GRADSKI IZBORI U BEČU

Festival demokracije na kojem trećina građana nema pravo glasa

ritn by: Christoph Baumgarten | 08.10.2020.
GRADSKI IZBORI U BEČU: Festival demokracije na kojem trećina građana nema pravo glasa
Migranti koji stižu u Austriju uglavnom dobivaju loše plaćene poslove i vrlo često rade kao prekarni radnici i radnice. Ovoj praksi su naročito izložene žene. Uz minimalnu plaću, ta praksa vrlo često podrazumijeva da prekarni radnici ostaju nezaposleni puno češće nego prosječan austrijski radnik. Također, ljudi koji dolaze živjeti i raditi u Austriji uglavnom pripadaju generacijama koje su dio svog radnog vijeka proveli u svojoj zemlji. Zato oni vrlo često ne uspijevaju dosegnuti granicu od 45 radnih godina u Austriji, što bi im omogućilo punu austrijsku mirovinu. Mnogi umirovljenici rođeni izvan Austrije preživljavaju s primanjima manjim od tisuću eura mjesečno, ispod granice koju je potrebno doseći da bi se apliciralo za državljanstvo..

Za tri dana, 11. listopada, Beč će birati svoj "gradski parlament", a trećini odrasle populacije grada pritom glasanje neće biti dozvoljeno. Oni ne glasaju, jer nemaju austrijsko državljanstvo. U osnovi ksenofobni zakoni njihovu naturalizaciju čine teškom misijom. Najveću grupa unutar ove koju čine "ljudi bez glasa" predstavlja dio populacije austrijskog glavnog grada koji je stigao iz zemalja bivše Jugoslavije.

Marina Cerović živi dva kata ispod mene, točnije na drugom katu zgrade u bečkom 16. okrugu, susjedstvu migranata i radničke klase. Ona je rođena u Beču, prije 29 godina. Ovdje je završila školu, radi kao ljekarnička asistentica te kao asistentica u jednoj bečkoj bolnici. Ovdje je rodila troje djece, Filipa, Emu i Aleksandra.

"Nikad nisam živjela izvan Beča duže od dva mjeseca", kaže Marina. Drugim riječima, ona u Beču živi duže nego ja. Za razliku od mene, ona 11. listopada neće moći birati svog predstavnika u Gradskom vijeću Beča.

"Ja sam srbijanska državljanka", objašnjava Marina.

Marina Cerović (FOTO: Christoph Baumgarten)

Ona je potomak jugoslavenskih gastarbajtera koji su u Austriju stigli u šezdesetima i sedamdesetima, u vrijeme kad je rastućem austrijskom gospodarstvu trebalo radnika. Teško je reći je li ona druga ili treća generacija migranata koji su stizali u Austriju. Kao i Marina, njezina majka je rođena u Beču. Njezin otac pak pripada prvoj generaciji migranata koji su stigli iz današnje Srbije. Marina je, opet, udata za muškarca rođenog u Srbiji pa su njezina djeca četvrta, odnosno druga generacija migranata koji rade u Beču.

Marinin slučaj nije neuobičajen. Oko pola milijuna od 1,5 milijuna punoljetnih ljudi koji žive u Beču nema austrijsko državljanstvo, što ih onemogućuje da sudjeluju na bečkim izborima. Iako se pouzdano ne zna koliki je točan broj onih koji su se u Beču rodili, a nemaju pravo glasati, sigurno je da je u pitanju više od stotinu tisuća ljudi. Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država i brojnih drugih zemalja, Austrija ne dodjeljuje državljanstvo djeci koja su rođena na njezinom tlu. Ova država austrijsku putovnicu smatra nasljednim pravom. Naturalizirani ste Austrijanac ili Austrijanka ako je u trenutku vašeg rođenja jedan od roditelja bio austrijski državljanin ili državljanka. Ovo se naziva "ius sanguis" - "zakon krvi".

Naturalizacija, primanje državljanstva, kompliciran je proces s puno prepreka, koje obeshrabruju mnoge migrante da se upuste u tu avanturu. Jedna od tih prepreka jeste i minimalni dohodak potreban da bi se apliciralo za državljanstvo. Migranti moraju zarađivati najmanje 940 eura neto mjesečno ako žele postati Austrijanci. Taj iznos ne izgleda prevelik, ali za mnoge predstavlja nedostižnu cifru. U njega se ubraja čista zarada, ne i različite forme socijalnih primanja.

Zbog nemogućnosti da zaradi 940 eura neto plaće mjesečno, Kemal se pomirio s tim da nikad neće dobiti austrijsko državljanstvo. On je rođen u Sarajevu, a u Beč je došao neposredno prije izbijanja rata u njegovoj zemlji. Zbog zdravstvenih poteškoća morao je u prijevremenu mirovinu, koja iznosi 800 eura mjesečno. Iznos od 150 eura koji prima da bi servisirao troškove liječenja ne računa se kao njegova zarada i po svemu sudeći on nikad neće moći aplicirati za austrijsko državljanstvo. On me zamolio da u ovom tekstu izostavim njegovo prezime. Njegov slučaj također nije neuobičajen.

Migranti u Beču najčešće dobivaju slabo plaćene poslove (FOTO: Christoph Baumgarten)

Migranti koji stižu u Austriju uglavnom dobivaju loše plaćene poslove i vrlo često rade kao prekarni radnici i radnice. Ovoj praksi su naročito izložene žene. Uz minimalnu plaću, ta praksa vrlo često podrazumijeva da prekarni radnici ostaju nezaposleni puno češće nego prosječan austrijski radnik. Također, ljudi koji dolaze živjeti i raditi u Austriji uglavnom pripadaju generacijama koje su dio svog radnog vijeka proveli u svojoj zemlji. Zato oni vrlo često ne uspijevaju dosegnuti granicu od 45 radnih godina u Austriji, što bi im omogućilo punu austrijsku mirovinu. Mnogi umirovljenici rođeni izvan Austrije preživljavaju s primanjima manjim od tisuću eura mjesečno, ispod granice koju je potrebno doseći da bi se apliciralo za državljanstvo.

