dalje je presudna odluka Gradskog vijeća o zaduženju od 44 milijuna kuna, od kojih bi se 27 utrošilo za radove na Palači šećerane, a 17 za radove na Galebu. Naime, za radove potrebne da bi Palača šećerane u kompleksu Benčić i brod Galeb postali muzeji sa popratnim komercijalnim sadržajima, iz fondova Europske unije Grad Rijeka je dobio 69 milijuna kuna. No, kao i u svakom drugom EU projektu, potrebno je osigurati i vlastita sredstva za njegovu realizaciju. U tu svrhu, Grad Rijeka planira podići spomenuti kredit u iznosu od 44 milijuna kuna, no Gradsko vijeće o tome još nije donijelo odluku. Uz pozitivnu odluku Gradskog vijeća, moguće je dovršiti rekonstrukciju broda uz uvjet da se posao ugovori sa tvrtkom Dalmont d.o.o., koja je ponudila cijenu od 46,8 milijuna kuna plus PDV, odnosno da njihova ponuda pokaže valjanom i da pobjedi na natječaju. Treba reći i da ukoliko se prihvati ponuda tvrtke Dalmont, uz spomenuta 44 milijuna kredita, neće biti potrebno novo zaduženje, iako je ponuda veća od očekivane. Naime, dodatnih oko 13 milijuna kuna koliko je Dalmontova ponuda veća od prvotno procijenjene vrijednosti radova, možemo osigurati na druge načine - iz proračunskih sredstava spomeničke rente, ali i sredstava koja neće biti utrošena u Benčiću, budući da su tamo na dva natječaja stigle ponude manje od procijenjene vrijednosti (za oko 12 milijuna kuna) a i povukli smo dodatnih deset milijuna kuna na natječaju RH za sufinanciranje EU projekata. Za slučaj da Gradsko vijeće ne izglasa zaduženje, vjerojatno bismo pokrenuli neizvjesnu proceduru izmjene EU projekta, na način da tražimo odobrenje da se projekt svede samo na obnovu Palače šećerane. To zahtjeva potpuno prevrednovanje projekta od strane Središnje agencije za financiranje i ugovaranje (SAFU), koja nadzire EU projekte u Hrvatskoj. S obzirom da su glavni ciljevi projekta utjecaj na turističke rezultate i zapošljavanje, zaista ne bih spekulirao da li bi do odobrenja došlo i da li bi bilo penalizacije koja može iznositi i 100 posto, odnosno povrat svih ugovorenih i djelomično potrošenih EU sredstava. Već smo održali jedan krug razgovora sa SAFU na tu temu. Do sada nije bilo slučaja da se ovako kompleksan integrirani projekt mijenja u hodu te ne postoji tipizirani, instant odgovor, tako da do njihovog finalnog odgovora, treba čekati najmanje šest mjeseci. No jedno je sigurno, u slučaju scenarija da nam od strane SAFU i bude odobreno korištenje EU sredstava samo za dovršetak Palače šećerane, bez rekonstrukcije Galeba, to bi značilo da se sami odričemo oko 32 milijuna kuna iz EU fondova koje smo dobili za brod Galeb i to zbog eventualne odluke Gradskog vijeća kojom se odbija zaduženje za spomenutih 44 milijuna kuna. Dakle, imamo potencijalnu situaciju u kojoj se Gradsko vijeće ne želi zadužiti za 17 milijuna kuna za Galeb, ali će se odreći 32 milijuna kuna EU sredstava; ne znam tko to može smatrati racionalnim financijskim ponašanjem. Ukratko, ukoliko pobjedi Dalmontova ponuda i izglasa se zaduženje idemo u rekonstrukciju broda, a ukoliko se ne izglasa zaduženje pokrećemo neizvjesnu proceduru izmjene EU projekta u kojoj odustajemo od rekonstrukcije Galeba, riskiramo penalizaciju i odričemo se 32 milijuna kuna prethodno odobrenih EU sredstava.

Ivan Šarar - riječki pročelnik i voditelj projekta obnove (FOTO: Privatna arhiva)

Zašto u Rijeci postoji takav otpor projektu obnove? Samo zato što je riječ o Titovom brodu ili je zaista u pitanju novac?

