Američko izdanje “Područja bez signala” Roberta Perišića, koje je krajem travnja već osvanulo sa sjajnom kritikom u New York Timesu, na engleski je jezik prevela Ellen Elias-Bursać, književna prevoditeljica koja je jedno od glavnih imena po pitanju frekventnog pojavljivanja domaćih autora i autorica na engleskom i američkom književnom tržištu. Ellen je početkom 1970-ih studirala u SAD-u i Jugoslaviji, a od kraja 1980-ih se bavi književnim prevođenjem. U svojoj je bogatoj karijeri prevela preko 25 naslova suvremenih autora od čega ponajviše djela Davida Albaharija i Dubravke Ugrešić, a radi velikog poznavanja obaju kultura, postala je dijelom kulturnog života u Zagrebu i surađivala s Rajkom Grlićem i Jimmyjem Stanićem, e da bi kasnije predavala na Sveučilištu Harvard i radila za Tribunal, u nas poznatiji kao „haaški sud“.

Prevodilaštvu je posvetila nekoliko studija i za temu doktorata odabrala prevodilačko djelo Tina Ujevića, objavljeno 2003. godine kao knjiga pri nakladi Erazmus. U prevodilačkoj službi haaškog Tribunala provela je šest godina, tijekom čega je revidirala prijevode preko 35.000 stranica i 2015. godine objavila studiju o svojim iskustvima, „Working In A Tug of War“ za nakladnika Palgrave MacMillan- Redovno objavljuje u časopisu Translation and Interpreting Studies Journal, a nedavno je najavila članak o trendovima prevođenja za vrijeme Hladnog rata. 

Zadnje je vrijeme, zajedno s Mirzom Purićem, radila na prijevodu Jergovića „Inšallah, Madona Inšallah“, koji još nije objavljen. Prevela je romane Ivane Bodrožić „Hotel Zagorje“ i „Rupa“, Novakov roman „Črna mati zemla“, dok će joj najnoviji prijevod uspješnice Olje Knežević „Katarina velika i mala“, pri kojem asistira kolegici Pauli Gordon izići sredinom mjeseca u Engleskoj. Također je u pripremi i njen prijevod „PTSP spomenara“ Dragana Bursaća, čije je novinske tekstove primijetila još dok je radila za Tribunal, a prevedene odlomke iz "Spomenara" možete pročitati na ovom linku.

Ellen tijekom jednog od svojih čestih posjeta Zagrebu (FOTO: Privatni album)

Otkud vam impuls za bavljenje prijevodom književnosti? Velik je to posao, a i naposljetku odgovoran kao most između kultura? 

- Ja sam krenula na slavistiku i rusistiku u SAD-u, pohađala Macalester College na američkom srednjem zapadu – u Minnesotti. Bilo je svega tri profesora na Slavistici na Macalesteru, Rusa, zadrtih antisovjetskih Rusa, koji su inzistirali da radije ne idemo u Rusiju na godinu dana, iz bojazni da bi ono što bi nam se moglo tamo predavati jako ograničeno. Bilo nas je četvero na odsjeku i tražili smo mogućnost da porvedemo godinu dana na sveučilištu neke slavenske zemlje i da slušamo kolegije iz rusistike te se upoznamo s još jednim slavenskim jezikom. Slučaj je naveo naše profesore na međunarodnu razmjenu između Portland State Universityja u Oregonu i zagrebačkog Filozofskog fakulteta; povezali smo se i nas četvero proveli 1972/3. u Zagrebu kao gosti-studenti na Jugoslavistici, a profesori su mi bili Nikola Milićević, Krunoslav Pranjić, Nives Opačić, Marko Samardžija, Ivo Pranjković, Ante Stamać i drugi. Nisam tad puno znala o Jugoslaviji, osim što sam provela jedno ljeto, 1970. godine, na biciklu s prijateljima na vrlo brdovitom putu između Rijeke i Zadra, od kojeg mi je najviše ostao u pamćenju divan sladoled od limuna. 

Jeste li se oduvijek htjeli baviti prevođenjem? 

- Da, oduvijek sam se htjela baviti prevođenjem. Jezici su mi dobro išli, a nisam baš blistala u drugim disciplinama. 

Vi ste pjevali u našem akademskom zboru Ivan Goran Kovačić, zar ne? 

