O uništavanju spomenika kulture, spomeničke baštine, sakralne baštine i cijelih gradova

ritn by: centartolerancije.hr | 06.05.2019.

Koji su uzroci, dosezi i posljedice sustavnog uništavanja spomenika kulture, posebno sakralne baštine, katoličkih i pravoslavnih crkava, samostana i manastira, ratnih 90-ih, na području cijele Hrvatske? Koji su rezultati njihove obnove? Što se događalo s vrijednim spomenicima židovske arhitekture, kulturne baštine i tradicije? Što je srušeno, što je sačuvano, a što obnovljeno od islamske arhitekture i umjetnosti u Hrvatskoj? Kako se destruktivna mržnja iskazivala u uništavanju spomenika nastalih u vrijeme socijalizma, posebno onih u spomen Narodnooslobodilačke borbe? Što se događa danas i doprinosi li proizvodnja spomenika nastanku, oblikovanju i širenju novog vala mržnje? O svim ovim temama će se govoriti na osmoj tribini iz ciklusa „Zašto se mrzimo?“ u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust.

Rušenje i uništavanje kulturne i spomeničke baštine iz mržnje čin je nasilnog brisanja kulturnog i nacionalnog identiteta, iako je poznato da gotovo nigdje nema "čiste" nacionalne kulturne baštine. Na ovim prostorima destruktivna mržnja u uništavanju spomenika, posebno sakralne baštine, traje već tisućljećima, i sastavnim je dijelom kulture zla i mržnje. Na poseban način ta se mržnja iskazala u 20. i 21. stoljeću.

Koji su uzroci, dosezi i posljedice sustavnog uništavanja spomenika kulture, posebno sakralne baštine, katoličkih i pravoslavnih crkava, samostana i manastira, ratnih 90-ih, na području cijele Hrvatske? Koji su rezultati njihove obnove? Što se događalo s vrijednim spomenicima židovske arhitekture, kulturne baštine i tradicije? Što je srušeno, što je sačuvano, a što obnovljeno od islamske arhitekture i umjetnosti u Hrvatskoj? Kako se destruktivna mržnja iskazivala u uništavanju spomenika nastalih u vrijeme socijalizma, posebno onih u spomen Narodnooslobodilačke borbe? Što su donijele obnove nakon ratnih uništavanja cijelih gradova, Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Sarajeva? Što se događa danas i doprinosi li proizvodnja spomenika nastanku, oblikovanju i širenju novog vala mržnje?

Zašto se mrzimo? (ILUSTRACIJA: Centartolerancije.hr)

O svim ovim temama će se govoriti na osmoj tribini iz ciklusa „Zašto se mrzimo?“ u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust pod nazivom „Destruktivna mržnja u uništavanju spomenika kulture, spomeničke baštine, sakralne baštine i cijelih gradova“, koja će se danas od 19 sati održati u multimedijalnoj dvorani Oris Kuće arhitekture, Kralja Držislava 3 u Zagrebu.

Na tribini će govoriti povjesničar umjetnosti i konzervator, Miljenko Domijan, profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Zlatko Karač, te povjesničarka umjetnosti dr. sc. Sanja Horvatinčić,. Moderator tribine je Antonio Grgić, arhitekt i slobodni umjetnik iz Koprivnice koji u svojem djelovanju koristi urbani prostor kao umjetnički medij.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Mikhail Evstafiev

Do sada komentara: 3

Komentiraj

cromiki prije više od 5 godina

Ovo tipkanje je na rubu ili pripada teoriji "zavjere" koja i u tom slučaju TO NIJE. Kad se o tome raspravlja (možda nekome "padne ili je palo na mozak") da na to pitanje ima i jedan KRATAK odgovor; ZATO JER SU TAKO I JOŠ UVIJEK PROGRAMIRAJU A "OVCE" NASJEDAJU !!! Kad bi se, a MOGUĆE je, ogolili "celofani" i zaštita "PORIJEKLA MRŽNJE", došli bi do DOBRO organiziranih CENTARA koji "PALE VATRU". Ne moraš biti nagrađivani novinar istraživanja, samo onako, na NJUH iz objavljenog, možeš POBROJATI SVE (ili večinu) ONE koji bez (da se dogodi UKINUĆE mržnje preko noći) ISTE p/ostanu ANONIMNI I BEZ SREDSTAVA a da o "crnim donacijama" i ne GOVORIMO.
zlatan prije više od 5 godina

Dalmatinska zagora, je bila dio Osmanske Imperije, oko ili preko 150 godina. Od početka 16-tog, do kraja 17-tog stoljeća. Kada je nakon Kandijskih ratova, krajem 17-tog stoljeća, Presvijetla Republika Venecija pobijedila, tada već oslabljenu Osmansku Imperiju, u narodu poznatiju kao Tursko carstvo, u Sinju, Kninu, Drnišu, Imotskom.....bilo je džamija i ostalih građevina islamske kulture. Ipak su tu bili 150 godina. Dakle, šta je od svega ostalo? Samo jedan polusrušeni minaret na Gradini u Drnišu. U redu, ostalo je dosta kuća, zidina, bunara, što podigoše Turci, ali od minareta i džamija ništa.
Često idem u Drniš, odem i na Gradinu. Prije nekih desetak godina na tome ostatku minareta bio je grafit: Tursko ruglo usred Drniša, srušimo ga ! Srećom, nema više toga grafita, polusrušeni minaret kao spomenik jednome vremenu i dalje stoji.

