„Ljubljana je i po pitanju otpada i po pitanju transporta cijela dva desetljeća ispred nas“, kaže Luka Tomac u opsežnom razgovoru za Lupigu. A Tomac itekako dobro zna što govori. Već više od dvije godine on je predsjednik Zelene akcije, a njezin je potpredsjednik bio punih deset godina. Radi se o okolišnoj organizaciji koja je početkom godine proslavila 33 godine postojanja, što je stavlja u red najstarijih udruga ovog tipa na ovim prostorima. 

U svojoj povijesti Zelena akcija je pokrenula cijeli niz važnih akcija i kampanja, brinući se za javno dobro onda kada je ono pred nasrtajima „investitora“ bilo dovedeno u opasnost. Neke bitke uspješno su dobili, neke ipak nisu, a mnoge su tek pred njima. S Lukom Tomcem razgovaramo na kraju radnog tjedna, pa iako je petak predvečer, pozivi i poruke poslovne prirode ne prestaju mu dolaziti. Aktualna je borba protiv spalionice medicinskog otpada na zagrebačkom Rebru, pa nema ništa logičnije da razgovor otpočnemo upravo tom temom. 

"S razlogom se lokalna inicijativa, mještani okolnih naselja, ali i ostatka Zagreba, pobunila protiv tog projekta i sakupila više od 10.000 potpisa da pokrenutu peticiju" (FOTO: Zelena akcija)

Uključeni ste u borbu protiv izgradnje spalionice otpada na Rebru. O čemu se tu radi? Zašto ste protiv spalionice i što mislite kako će se ta priča razviti?

- Definitivno se radi o jednom projektu i tehnologiji kojoj nije mjesto na toj lokaciji, a s obzirom da postoje bolja rješenja kojima se od tog otpada mogu dobiti sirovine, smatramo da spalionica ni na jednoj lokaciji uopće nije potrebna. I najnovije tumačenje koje smo dobili od Grada potvrđuje našu argumentaciju o neusklađenosti projekta s prostorno-planskom dokumentacijom koja definira da na prostoru Rebra ne može biti mjesto za spaljivanje medicinskog otpada iz čak šest zagrebačkih bolnica. Tako da imamo i poprilično dobre argumente da je zaustavimo pravnim putem, ako drugi oblici pritiska ne urode plodom. I inače se Zelena akcija već odavno protivi termičkoj obradi, odnosno spaljivanju otpada, ne samo medicinskog, nego i komunalnog, zbog boljih rješenja, a i svega što taj proces sa sobom nosi. Od štetnih elemenata koji se ispuštaju u zrak, dioksina, furana, skupoće, uništavanja resursa od koji mogu nastati nove sirovine, itd. Dakle, s razlogom se lokalna inicijativa, mještani okolnih naselja, ali i ostatka Zagreba, pobunila protiv tog projekta i sakupila više od 10.000 potpisa da pokrenutu peticiju.

U prvim priopćenjima koja je ta lokalna inicijativa uputila medijima pojavila se i informacija da je Zagreb jedan od najzagađenijih gradova u Europi, što zapravo nema činjenično uporište. Da govorimo o Sarajevu ili Beogradu, ok, ali Zagreb?