- Tako je, a u Goranu sam se upoznala s jednim studentom s Ekonomskog faksa, Mićom Bursaćem ... i nakon što sam se vratila u SAD 1974. godine, nakon te naše razmjenske godine i diplomirala na Macalesteru, vratila sam se u Zagreb, udala se i živjela u Zagrebu od 1974. do 1990. godine. Odlučila sam se vratiti 1990. godine u SAD radi svoje obitelji, kao i da mi kći završi srednju školu, s planom da se nakon toga s mlađom kćeri vratim u Zagreb, no došao je rat i odlučili smo ostati. 

Govoreći o budućnosti jezika nastalih „sukcesijom Jugoslavije“ (kako je govorio Aleš Debeljak), filozof Boris Buden je istaknuo kako postoji mogućnost da se hrvatski i srpski, pretvore u vernakular, odnosno narječje … Bojite li se stoga za svoju profesionalnu karijeru? 

- Bilo je zanimljivo za vrijeme Jugoslavije da su pored saveznih republika, postojale i autonomne pokrajine, a kako nisu sve sredine bile jednako slobodne oko objavljivanja, postojale su alternative. Kad je bila frka u Hrvatskoj, mogla se knjiga objaviti u Novom Sadu, bosanske pisce gdje je bilo strože, moglo se objaviti negdje drugdje. Sad je situacija sekcijska, da ako netko objavljuje knjigu u Hrvatskoj, ne može hrvatska izdanja prodavati u srpskim knjižarama, već moraju zasebno biti objavljeni u svakoj od regijskih zemalja. Pisci koje prevodim se objavljuju paralelno i u Beogradu i Zagrebu, a Novak se čita bez obzira što piše na kajkavskom. 

Da, radili ste na prijevodu Kristiana Novaka, za što ste, među ostalim, morali osmisliti i iskopati lokalna imena za Haštu i Pujtu, je li vam tu pomoglo iskustvo s kajkavskim? 

- Kajkavski poznajem zbog obiteljskih boravaka u vinogradu u Podravini. No, onda sam i radila na zemlji, a dok sam radila prijevode zagrebačkih kolega, to je bio moj zagrebački život, bila sam community translator. Najslavnije čime sam se bavila na engleskom, jest da sam Daniela Popovića podučavala engleskom izgovoru kad je išao na Euroviziju. Do toga je došlo tako što me je Rajko Grlić zamolio da prevodim dijalog za „U raljama života“, film u kojem Jimmy Stanić pjeva pjesmu prvo na hrvatskom, a zatim na engleskom – prevela sam pjesmu čiji je prijevod pjevao ... Znate onu scenu kada Enes Kišević i glavna glumica izlaze iz škole stranih jezika – tad kreće ta pjesma.

Mislite li na Vitomiru Lončar? 

- Tako je... tad sam i upoznala čovjeka koji je organizirao set. Poslije me je kontaktirao Jimmy Stanić da hoće napraviti cijeli LP od engleskog repertoara, a falilo mu je par stihova da popuni album. Dao mi je melodiju, da napišem tekst, a ovo je rezultat. Te godine kada sam dobila ponudu da napišem te stihove, ušla sam u te krugove. I jednom prilikom kad nas je posjetio Daniel, za njim se počela okupljati grupa školske djece koja je pod našim prozorom skandirala s jedne i s druge strane, prijeteći da nas progutaju!

Tko vam je bio prva profesionalna ljubav – Šnajder ili Albahari? 

- Prevodila sam sve živo i prvo je bio Šnajder, „Hrvatski Faust“ za časopis Scena u Novom Sadu, imali su festival i svake bi godine objavili drame u prijevodu. Potom je uslijedila Slavenka Drakulić i „Hologrami straha“. Potom sam se preselila u SAD i intenzivno počela baviti prevođenjem. Prvo sam obavila Davida Albaharija „Reči su nešto drugo“ – „Words are Something Else“. 

Znači, Albahari vas je očarao!

- Kratke priče Davida Abaharija su me očarale, naročito iz zbirki „Porodično vreme“ i „Jednostavnost“. Odlučila sam se latiti prijevoda priče „Moja žena ima svetle oči“, pa da vidim kako ide, saznala sam njegovu adresu preko Društva književnika i poslala mu prijevod. On je, među ostalim, odličan prevoditelj i rekao je da je zadovoljan prijevodom, što me je obradovalo. Poslije mi je sljedeće bio Šoljanov „Kratki izlet“ („Brief Excursion and Other Stories“), dakle, izbor priča iz zbirki „Izdajice“, „Specijalni izaslanici“ i „Kratki izlet“. Northwestern University Press, koji su od 1991. godine krenuli s objavom književnih djela iz cijele Istočne Europe, objavili su Selimovića (preveli Stephen Dickey i Bogdan Rakić – op. aut.) i Irenu Vrkljan (prevela Celia Hawkesworth – op. aut.). Pekić je također preveden. Prevodila su se i klasična djela, a ja sam se najviše u početku istaknula oko Albaharija. Celia Hawkesworth i Michael Heim su prevodili Ugrešić. Prvo što sam ja prevela od Ugrešić je njezina knjiga eseja „Nikog nema doma“ („Nobody’s Home“) iz 2009. godine, dok je Daša Drndić prevedena 2014. godine.

