„Noćas prelazim rijeku“, novi singl Gorana Bareta i Majki danas je imao svoju premijeru na YouTubeu. Drugi je to singl s njihovog nadolazećeg albuma, nakon što je u lipnju objavljena sjajna pjesma „Rođen za suze“. Spot je sniman u napuštenom dvorcu Zwilling, u ornitološkom rezervatu Crna Mlaka, smještenom na pola puta između Zagreba i Karlovca te je zamišljen kao prikaz jednog dana u kojem Bare, zarobljen u okovima i čuvan od članova benda, kreće u simbolični prelazak rijeke. „Bare se u spotu bori sam sa sobom i težinom svakodnevice predstavljene okovima te dolazi do rijeke koju želi prijeći - simbola novog života, međutim okovi mu ne omogućuju da je prijeđe i sve se vraća na početak. Naposljetku se vidi da lanac zapravo nije vezan i da je Bare cijelo vrijeme slobodan no on to ne zna te ponavlja svakodnevicu u dvorcu poput duha zarobljenog samo u svojim mislima“, objasnili su Goran Bare i Majke pozadinu spota na svom Facebooku.

Trideset dugih godina, mi što pamtimo grad, kranove i buku gradilišta, čekamo da se te riječi vrate u našu svakodnevicu, kao što smo puni nade čekali da na ključno mjesto gradonačelnika konačno zasjedne netko tko dovoljno voli naš grad, ali je i dovoljno jednostavan da ga jednostavno i praktično održava. Nismo naravno tražili kruha preko pogače, i zahtijevali da taj netko bude još i čestit, ali smo se kao ljudi nadali. I tada su se pojavili oni koji su nas uvjeravali da su pošteni, da im je najvažniji grad i njegova budućnost. Puna su im usta bila nesebičnosti, puna obećanja energije koju namjeravaju uložiti u grad. Da se taj grad popravi, da se umije, da se očisti i uredi, zapostavljen i zapušten, kakav je već trideset godina iza Vjekoslava Viđaka. Trideset godina u kojima se njegov grad nije milimetra pomakao od grada kakvog nam je ostavio. Teško je nama, djeci Vjekoslava Viđaka, danas gledati ovako zapušteni grad. Tužno je i srce ti se kida kada sve to vidiš.

"Uvijek volim reći kako su neki strip čitali, neki ga razumjeli, a neki su ga dobro usvojili. Samo pogledajte danas kako se uzima sirotinji, a daje bogatima. Ja sam ga čitao i smijao se, neke uzrečice su bile toliko groteskne da se moraš smijati", kaže nam Rok Glavan, slovenski antikvar, istinski ljubitelj stripa Alan Ford i jedan od govornika na otvorenju izložbe „Pola stoljeća Alan Forda“ autora Luce Bertuzzija koja je ovog tjedna otvorena u Rijeci. Izložba odaje počast kultnom klasiku talijanskog stripa i jedinstvenoj ironiji Maxa Bunkera koja je zarobila srca čitavih generacija bivše Jugoslavije. Dokazao je to nemoguće dug red ljudi na ulici koji su čekali da uđu vidjeti izložbu. "Kada je Nenad Brixy preveo Alan Forda na hrvatski unio je nešto jugoslavenske priče unutra pa ih je pomalo stavljao u strip. Mi smo to onda čitali i smijali smo se", objašnjava nam Glavan.

Migranti koji stižu u Austriju uglavnom dobivaju loše plaćene poslove i vrlo često rade kao prekarni radnici i radnice. Ovoj praksi su naročito izložene žene. Uz minimalnu plaću, ta praksa vrlo često podrazumijeva da prekarni radnici ostaju nezaposleni puno češće nego prosječan austrijski radnik. Također, ljudi koji dolaze živjeti i raditi u Austriji uglavnom pripadaju generacijama koje su dio svog radnog vijeka proveli u svojoj zemlji. Zato oni vrlo često ne uspijevaju dosegnuti granicu od 45 radnih godina u Austriji, što bi im omogućilo punu austrijsku mirovinu. Mnogi umirovljenici rođeni izvan Austrije preživljavaju s primanjima manjim od tisuću eura mjesečno, ispod granice koju je potrebno doseći da bi se apliciralo za državljanstvo..