- Mislim da su tu ostala neka dva refleksa. Jedan je slogan kampanje koje je Zelena akcija bila dio, a to je „Zagreb: europska prijestolnica smeća“. To je činjenično bilo tako za vrijeme gradonačelnika Milana Bandića gdje je Grad Zagreb bio zadnji u Europskoj uniji po stopi recikliranja, zbrinjavanja komunalnog otpada i, općenito, posljednji na razini Europske unije kada govorimo o koracima poduzetima prema ideji „zero waste“, prema stopi nultog otpada, ideji poslagivanja cijelog sustava u model da u otpadu tržimo sirovine i da se onda one recikliraju, koriste dalje i tako se na neki način zaokruži cijeli ciklus. Te ideje u Zagrebu nije bilo, a sada napokon ima pomaka u smanjenju količina miješanog otpada i povećanju odvojeno prikupljenog za recikliranje. A drugi refleks možda je i činjenica da se na nekim međunarodnim internetskim stranicama koje mjere kvalitetu zraka, posebice zimi, Zagreb više puta našao u top deset europskih gradova po zagađenju. Ne znam kako to komentirati, jer postoje neke oprečne informacije da te mjerne stanice nisu bile službene i da ti rezultati nisu mjerodavni, ali na stranu to. Zagreb ima problem sa zagađenjem zraka, isto kao i ostali gradovi u regiji. Spomenuli ste Sarajevo i Beograd, oni su možda i nekako geografski postavljeni u neku nepovoljniju poziciju, pogotovo mislim na Sarajevo, ali zagađenje zimi i narušavanje kvalitete zraka u Zagrebu definitivno dolazi iz dva smjera, jedan je transport i promet u centru grada, a drugi, iako se na njega pozornost ne skreće dovoljno često, je taj da još uvijek postoji velika upotreba ogrjevnog drveta zimi, s naglaskom na nekvalitetno ogrjevno drvo, dakle drvo koje u sebi ima visok udio vlažnosti. Postoje zemlje koje su točno ograničile koliko vlažno može biti drvo kada ga spaljujemo kako bi smanjile lokalno zagađenje česticama te je uz to potrebna i kontrola i inspekcija prema onima koji takvo drvo i prodaju. 

Problem prometnog zagađenja u Zagrebu mogao bi se riješiti tako da dio građana za prometno sredstvo izabere bicikl. Međutim, biciklistička infrastruktura u gradu poprilično je skromna. Već godinama postoje planovi o izgradnji velikog broja biciklističkih staza, ali to ide nikako ili sporo. Prije nikako. Kako vi gledate na taj problem?

- Isto kao i s otpadom, alternative u prometu ne funkcioniraju izolirano nego kao skup raznih mjera. Ono što jeste primat kada govorimo o prometu je ulaganje u javni prijevoz, širenje mreže i elektrifikacija javnog prometa, kako tramvajske, tako i autobusne, ali i aktualiziranje cijele one priče oko prigradske željeznice i njene uloge u Zagrebu.

A ta tek priča traje već najmanje 30 godina i ništa se ne događa, neka infrastruktura postoji, ali ona se ne unaprjeđuje.

- Da to je, nažalost, i dalje na samom početku. Na prometno zagađenje utjecalo bi i izbacivanje automobila iz užeg centra grada, a, naravno, i ulaganje ne samo u biciklističku infrastrukturu i biciklističke staze, nego u kvalitetnu infrastrukturu gdje biciklist nije u sukobu s automobilima ili s pješacima i gdje ta infrastruktura ne bi bila kozmetički ofarban pločnik koji koristi površinu koja je do tada bila namijenjena pješacima, a sada je razbijena u tri trake i dovodi sudionike u prometu u neki tip sukoba. Da ne govorim o praktički cijelom jednom ciklusu ulaganja u infrastrukturu koja nosi na engleskom nosi naziv „bike and ride“, gdje se kombiniraju biciklistički i javni prijevoz tako da se oko nekih hubova i ključnih točaka u gradu rade velika parkirališta za bicikle s ciljem da građani tu parkiraju svoje bicikle i dalje nastave javnim prometom.

"Termoelektrane na ugljen se više nikada neće praviti u Hrvatskoj ili bušenje Jadrana zbog nafte" - Luka Tomac (FOTO: Zelena akcija)

Gdje bi se to moglo napraviti u Zagrebu?