A Šoljan i Slamnig? 

- Ivan Slamnig je bio na Komparatistici i nisam ga, nažalost, nikad slušala, a Antun Šoljan je bio dio mog obrazovanja jer sam prevela zbirku njegovih priča. Njegovo kućanstvo mi je bilo bitni dio obrazovanja – t.j. Nada Šoljan me je uvela u književno prevođenje u Zagrebu i Maja Šoljan je kolegica i prijateljica. Išla sam jednom tako s prijateljicom po Jurišićevoj i pričale smo o rodu u jeziku, objašnjavala sam da „kila“ i „kilo“ može biti ili srednjeg ili ženskog roda. Čula sam smijeh iza svojih leđa i začula njegov glas koji je rekao da sam jedino ja taj razgovor mogla voditi. Šoljan i Slamnig su tada bili i u drami u romanima i poeziji i uredništvu – u mnogočemu imali prvenstvo. 

Vi se s Dubravkom Ugrešić, pretpostavljam, poznajete iz tih krugova s Filozofskog i oko Rajka Grlića?

- Za razliku od Albaharija, Dubravka Ugrešić i ja smo odavno dobri prijatelji, naime, poznajemo se još od početka 1980-ih dok sam još živjela u Zagrebu. Ali, tek sam počela prevoditi njezine knjige eseja i romane 2008. godine, par puta u suradnji s drugim prevoditeljem, Davidom Williamsom. Naš je prijevod njezinog romana „Lisica“ dobio lijepo priznanje zimus od američke Organizacije nastavnika modernih jezika (MLA, Modern Languages Association). 

Ellen, Dubravka Ugrešić i američki izdavač Chad W. Post (FOTO: WLT/JenRickardBlair)

Polaritet postmodernista i realista u Hrvatskoj bio je toliki da su „starce“ iz DHK – FAK-ovci ismijavali, a ne zaboravimo i na kasniju debatu oko romana s ključem? 

- Promijenila se poetika unutar hrvatske književnosti za razliku od generacije koja je išla na univerzalizam, gledamo li Ivanu Bodrožić i Kristiana Novaka koji pišu lokalizirano ... Oni pričaju o specifičnom geografskom području, čak i dijalektu, potpuno suprotno od postmodernista. 1980-ih, kad su Ugrešić i Albahari izišli naveliko na scenu, strašno je bila prisutna nacionalistička književnost Čosića i Aralice, priče iz tzv. „poetics of grievances“ (poetike pritužbi – op. aut.) bile su super-bestseleri, udarile su na političku crtu „naše zajednice“. U toj atmosferi, postmodernisti su jako iskočili sa svojim urbanim sredinama, prijeratnim pričama, muškaraca i žena koji u nekom stanu pričaju o umjetnosti, što je potpuno suprotno od definiranja vlastitih žrtava jedne zajednice. Ali ono što je bilo impresivno su naklade: Slobodan Selenić pisao je odlične romane zabranjenih tema, od 80.000 primjeraka, ljudi su to gutali ... Došli su i pisci s kratkim pričama, koji su im bili suprotnost, postmodernistički. Danas je druga priča. 

Bavi li se današnja generacija rušenjem narativa utemeljenih na lažima? 

- Ja to prevodim kao opipavanje bila. Upravo sam prevela „Područje bez signala“ od Perišića koji se bavi suvremenom situacijom, ali psihoanalitički, lovi društvene i kulturne nijanse trenutka. 

Njegov je prijašnji bestseler, „Our Man in Iraq“ bio strana knjiga godine u SAD-u. Je li to pisano u gogoljevskom ključu i je li vam taj izraz blizak po rusističkoj liniji? 