Šta se tiče rušenja spomenika kulture, pa toga ima od kada je svijeta i vijeka. Nismo mi na Balkanu ništa posebno. I kada je kršćansvo postala službena vjera Rimskog Carstva krajem četvrtog stoljeća, slijedio je val rušenja spomenika i vrijednosti antike.
I dogurali smo do 20-tog stoljeća, i imali smo Drugi svetski rat. A ništa kao ljudi nismo naučili kroz duga stoljeća. Šta su napravili njemački nacistički osvajači na slavenskom istoku? Osim desetaka milijuna smrti, masovno su rušili spomenike kulture. Jer, po njima i samom Hitleru, Slaveni su bili bagra koju treba satrati i sve njihove tragove.
Nakon srećom izgubljenog rata, a Hitler je mislio da će ga dobiti, trebalo je po njegovoj želji npr., Moskvu uništiti i na njenom mjestu napraviti umjetno jezero. I Kijev, Lenjingrad, Minsk, Varšavu, sve je to trebalo uništiti. Svi znamo da su u ratu okupirani Kijev, Minsk, Varšava, bili uništeni, opljačkani.......
Velebni barokni dvorci južno od tadašnjeg Lenjingrada, sadašnjeg Peterburga, bili su srušeni, popaljeni. Jer su se za vrijeme Lenjingradske blokade, našli na njemačkoj strani fronta. Ja sam u velikom baroknom dvorcu u Puškinu, južno od tadašnjeg Lenjingrada, bio 1983. Dvorac nazvan po carici Jelizaveti, porušen od starne njemačkih nacista, je skoro cijeli već bio obnovljen, dio se obnavljao, svojim očima sam gledao kako se to radilo, dio je još bio crn od čađi. Kasnije je sve obnovljeno.
Zanimljiv detalj. Ruski, odnosno tada sovjetski restauratori, majstori starih zanata, nakon rata su u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, pomagali pri obnovi nekih znamenitosti u ratu i bombardiranju gradova na njemačkom istoku. Logično, to je tada bio dio DDR, a SSSR, prvenstveno Rusi, sačuvali su stare zanate, itekako potrebne za obnovu nakon rata.
Ipak nije sve tako crno, humanizam ponekad pobjedi mržnju!

P.S. Za vrijeme Domovinskog rata, bio sam mobiliziran. Okružen i jako primitivnim i glupim ljudima. Jedan teški primitivac, tada je lupetao da treba srušiti Peristili i sve u Dioklecijanovoj palači u Splitu, jer da je car Dioklecijan proganjao kršćane.
Šta tek na to reći?
Verena prije više od 5 godina

Na Konferenciji o mrznji, koja je u Oslu odrzana 1990, ceski predsjednik Vaclav Havel, govoreci o fenomenu mrznje, rekao je:"Kao i ljubav, i mrznja je izraz ceznje za apsolutnim, iako tragicno izopacen izraz".
Zivimo u kulturi straha, a strah je alat mrznje.
Ono sto je meni najstrasnije, jeste da je govor mrznje zasticen slobodom govora.Koja nije omedjena pravima i slobodama drugih, osim u ispraznoj definiciji vrsenja ljudskih prava.
Mrznja je razarajuca i oruzje je slabih , ali mrzitelj moze nastaviti mrziti cak i kada se objekt mrznje mijenja.Zato je mrznja konstantna a mrzitelj potpuno nesposoban vidjeti sebe.
Kektivna mrznja je daleko opasnija.Bez namjere da se upustam u raspre postoji li kolektivna mrznja ili ne, kada grupa zajednicki i destruktivno djeluje protiv drugih, to je bujica koja rusi sve pred sobom.Le Bon bi rekao-razularena i zapjenjena gomila.
Ova kolektivna mrznja nije samo produkt losih politickih sustava i propalih drustvenih odnosa: ona je rezultat i kucnog odgoja.Mrznje koja se u grupi prenosi s koljena na koljeno, ono sto je fra Drago Bojic oznacio kao-kucni fasizam.
Covjek po prirodi nije tolerantan; altruizam se uci.
Koliko ce ove sesije o mrznji uspjeti doprijeti do gradjanina ?Ucvrstice stavove onih koji su tolerantni i koji se nikada ne opredjeljuju za mrznju.Stav onih drugih, nece promijeniti; mrzitelji ne slusaju druge.
I to je mnogo u ovim zatvorenim mrziteljskim drustvima.Ima nade dok god se prica.