- To su recimo Zapadni kolodvor, pa i Glavni kolodvor koji je zapravo u centru grada, zatim područja uz okretišta tramvaja te bitnija željeznička stajališta. Mi imamo dosta velik potencijal za ove neke relacije sjever-jug, istok zapad, gdje se mogu uvesti i te biciklističke magistrale koje jesu najavljene, ali tu će trebati dosta vremena da se to provede. Potom podvožnjaci ili nadvožnjaci iznad najvećih prometnica, tipa Slavonske avenije, kako bi biciklistički promet lakše tekao. To su sve neki mali dijelovi mozaika koji čine kompletnu sliku onoga što bismo nazvali infrastrukturom. Potencijala je puno, meni je već glupo uspoređivati se s nekim sjevernim gradovima, ali ne trebamo uopće uzimati primjere sa sjevera, dovoljno je otići u Ljubljanu. Mislim da je Ljubljana, i po pitanju otpada i po pitanju transporta cijela dva desetljeća ispred nas. Ne mislim da postoji neki magični štapić i da je nova gradska vlast trebala to lako napraviti, jer dva ili tri desetljeća ignoriranja tog potencijalnog razvojnog smjera nam je odredilo današnje stanje.

Samo da se na kratko vratimo na početak. Niste mi rekli kako mislite da će se razviti priča oko spalionice na Rebru.

- Mi definitivno mislimo da se ta spalionica treba i može zaustaviti, posebice sada nakon što je nadležni Gradski ured potvrdio da projekt nije usklađen s urbanističkim planom i nakon što su brojni stručnjaci stali na stranu građana prokazavši nestručnost i manjkavost Studije utjecaja na okoliš. Zelena akcija je više od 20 godina vodila kampanju protiv ogromne spalionice komunalnog otpada u Zagrebu, koju je gurao bivši gradonačelnik Milan Bandić. Dobili smo tu bitku. Spalionica koja je trebala biti u Resniku nije izgrađena i od toga se odustalo. Isto tako mislim da će se i ovo završiti na pozitivan način i da se moraju primijeniti dokazano održiva rješenja kojima će se otpad iz pojedinačnih bolnica zbrinjavati s minimalnim utjecajem na zdravlje i okoliš.

Ipak, sudeći prema ponašanju odgovornih, izbjegavanju javne rasprave, „skrivanja“ detaljne projektne dokumentacije, čini se da su oni čvrsto odlučili da spalionicu izgrade po svaku cijenu.

- Ja bih rekao da je puno projekata i investicija imalo čvrste odluke, ali ako se na nekom primjeru okupljanja građana i njihove mobilizacije može napraviti neki javni pritisak, pogotovo prema javnoj vlasti, prema resornom ministarstvu, uvjeren sam da to može donijeti rezultate. A i kampanja čiji je dio Zelena akcija, zapravo ne možemo je još nazivati kampanjom, ali je neki začetak kampanje, sigurno će jačati i širiti se. Već su najavljene neke aktivnosti za iduća dva tjedna. Tako da mislim da se tu sigurno može napraviti neki ozbiljniji pritisak. 

Nedavni prosvjedi na Rebru bili su dosta uspješni. Barem u ovom gradu gdje više nitko ni zbog čega ne prosvjeduje, ovo se čini kao uspješno.

- Svaka inicijativa koja uspije na kvalitetan način artikulirati problem i koja uspije okupiti nekoliko stotina ljudi oko nekih za širu javnost, apstraktnih tema definitivno zaslužuje pažnju. Nikad nijedan okolišni ili gradski problem nije na samom početku bio viđen na način da ima neki mobilizacijski potencijal koji se kasnije pokazao, tako da ja uvijek iz neke pozitivne perspektive gledam i na najmanji kvartovski problem jer znam da on na običnoj razini može postati centralno gradsko pitanje, kao što je na primjer bio slučaj Savice, gdje se u parku planiralo graditi crkvu što su građani uspjeli zaustaviti. Brojne inicijative u Zagrebu su se uspjele izboriti za neki pozitivan razvoj kvarta kakav oni žele, bez obzira tko bio na vlasti i bez obzira koliko se to u tom trenu činilo nemogućim. 

"Primarno je ulaganje u javni prijevoz, širenje mreže i elektrifikacija javnog prometa" (FOTO: Zelena akcija)

Prošli mjesec obilježili ste 33 godine postojanja. Što biste istaknuli kao neke najvažnije stvari koje je Zelena akcija do sad napravila?