- Pokušat ću argumentirati primjerima iz projekata u mojoj nadležnosti. Mi trenutno provodimo dva golema infrastrukturna EU projekta u kulturi. Jedan je gore spomenuti projekt rekonstrukcije Palače šećerane i Galeba, a drugi je projekt obnove preostale dvije zgrade u kompleksu Rikard Benčić kojima Rijeka dobiva novu zgradu Gradske knjižnice i Dječju kuću, prvi višenamjenski kulturno edukativni centar namijenjen isključivo djeci. Za ovaj drugi projekt dobili smo gotovo identičan iznos EU sredstava kao i za kombinaciju Palača + Galeb, nešto više od 68 milijuna kuna, ali smo se također morali i zadužiti za vlastiti dio sufinanciranja oko 90 milijuna kuna, što je dvostruko više od sada problematičnog zaduženja o kojem smo razgovarali. To zaduženje, primjerice, u Gradskom vijeću nije uopće politički problematizirano. Nadalje, svi objekti koje rekonstruiramo imaju vrlo sličnu cijenu obnove i prenamjene. Radove na Knjižnici započeli smo 10. rujna za ugovorenih 68 milijuna kuna, rekonstrukcija Palače koja se primiče dovršetku radova će koštati nešto preko 50 milijuna, Dječja kuća je ugovorena na 41,7 milijuna kuna, ali je i dvostruko manja nego ostala tri objekta koja spominjem. Dakle, ništa po pitanju Galeba ne odudara od ostalih projekata, ali samo on je konstantno problem za određene političke opcije u gradu. Osim toga Galeb je daleko veća atrakcija, dokaz tome je enorman, kontinuirani interes domaće i inozemne javnosti, te najveći udio komercijalnih sadržaja u sklopu broda koji su višestruko važni za uspješnost EU projekta ali i održivost projekta i indirektne koristi koje od njega grad može imati. I posljednje, ali ne manje bitno, u nadmetanju za rekonstrukciju broda imamo dva lokalna škvera. Ne znam koji lokalni političar može zadržati retoriku naricanja nad budućnosti brodogradnje, a u isto vrijeme glasati protiv obnove Galeba, projekta u kojem će gotovo sav novac završiti izravno u lokalnoj brodogradnji. Dakle, čini se da imamo problem samo sa ideologijom i interpretacijom prošlosti. To odricanje tematiziranja vlastite povijesti sve češće postaje opća tema u riječkom Gradskom vijeću: imamo problem sa dvoglavim orlom na Gradskom tornju, višejezičnim pločama, problem s Trgom Ricarda Zanelle, problem sa bavljenjem D’Annunzijom i kronični problem Galeba. Osobno mi se taj trend ne sviđa, on u gradu koji ima kompleksnu i tešku povijest kakvu ima Rijeka znači samo jedno: gurnimo sve pod tepih i prihvatimo pitki srednjestrujaški nacionalni narativ koji je lagan i za identifikaciju i promociju. Ne talasajmo, pravimo se da je svijet nastao 1995. jer sva ranija baština, materijalna ili nematerijalna, ili je habsburška ili fašistička ili madžarska ili karađorđevićevska ili komunistička, ergo: nije naša! No bojim se da me to podsjeća na ozbiljno samo-lobotomiziranje, jedino je metoda demokratska. I zbog toga sam osobno prilično OK sa bilo kojim ishodom projekta Galeb. Ako riječki narodni zastupnici žele zaustaviti rekonstrukciju broda Galeb, za to imaju legitimitet i legalitet i to poštujem. No tada će biti i jasno zašto i zbog koga projekt obnove Galeba nije uspio. Ipak nije sve tako crno, u isto vrijeme imamo i veliku potporu za naša nastojanja, no ona je možda manje vidljiva. Kako vezano uz Galeb, tako i za druge projekte, stoga ne mislim da je Gradsko vijeće reprezentativni uzorak gradskog javnog mnijenja. Uostalom, teško je i nerealno očekivati da ovako velike projekte bude jednostavno realizirati, bez dinamične rasprave u javnosti.

Strojarnica Galeba (FOTO: Petar Fabijan/Muzej grada Rijeke)

Najčešća je primjedba da je u pitanju neisplativ projekt, "spalionica novca". Imate li projekcije o financijskoj održivosti eventualno obnovljenog "Galeba" i na kakve komercijalne sadržaje računate?