- To je satira – da se plače i smije istovremeno. Situacija koja je bolna i duhovita – što on vješto ispelja. Za razliku od Kristiana Novaka koji opisuje suvremeno društvo iz jednog tragičnog aspekta, ulazeći u psihoanalizu lika djeteta kroz gubitak i tragedije i strahove. 

Prevodili ste i Vidu Jeraj?

- U „Lines of Fire“, velikoj zbirci spisateljica i autorica koje su pisale o prvom svjetskom ratu, kolegica iz Bostona je skupila puno tih tekstova i objavila u velikoj antologiji te uvrstila slovenske autorice. Vi ste nešto u rodu? 

Da, ona mi je teta u drugom koljenu … Moram Vas pitati i ovo: Vaši ekstenzivni prijevodi na opusu Albaharija, Drndić, Ugrešić i sličnih zapravo ističu da strance kod post-jugoslavenske književnosti najviše zanima pismo vezanu uz ratnu traumu? Je li vam bilo teško prevoditi to?

- Rekla bih da Albahari, Drndić i Ugrešić pišu, svatko na svoj način, uglavnom o ratu ili potaknuti ratom. Uz zaista mali broj izuzetaka, svi pisci koje sam prevodila su pisali ili o ratu ili o posljedicama rata. Nisam se morala za puno toga izboriti sama. Naročito su aktivni bili urednici u izdavačkoj kući sveučilišta Northwestern sa serijom „Writers from an Unbound Europe“. Čak i Albaharijevi romani koje je napisao u Kanadi, svi su inspirirani ratom i situacijom u Srbiji u Drugom svjetskom ratu. Tek kad se vratio u Beograd, prije četiri godine, David je počeo pisati te poslijeratne romane, a rat je prisutan kao izvor traume ... 

Kao refleksija na nacionalistički folklor sustava? 

- Isto i Ugrešić – „Ministarstvo boli“ ili „Muzej bezuvjetne predaje“ potaknuti su ratom, njezini eseji su, ne samo potaknuti ratom, već i društvenim sustavom koji je došao na snagu i još se uvijek održao. Meni je to jako interesantno da su se upravo Albahari i Ugrešić, koji su univerzalističkih pristupa, najviše jedno vrijeme, a i najuspjelije, bavili ratnim traumama na tim terenima. Tko bi pomislio da su se pisci laganog odmaka od stvarnosti kroz intelektualne razgovore okrenuli odjednom temama gubitka i traume. To što su oni odbili da ih sredina definira ih je oslobodilo i govori o gubitku koji se odnosi na sve. 

"Među hrvatskim su piscima danas najinteresantnije žene" (FOTO: Privatni album)

Kako su vam kao studentici sjele 1970-e, koje baš i nisu najbolji dio hrvatske memoarske baštine?

- Mi smo bili okruženi studentima koji su doživjeli nešto što mi nismo znali, dakle među ljudima koji su prošli sve to, ali nitko nam nije rekao – ni zuc. Svi su bili potpuno u strahu, gledali tko smo mi – a i što? Ja sam se družila s ljudima u zboru, ali nitko nikad o tome ništa nije rekao. Kad sam poslije shvatila što se odvijalo, pogotovo iz rakursa Amerike gdje smo imali demonstracije protiv vijetnamskog rata, ovo je bilo jako hermetično. 

Sindrom hrvatske šutnje, kakav je dojam to ostavilo na vas? 

- Ja nisam bila toga svjesna, moja razmišljanja su bila koliko ću tu večer potrošiti, jer bila sam studentica. A kasnije, svi smo bili vrlo otvoreni i onda kad bih jednom profesoru rekla da bih radila projekt o razlici između hrvatskih i srpskih pisaca … Prvo me je pogledao duboko u oči, onda zašutio, da bi se tek nakon jednu minutu lagano nasmijao … Kako sam prevodila svakakve tekstove, kod sintagme „naš jezik“ sam tražila kako li ću to prevesti na naš jezik. U konzultaciji s autorima pitala sam hoće li biti Serbo-Croatian ili Croato-Serbian ili, jednostavno, Croatian. I onda su oni to, pojedinačno, i primjenjivali. 

Jeste li se i sami možda osjećali napadnutom kad je Slaven Letica napisao protiv spisateljica i novinarki, tekst s podnaslovom „Vještice iz Rija“ koji je najavio odnos '90-ih spram '80-ih? 