- Najveći doprinos Zelene akcije, po mom mišljenju čak nije nešto što je toliko javno vidljivo, već neka interna vrijednost, činjenica da u te 33 godine stvarno nismo nikome dali priliku za kompromitaciju nekih vrijednosti i stavova koje zastupamo, a onda iz toga proizlazi i ta neka velika podrška javnosti i povjerenje koje, mogu slobodno reći, Zelena akcija uživa. S druge strane, u smislu uspjeha možda to ne bi bila neka pojedinačna kampanja nego cijeli jedan proces koji se stvarao iz kampanje u kampanju i artikulirao ovo što danas smatramo pod normalno, a to je razumijevanje koncepta javnog dobra. Bez obzira radi li se o slučaju Srđ i odluci lokalne zajednice da će gore biti golf teren ili ne, da li se tu radi o zakonu o golfu, eksproprijaciji poljoprivrednog zemljišta, betonizaciji i apartmanizaciji obale koja se odvijala kao pozadinska priča ili se radi o Varšavskoj ulici koja je onda prerasla u ogromnu kampanju na razini Zagreba. Mislim da je svim našim kampanjama bilo zajedničko to prepoznavanje javnog dobra, nečega što se slijedom nekih koruptivnih procesa ili ako ništa drugo legalnih, a ne nužno legitimnih procesa, poklanja raznim investitorima. To se onda kasnije prelijevalo i na zajedničku kampanju koju Zelena akacija nije radila sama, ali je bila dio velike referendumske inicijative „Ne damo naše autoceste“ koji je onda imala element očuvanja zajedničkog dobra. Druga stvar, je klimatsko-energetski kontekst. Mislim da je Zelena akcija već devedesetih, a i kasnije govorila o energetskim projektima iz perspektive klimatskih promjena, što je pogotovo bilo bitno iz jednog ugla teorije promjene koji smo mi tada vidjeli. A to je da je nužno promovirati obnovljive izvore koji su u tim počecima bili neka apstrakcija, a sad su mainstream, ekonomski najjeftiniji, tržišno je to gotova priča ako gledamo samo taj aspekt. Bitni dio priče je bilo neko interno prepoznavanje pojedinačnih bitaka koje je važno dobiti, poput termoelektrana Lukovo Šugarje, Plomin C ili bušenje Jadrana zbog nafte i plina. Mi smo dosta rano detektirali da prolaz takvih projekata zapravo znače još nekoliko desetljeća emitiranja ugljičnog dioksida (CO2) koji je dugoročno najštetniji staklenički plin kada je u pitanju promjena klime. Nama su te klimatske kampanje bile izuzetno važne, makar smo se nekad i sami borili s uokvirivanjem kampanja na pozitivan način ili pokušajima rađenja pozitivnih kampanja, u smislu promocije obnovljivih izvora. Mi smo uvijek to ponavljali kada bismo bili protiv nekog velikog projekta, ali možda sada nakon što su ti neki veliki projekti završili, jasno vidimo uspjeh. Termoelektrane na ugljen se više nikada neće praviti u Hrvatskoj ili bušenje Jadrana zbog nafte. Sam bivši ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić je rekao da je zbog velikog protivljenja javnosti lud onaj koji to pokuša. Mislim da su lokalne zajednice, i mi skupa s njima, odradile velik posao da projekti koji jesu bazirani na ugljenu i nafti ostaju odsječeni. To nas je dovelo i do ove trenutne, dosta komplicirane situacije, a to je da trenutno imamo i klimatsku krizu i energetsku krizu. Sada država, a onda i mi kao građani, jednostavno moramo utkati detalje te nužne energetske tranzicije kako će ona točno izgledati. Debata više nije klimatske promjene ili ne, to smo davno ostavili iza sebe, debata je na razini klimatska kriza je tu, energetska kriza je tu, kako da tranzicija koju moramo napraviti u idućih deset godina ne padne na pleća građana, da ta tranzicija bude što brža i povoljnija. 