- Prvo da razjasnimo važne pojmove, vezano za činjenicu da se pojam isplativosti u jednom trenutku rasprava oko Galeba pojavio kao presudan. Niti jedan infrastrukturni projekt u kulturi nije isplativ, niti je isplativost kriterij po kojem se kulturni projekti mjere i procjenjuju. Kazalište nije isplativo, knjižnica nije isplativa, Art kino nije isplativo. Sve te i slične projekte kontinuirano se sufinancira javnim novcem, sa svih razina od nacionalne do lokalne, jer valjda vjerujemo u utjecaj kulture i kulturnih ustanova na mentalno stanje društva. Naravno, znamo otprilike i mišljenje tvrdih liberala i dijela javnosti po tom pitanju, ali hajde da na to sada ne trošimo vrijeme. Kada i ako takvi dođu bilo gdje na vlast, oni neka gase javne institucije. Mi ih za sada održavamo i stvaramo nove. U tom je kontekstu fokus na ekonomsku isplativost Galeba dovođenje rasprave na krivi teren. No, naravno, Galeb ima svoju financijsku računicu. Ona je dio studije izvodljivosti koja je obavezan dokument kod prijave ovakvih projekata u natječaje za sredstva fondova EU. U njoj stoji projekcija da Galeb u funkciji broda-muzeja godišnje košta oko 2,65 milijuna kuna. Više od pola iznosa otpada na plaće djelatnika, njih 14, a ostatak su troškovi režija, programa i održavanja. Predviđeni prihodi dolaze od prodaje raznih aranžmana ulaznica i vodstava po muzejskom postavu, prodaje suvenira, sredstava koja dolaze od najma za komercijalni dio broda, najma prostora za razna događanja, sponzorstava. Godišnji prihodi predviđeni studijom izvodljivosti iznose 2,6 milijuna kuna. Ovdje treba napomenuti da brod može funkcionirati i sa manje zaposlenih, navedena brojka je projekcija u kojoj se posjetiteljima pruža visoka razina usluge. Kada uspoređujemo ovo sa drugim riječkim ustanovama u kulturi, vidimo da su operativni troškovi Galeba manji od najmanje riječke ustanove u kulturi, novoosnovanog HKD na Sušaku. Što se tiče komercijalnih sadržaja, na brodu je na ukupno 1.100 četvornih metara (od ukupno 5.500) predviđena kombinacija smještajnih kapaciteta sa maksimumom od 90 ležajeva (uz mogućnost da najmoprimac definira i manji broj ležajeva u višoj kategoriji) te ugostiteljski objekt. Od preostale površine, preko 1.600 četvornih metara otpada na palube koje bi trebale funkcionirati kao javni prostor, na oko 2.000 je muzejski postav, a ostatak je namijenjen za servisne i uredske prostore te komunikacije. Na najatraktivnijoj, velikoj krmenoj palubi u ljetnim mjesecima djelovat će ljetno kino naše javne ustanove Art-kino Croatia, koje već funkcionira na drugoj lokaciji dakle nije novi trošak. Valja napomenuti da smo ovakvim rasporedom maksimalno iskoristili mogućnosti za komercijalne sadržaje, budući da propozicije za EU projekte u ovom pozivu za dobivanje sredstava predviđaju maksimalno do 20 posto komercijalnih sadržaja od ukupne površine; mi smo iskoristili svih 20 posto. Ukratko, Galeb je zamišljen kao kompleksna kombinacija muzeja, smještaja, ugostiteljstva, javnih površina te ostalih sadržaja pogodnih za organizaciju događanja poslovne i javne namjene, a takva je namjena proizašla i iz iskazanih interesa proteklih godina. Sve što sam naveo su razlozi zbog kojih vjerujem da je Galeb sve samo ne spalionica novca. Uostalom, zanimljivo je kako se uporno tematizira da je obnova broda te dobi i stanja nemoguća i neisplativa misija, u gradu koji već šest godina ima super uspješan ploveći hostel Marina, koji je u startu bio brod u sličnom stanju i gotovo identične starosti (Marina je 1936. a Galeb 1938. godište) i koji uspješno funkcionira kao privatna investicija.

Titova spavaća soba na Galebu (FOTO: Petar Kürschner/Muzej grada Rijeke)

Galeb je 2006. godine zaštićen kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Što je Ministarstvo kulture napravilo po pitanju njegove zaštite i što, kad je Galeb u pitanju, znači taj status zaštićenog kulturnog dobra?