- Mislim da je do toga došlo, jer je rat muška tvorevina i ženski glas nije dobrodošao. Osim Irene Vrkljan, Ivane Brlić-Mažuranić i Vesne Parun, hrvatska književnost nije obilovala ženskim piscima do kraja 80-ih. Istražujući Šenou, čitala sam stare brojeve Vijenca i naišla na “Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srpskoga”. Utvrdila sam da je još 1869. godine, naveo veći broj ženskih pisaca nego li ijedna druga kasnija antologija, sve do 1980-ih. Drakulić, Rudan, Ugrešić i Drndić – sve s feminističkom misijom probijaju tu barijeru i stubokom se promijenila svijest, a među hrvatskim su piscima danas najinteresantnije žene. 

U kakvom vam je sjećanju ostala Daša Drndić?

- Dašu Drndić sam upoznala u Nizozemskoj dok sam radila na Tribunalu. Došla je na promociju nizozemskog izdanja „Sonnenscheina“, šetale smo Haagom zajedno jedno jutro. Vodila sam je da vidi spomenik židovskoj djeci stradaloj u Holokaustu, e da bi poslije opisala nasu šetnju i razgovor u sljedećem romanu, „Beladonna“. Onda smo se vidjele u Londonu kad je engleski prijevod „Sonnenscheina“, koji nosi naslov „Trieste“, ušao u uži izbor vrlo ugledne nagrade International Foreign Fiction Prize. „Trieste“ naposljetku nije dobio nagradu, ali jest dobio nagradu publike – grupe čitatelja koji su pratili sve romane u užem izboru.

Ellen i Daša Drndić na dodjeli nagrade u Londonu (FOTO: englishpen)

U kakvom vam sjećanju ostaje Zagreb, evo povodom potresa zacijelo mogu pitati drži li se na životu još Zagreb kojeg poznajete ili je već potpuno isčezao?

- U Zagrebu volim puno toga ... U zadnje vrijeme pratim jednog prepoznatljivog grafitti-umjetnika, koji na jednom zidu na Savskoj cesti, piše, „Samo što nije.”. Na željezničkom mostu gdje prelazi Savsku cestu, piše: „Nađi način.”. Onda blizu, na zidu kod Jukiċeve ulice piše, „Ništa nije uzalud.”, dok na Trgu bana Jelačića piše, „Glavu gore.” Ti natpisi me uvijek vesele kad naiđem na njih, a sviđa mi se i što su uvijek s točkom – interpunkcijom. Voljela sam Kino Europa i neutješna sam otkad se zatvorilo. Volim „Palainovku”, volim onu krasnu zgradu na uglu Gundulićeve i Masarykove koja je obložena pločicama ukrašenim šišmišima i lopočima. Nadam se da nije oštećena u potresu. Volim i onu menoru koja ukrašava krovni balkon na vrhu zgrade Oktogona za koju sam saznala kad sam prevela vodič „Židovski Zagreb“. Volim bivšu Sveučilišnu knjižnicu, sada Arhiv gdje sam istraživala Tina Ujevića kao prevoditelja za disertaciju i volim novi NSK gdje sad sjedim i radim kad god sam u Zagrebu. Volim zgradu Filozofskog fakulteta gdje sam provela nebrojene godine života.

Na šarm Zagreba „pao“ je Orson Welles, dok su mnoge holivudske zvijezde uživale u partizanskom glamouru s Titom na Pulskom festivalu, a za njima onda i mnogi Amerikanci i Amerikanke. 

- Malo se to promijenilo, Mira Furlan je otišla u Hollywood, Rajko Grlić predaje o filmu u Ohiou. Orson Welles je boravio u Primoštenu, a snimao je Kafku u zgradi u Vukovarskoj. Ja sam živjela u partizanskom kućanstvu, a svekar i svekrva su poštivali Tita, ali nisu o njemu puno pričali, nije to bila neka tema, ali znala sam da ga poštuju. Oni su iz sjeverne Bosne, jednog područja koje je teško stradalo u Drugom svjetskom ratu. Jednom smo bili kod svekra u gostima, o obljetnici Desanta na Drvar. Kako smo se vraćali autom kroz Bihać morali smo svi čekati da Titova limuzina prođe .... Kasnije sam surađivala sa Svetlanom Broz koja je njegova unuka, “Drugi ljudi u vremenu zla” sam prevela, a opet ona nikad nije pričala o Titu – nikad. A što se tiče tog perioda u zadnje vrijeme, pitanja Hladnog rata i prevodilaštva, pisala sam nedavno povijest pristupa zašto su neki prijevodi odgovarali za određeno vrijeme. 

U Hladnom ratu su se vodili ipak drukčijim političkim motivima? 