Vi ste već treću godinu predsjednik Zelene akcije...

- Odradio sam pola drugog mandata, čeka me još godinu i nešto sitno. I to je onda to. Mislim da su te promjene na čelnim mjestima kod nas izuzetno zdrav proces, na neki način sam i ponosan na te stalne smjene vodstva u Zelenoj akciji gdje se i upravni odbor donekle rotira, ali predsjedništvo se mijenja na način da predsjednik ili predsjednica samo jednom može biti reizabran. 

Otežava li ili možda na neki način utječe na vaš rad činjenica da je sadašnji gradonačelnik Tomislav Tomašević svojevremeno obnašao dužnost predsjednika Zelena akcije?

- Ne bih to smjestio nužno u neki dobar ili loš okvir. Jednostavno, činjenica je da je trenutni gradonačelnik naš bivši kolega, ali otkad je on bio predsjednik i naš kolega prošlo je već desetak godina, od tad su se izmijenila već tri predsjednika/ce Zelene akcije. Mi smo ponosni na njegov rad u Zelenoj akciji i na kampanje koje je vodio. Naravno da to za naš rad ima određenih izazova, ali mi smo uvijek govorili da tko god bude donositelj odluka na gradskoj ili nacionalnoj razini, mi ćemo se prema njemu odnositi onako kako se mora odnositi prema donositeljima odluka – kritično i kao svojevrsni korektiv.

"Naša očekivanja od gradonačelnika nisu mala" (FOTO: Zelena akcija)

Ok, ponosni ste na njegov rad kao predsjednika Zelena akcije, a na ovaj njegov dosadašnji gradonačelnički rad?

- Mislim da je definitivno bilo izazovno ući nakon 20 godina vladanja Milana Bandića u tu situaciju. Čak me iznenadilo do koje mjere se uspjelo pristupiti nekim transformativnim procesima koji će možda tek nekad u budućnosti biti vidljivi, ali spasiti grad od bankrota i počistiti talog koji se nakupljao 20 godina mislim da je već velika stvar. Naravno da mi po raznim pitanjima izazivamo rad gradske uprave i gradonačelnika, tako da naša očekivanja nisu mala. Mislim da ta očekivanja trebaju biti realna, ali da ne trebaju dati nikakvu bianco podršku. Očekujemo puno promjena u smislu efikasnijeg gospodarenja otpadom i, naravno, neki tip zaokreta u smislu prometa i upravljanja gradom, ali i u obnovi grada. Obnova stoji. Razumijem da država tu ima vodeću ulogu, grad oko nekih stvari ima vezane ruke, ali očekujemo i da gradske vlasti poduzmu više od ovoga što poduzimaju. I Zagreb i Banija predugo čekaju neke prve korake. Mi više ne govorimo da je to u nekoj poodmakloj fazi pa se sad čeka finaliziranje procesa. Sramotno je da dvije-tri godine nakon potresa obnove nema i da je proces i dalje na samom početku. Naš stav je da Zagreb pri obnovi ne smije ispustiti iz vida element dekarbonizacije i transformiranja, pogotovo sektora grijanja. Nedavno smo u suradnji s profesorom Nevenom Duićem s Fakulteta strojarstva i brodogradnje predstavili studiju deplinifikacije Hrvatske do 2035. godine, dakle napuštanje korištenja plina, u kojoj smo pokazali da je to ekonomski i tehnološki itekako izvedivo. Što prije krenemo na taj put, to će korist za klimu, džepove građana i javni proračun biti veći. Jer nećemo obnavljati Zagreb sad pa se za pet godina sjetiti i onda ići raditi demontažu zgrada i raditi prekrajanje. Te stvari sada moraju biti spremne za taj proces, za tu tranziciju, zgrade na neki način ili spojiti na centralni toplinski sustav, ako je moguće, ili bez velike plinske infrastrukture u smislu bojlera, nego koristiti dizalice topline, kolektore i cijeli niz tehnologije koja je danas dostupna za korištenje.