- Ministarstvo kulture, osim što je definiralo status Galeba kao kulturnog dobra, do sada nije sudjelovalo u financiranju obnove broda. Pritom tu činjenicu ne bi trebalo karakterizirati ili interpretirati na ovaj ili onaj način, za štićenje ili obnavljanje kulturnih dobara u pravilu je zadužen vlasnik, a dio sredstava u pravilu je moguće osigurati kroz natječaje Ministarstva kulture. S obzirom da je brod Galeb jedinstven slučaj kao brod kojem treba temeljita, cjelovita obnova (što je uostalom i nešto što proizlazi iz činjenice da se radi o plovilu pa nadležnost Hrvatskog registra brodova također definira moguće načine obnove) mi niti nismo proteklih godina aplicirali na natječaje Ministarstva kulture. Bili smo svjesni da sa tim sredstvima, koje eventualno možemo dobit, zapravo ne možemo ništa suvislo napraviti. Nadalje, kao što sam ranije rekao protekle tri godine smo u EU projektu koji definira drugačije postupanje s obzirom na nacionalne izvore sufinanciranja, tako da ponovno nismo koristili sredstva Ministarstva kulture. No putem natječaja Ministarstva RRiFEU smo ostvarili sufinanciranje za Galeb i Palaču šećerane u iznosu od 1,4 milijuna kuna. Što se tiče formalnog statusa zaštićenog kulturnog dobra, tu je situacija jasna. Kulturno dobro je s jedne strane obaveza, a s druge benefit: status omogućava različite načine financiranja uključujući i ono iz smjera EU. Upravo ovaj natječaj EU na kojem smo i ostvarili spomenuto sufinanciranje od 69 milijuna kuna bio je namijenjen isključivo za objekte koji su zaštićena kulturna baština, i to u funkciji turističkog razvoja.

Mali Salon na Galebu (FOTO: Srećko Zajc/Muzej grada Rijeke)

Pod pretpostavkom da obnova Galeba ne naiđe više niti na jednu prepreku, on ne može biti gotov do 2020. godine, u kojoj će Rijeka biti "europska prijestolnica kulture". Za samu ključnu godinu EPK on je već izgubljen kao potencijalna turistička atrakcija.

- Teoretski, s obzirom na natječajem definirani rok obnove, još uvijek je moguće da Galeb bude gotov u jedanaestom ili dvanaestom mjesecu 2020. godine.

Hoće li sutra, dođe li na vlast u Rijeci stranka desnice, projekt muzeja biti sabotiran, pa makar Galeb u međuvremenu bio i obnovljen?

- Iskreno, sve je moguće. Galeb će, ukoliko uspijemo u rekonstrukciji, biti sastavni dio Muzeja grada. Dakle neka zamišljena politička opcija u budućnosti, koja neće htjeti da takva gradska javna ustanova egzistira i koja će imati izvršnu političku snagu, može ukinuti financiranje Galeba. Također, može ga čitavog dati u koncesiju sa sličnom ili drugačijom namjenom, naravno uz suglasnost konzervatora odnosno ministarstva kulture. Svjestan sam toga, ali se ne bojim. Neka bude što će biti. I takva će politika, kao i svaka druga, biti odgovorna prema javnosti. Pa ako budućnost pokaže da sprega javnosti i politike želi takav scenarij, tko sam ja da sudim demokratski proces? Ako mi se to osobno ne sviđa mogu se uputiti u šumu. Ili na livade Republike Irske, to je in.

Titova kabina (FOTO: Petar Kürschner/Muzej grada Rijeke)

Na koncu, jeste li očekivali da će projekt obnove Galeba izazvati ovakvu podjelu, odnosno biste li ponovo išli u taj projekt?

- Očekivao sam. Galeb od početka izaziva podjelu, samo je omjer snaga u Gradskom vijeću bio ipak nešto komotniji, sa jasnijom većinom i podrškom projektu. Naime, valja napomenuti da je projekt obnove Galeba/Šećerane već četvrtu godinu u gradskom proračunu i da ova opstrukcija dolazi u visokoj fazi realizacije projekta, zapravo u samom finišu. A u projekt obnove Galeba se trebalo i moralo ići i iz zadatih okolnosti: brod je znatno osjetljiviji na protok vremena, odnosno puno brže propada nego primjerice zgrade. Osim toga brod je generirao stalni trošak obavezne posade, priveza i električne energije. Tako da je i ta troškovna strana stvarala pritisak da se nešto napravi što prije. Uostalom isti političari ili političke opcije koje sada opstruiraju rekonstrukciju, pred nekoliko su godina bili najglasniji, potpuno opravdano, u pritisku da se sa brodom nešto napravi kako bi prestao biti stalnim troškom. No bez obzira na sve, ponovno bih išao u projekt. Osobno vjerujem u potencijal tog projekta, a i inače volim projekte koji su kontroverzni i koji stvaraju društvenu dinamiku. Mlaki projekti koji izazivaju umjerene reakcije nisu moja preferencija. Ovo je veliki izazov, u kojem još uvijek uživam.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Petar Fabijan/Muzej grada Rijeke

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"