- Drenka Willen iz Petrinje rodom, urednica iz Harcourt Brace Jovanovic – ljudi često misle da je naziv te izdavačke kuće zapravo Braća Jovanović, ali Harcourt, Brace i Jovanovich, prezimena su troje ljudi koji su tu kuću vodili. Prije nego što je Jovanovich preuzeo vodstvo, kuća se zvala Harcourt Brace, gdje je glavni urednik bio William Jovanovich, Amerikanac porijeklom iz Crne Gore. Odrastao je u kući gdje se govorilo srpskim, na Harvardu studirao i prodavao knjige i popevši se unutar hijerarhije, postao predsjednikom izdavačke kuće. On se povezao s Đilasem, te ga objavio, a kasnije su uslijedili i Pekić, Kiš, Bečkoviċ, a čak i Ivan Kušan s „Kokom u Parizu“. Kao znanstvenica sam to obradila, nakon što sam proučavala arhive tih izdavačkih kuċa, kao i arhiv JFK-a, što će sve biti objavljeno uskoro u časopisu Translation and Interpreting Studies Journal.

Sad prevodite “Katarinu Veliku i Malu” Olje Raičević s kolegicom Paulom Gordon? Riječ je o finalistu prošlogodišnje nagrade VBZ. 

- To će biti objavljeno 15. lipnja, odličan roman. O Crnoj Gori znam malo, iako Paula zna više i stoji iza prijevoda kao prva prevoditeljica, ja sam s njom redigirala. 

"Voljela sam Kino Europa i neutješna sam otkad se zatvorilo" (FOTO: Facebook/DHKP)

Inače, otkud ljubav prema pjevanju? 

- Dugo godina jesam, dok sam predavala na Harvardu, pjevala s njihovim zborom, veliki je to zbor, kao i Goranov, sa 100 pjevača. Radila sam na Tribunalu pet godina i onda pogubila malo repertoar i ritam jer stalno putuješ, jedan semestar u Zagrebu, jedan u Iowi ... 

Kakva vam sjeċanja ostaju od Tribunala? 

- Radila sam za jezične službe koje nisu vezane za pojedinačne predmete, radili smo sve – i obranu i tužiteljstvo. Prvo sam na ljeto 1998. godine došla probno, da vidimo kako i što, onda sam provela godinu dana 1999. – 2000., poslije čega sam od 2005. do 2010. godine, dakle, sve skupa provela šest i pol godina, u dokumentarnoj službi na kontroli kvalitete prijevoda. Nas je bilo oko 170 u prevodilačkim službama kad je Tribunal radio najveći dio posla, o čemu sam napisala i knjigu. Bilo je 35-40 kolega koji su prevodili na engleski, a nas je petoro iz Engleske, Irske i SAD-a koji smo dobro poznavali jezik kroz obiteljske veze, bilo zaduženo za kvalitetu prijevoda. Često su puta nedorečenosti bitne u tim tekstovima, da bi se izbjeglo previše precizno izražavanje ili pak dvoznačnost. Čini mi se da sam u tih pet godina redigirala oko 35.000 stranica, a pored jugoslavenskih jezika bili su još i prevoditelji koji su se bavili prijevodima s i na albanski, nizozemski, francuski i njemački ... 

Kakva je situacija s emigrantskim piscima hrvatskog porijekla, pratite li što se zbiva s onima kod kojih vaš posao nije potreban i tko su one ili oni? Jesu li se do danas pojavili nasljednici Kiša i Marune? 

- Budući da radim kao književni prevoditelj već od kraja 80-ih godina, imala sam prilike pratiti sazrijevanje nekoliko generacija autora. Dok su u početku to bili mladi i eksperimentalni autori sa svježim intrigantnim pristupom, sada je na snazi generacija pisaca s novim fokusom na lokalitete, a s time dolaze i novi izazovi za prevođenje. Pored autora koji žive u Hrvatskoj, ima ih koji žive u SAD-u, ima ih nekoliko odličnih, poput Nade Mirande Blazević Kreutzmann, kao i Josip Novaković, rođeni u Hrvatskoj, ali žive već dugo vani. I pored njih stasa mlada nova generacija nadarenih autora hrvatskog porijekla, kao što su Sara Nović i Ottessa Mosfegh, koje pišu na engleskom. Naravno, nemaju potrebu za mojim prijevodima, ali rado čitam što pišu. Dakle, konstantno se stvara novo i novo bogatstvo književnih djela, mašte i kreativnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album