To bi svakako diglo cijenu obnove, a čini se da ni ovako nema dovoljno novaca za obnovu. To bi mogao biti problem.

- To je nužan korak s obzirom na klimatsku krizu, ali i energetsku. Što su zgrade energetski učinkovitije, što imamo lokalnije izvore za npr. grijanje, to je manja potreba za plinom. Tako smanjujemo dugoročno trošak. Troškovi mogu biti problem ako se ne pristupi planski i na vrijeme, ali mislim da novaca za proces deplinofikacije ima na razini Europske unije, cijeli zeleni europski plan i svi njegovi elementi zapravo služe za takve procese. Trošak, ne samo za Zagreb, nego za cijelu Hrvatsku uopće nije iznos koji je nemoguće dosegnuti, postoje razni elementi tog procesa koji se ne sad, nego u periodu od narednih 15 godina mogu financirati iz brojnih izvora. 

Kako vi zapravo izrađujete godišnje ili petogodišnje planove rada, kako se odlučujete što će biti prioritet u vašem djelovanju, kako taj proces izgleda i što ste odlučili da će biti vaš bitke ove godine?

- Mi smo bili dosta vizionarski nastrojeni prije tri godine kada smo radili naš petogodišnji strateški plan kojeg svake godine evaluiramo kroz operativne planove za pojedinu godinu. Moram reći da su teme koje smo detektirali kao ključne za petogodišnje razdoblje još uvijek i više nego aktualne. Prioriteti za 2023. godinu, a prije mjesec dana smo održali naše godišnje planiranje, su već spomenuta kampanja deplinofikacije Hrvatske i agenda plina kao netranzicijskog energenta, ali u kontekstu klimatske krize. Drugi fokus je vezan za otpad i on ima dva kraka, jedan je nastavak rada javne kampanje oko Grada Zagreba za uređenje tog sustava, a drugi je taj da nas ove godine čeka revizija i donošenje novog Nacionalnog plana gospodarenja otpadom. To radimo s partnerima kako bismo bili što efikasniji i kako bi ukazali na potrebu promjene modela ovisnosti o regionalnim centrima za gospodarenje otpadom koji su predimenzionirani, ogromne ralje koje traže sve više i više nerazvrstanog otpada koji tamo mora završiti da bi ti centri bili isplativi i funkcionalni. Sami po sebi su na neki način oprečni ideji recikliranja i uporabi razdvajanja i ideji „zero waste“, koja je itekako ostvariva što smo dokazali kroz suradnju sa Gradom Prelogom i 13 međimurskih općina koje su sa više od 70 posto recikliranja primjeri dobre prakse ne samo u Hrvatskoj, već i u EU, a u tom smjeru trenutno surađujemo i sa otokom Krkom koji strelovito napreduje uz naše preporuke.

"Debata više nije klimatske promjene ili ne, to smo davno ostavili iza sebe, debata je na razini klimatska kriza je tu, energetska kriza je tu, kako da tranzicija koju moramo napraviti u idućih deset godina ne padne na pleća građana" (FOTO: Zelena akcija)

I evo nas opet na otpadu kojeg smo u razgovoru već nekoliko puta spomenuli, ali nismo rekli ništa konkretno. Kako vi gledate na zagrebački sustav razdvajanja otpada, što je mjesecima u Zagrebu bila glavna tema?

- Mislim da je velik korak naprijed stavljanje fokusa na odvajanje otpada i omogućavanje građanima da sami napokon mogu utjecati na iznos svojih računa ako više otpada odvajaju i imaju manji volumen miješanog otpada, ali taj sustav treba još doraditi i ulagati u njega. I to je ono što mi već dugo zagovaramo - odvajanje, recikliranje, stavljanje spremnika pod kontrolu vlasnika i pravednija naplata ovisno o količini miješanog otpada kojeg treba biti što manje kako bi se što prije zatvorio Jakuševac. Treba vremena i da se građani priviknu na sustav, ali i da se sustav privikne sam na sebe. Posebno je potrebno napraviti više kapaciteta, u smislu frekventnosti odvoza otpada, u smislu infrastrukture koju je potrebno unaprijediti i izgraditi (podzemni spremnici, boksevi, kompostana, sortirnica, reuse centar), tako da je taj sustav zapravo na samom početku, ali je dobro da se napokon krenulo i da se sustav kreira po uzoru na Ljubljanu, najuspješniju europsku prijestolnicu u recikliranju otpada. Nije naše da to smještamo u taj kontekst, ali mislim da je nekim političkim akterima bilo jako korisno upotrijebiti tu temu kao neki tip opozicijskog dizanja prašine i skupljanja političkih bodova. Meni je osobno bilo izuzetno smiješno do koje mjere se tematiziralo razdvajanje kućnog otpada, do koje mjere to dobilo publicitet. Ne pojednostavljujem problem situacije na gradskom nivou, ali stvarno nije teško naviknuti se na razdvajanje otpada. Kako to da sad više ne pričamo o tome?

Nije komplicirano, ali građane je trebalo pripremiti na to, educirati. Nije za to dovoljan jedan letak. A i nisu svi građani spremni učiti sami u hodu …

- Trebalo je više pažnje posvetiti edukaciji, naravno, ali na edukaciji građana se trebalo raditi još prije 30 godina. Nije razvrstavanje od jučer. Mnogi europski gradovi odavno recikliraju i 80-90 posto otpada. Možda sam ja svakodnevno u toj temi pa mi je sve to jednostavno. Ali definitivno se slažem s tim da osim potrebne infrastrukture i frekventnosti ciklusa odvoza otpada, nedostaje i edukacije. Ali debelo u 21. stoljeću to ne može biti alibi za neodvajanje. Sigurno se u edukaciji zakazalo, ali ne mislim da se ona trebala desiti samo neposredno uoči uvođenja sustava, nego davno ranije i morala je trajati još i danas. 

Nedavno smo bili u Beogradu u nekom društvu koje je već odavno u mirovini. Kada su čuli da smo iz Zagreba odmah su nam otkrili svoju prvu asocijaciju na ovaj grad – „kako je tamo čisto, od Ilice do Frankopanske sam po cesti tražio bilo kakav bačeni papirić ili opušak i nigdje ga nisam vidio“. Možda bi se danas malo razočarali po tom pitanju. Čini li se vama da je grad u tom smislu danas slabije održavan nego prije nekoliko godina?

- Mislim da je to subjektivna percepcija. Meni je važno vidjeti da su spremnici za komunalni otpad puni plavih vrećica i da se kante pomalo miču s ulica i vraćaju u smetlarnike. Ima i vrećica koje nisu plave, ali to je proces na kojem treba raditi, jer uvijek ima onih koji će ići protiv sustava ili jednostavno biti nepažljivi. Mora se ulagati u kapacitete i frekventnost odvoza povećanih količina odvojenog otpada koje generiraju ljudi motivirani novim sustavom, ali mi se čini i da puno ljudi u ovom gradu želi da ovaj sustav ne uspije. Stoga me ne čudi i količina komentara i najednom pojačane svijesti o čistoći grada. Ja nemam dojam da je grad zmazaniji. Vidim da negdje nedostaje spremnika za odvajanje otpada, po gradu još nisu izgrađeni „kavezi“ i podzemni spremnici, ali to je proces koji traje, kao što je trajao u svim europskim gradovima, ali glavno da se napokon krenulo u tom smjeru, umjesto dosadašnje situacije da se kante razbacane po ulicama, a građani dobivaju u potpunosti fiksne mjesečne račune i nemaju nikakav utjecaj na njih kroz svoje odgovorno ponašanje. Dakle, mi smo tek na početku tranzicije u sustav koji je planiran. Ne bih da pravdam taj sustav, no mislim da treba proći neko vrijeme pa da onda sudimo sustav koliko je bio uspješan ili je možda bio neuspješan, ali prvi podaci o znatnom smanjenju količina miješanog otpada na Jakuševcu potiču optimizam. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zelena akcija