Nije samo umirovljenicima rođenima izvan Austrije teško doseći tu granicu. Naknade za nezaposlene u Austriji su niske. Nezaposleni će od države dobiti 55 posto iznosa svoje zadnje plaće. Ukoliko duže ostanu nezaposleni, što je vrlo vjerojatno da će migranti u Beču iskusiti, sigurno je da neće tako lako doseći zaradu od 940 eura neto mjesečno.

"Moj suprug je izgubio posao i trebalo mu je duže razdoblje da ga ponovo nađe", kaže Marina, dodajući da je sama u tom trenutku bila na porodiljnom dopustu te ovom paru nije bilo izvedivo zaraditi dovoljno da aplicira za državljanstvo.

Slučaj Renata Čiče je nešto drugačiji. On je rođen u Sarajevu, a iz svog grada pobjegao je kao tinejdžer, kad je počeo rat. On je hrvatski državljanin i natječe se za jedno od mjesta u vijeću svog okruga. Kao Hrvat, on će na izborima imati pravo glasa na lokalnoj razini. Kao i u Berlinu, u Beču su to izbori po orkruzima. Beč ih ima 23, a lokalna vijeća zadužena su za lokalne poslove, parkove, osmišljavanje i predlaganje prometnih rješenja. Na ovim izborima, ako se prijave da žele sudjelovati, državljani zemalja Europske unije koji žive u Beču imaju pravo glasa. Na regionalnim izborima ili izborima za gradsko vijeće, oni su bez prava glasa, kao i drugi stanovnici Beča bez austrijskog državljanstva.

Poput Berlina, administrivnom podjelom Beč je ujedno i grad i regija. Gradsko vijeće istovremeno djeluje i kao regionalno vijeće. Prema europskim sporazumima, europski državljani mogu sudjelovati u lokalnim izborima, na razini okruga, ali na razini regije ili grada nemaju to pravo.

Renato Čiča (FOTO: Christoph Baumgarten)

"Svejedno, drago mi je što imam priliku odlučivati o onome što se događa u mom susjedstvu", kaže Renato, nadajući se da će biti izabran u lokalno vijeće. On je već cijelo desetljeće aktivan u socijaldemokratskoj stranci SPÖ, koja je u Beču vladajuća. Ovo je prvi put da je Renato nominiran na nekoj od njihovih listi, doduše pri njenom dnu.

"Naravno da bih volio imati pravo glasa na gradskim izborima. Plaćam porez, kao i svi drugi. Imam posao, imam obitelj", govori Renato, koji kao asistent radi s ljudima s posebnim potrebama. Ni on još uvijek nije aplicirao za austrijsko državljanstvo.

"Bosna je dugo vremena strancima zabranjivala posjedovanje nekretnina. Da sam aplicirao za državljanstvo i uzeo ga, ne bih mogao naslijediti stan od svojih roditelja u Sarajevu, a naslijeđe nije nešto od čega je lako odustati", objašnjava Renato.

Iako austrijski zakoni iznimno dozvoljavaju dvojno državljanstvo u ovakvim slučajevima, nema garancije da će ta iznimka biti prihvaćena u svakom pojedinom slučaju.

"Također, pristojbe za aplikaciju za austrijsko državljanstvo su prilično visoke. Većinu vremena provedenog ovdje nisam ih sebi mogao priuštiti, iako i ja i moja supruga radimo", kaže Renato. U njegovom slučaju, naturalizacija njegove obitelji, koja uključuje Renata, suprugu i dvoje djece, stajala bi oko pet tisuća eura.

"Smatram da svi ti uvjeti nisu fer. Negdje gdje nemaš pravo glasa puno je teže osjećati se kao kod kuće. Puno je teže za nas prihvatiti austrijsko društvo kao svoje", zaključuje Renato Čiča.

Slično viđenje ima Zeynep Arslan, Kurd rođen u Turskoj, stručnjak za migracije i rodna pitanja.

"Ako trideset posto ljudi u gradu nema pravo glasa, to dovodi u pitanje samu ideju demokracije, kaže on. Takva situacija, smatra naš sugovornik, dovodi do polarizacije društva i stvara konflikte, šteti društvenom miru i pravdi. Samo omogućavanjem i institucionalnom podrškom svima koji to žele da potvrde svoje članstvo u društvu, te proširivanjem i jačanjem demokratskih načela, ljudi bi mogli razviti viziju 'Mi', koja obuhvaća zajedničko i egalitarno življenje. Takva vizija nadopunjava kulturne, vjerske ili druge identitete i guši izvore desničarskog radikalizma i ekstremizma u autohtonoj, ali i migrantskoj populaciji. Ono što trebamo jeste manje straha od takozvanog stranca i puno više hrabrosti i povjerenja u demokratske vrijednosti, ljudska prava i sve ono što čini okvir za miran život. Ova pandemija koronavirusa valjda je svima pokazala da trebamo jedni druge", kaže Zeynep.

Neslužbena prijestolnica Balkanaca u egzilu (FOTO: Christoph Baumgarten)

Ovo je poruka koja šuplje odzvanja u velikom broju Bečana. Dok je socijaldemokratska stranka u Beču najjača na svakim izborima od osnivanja republike 1918. godine i dok god je lijeve većine u gradskom vijeću, ksenofobija i rasizam nisu glavni neprijatelji ljudi koji u gradu žive tri ili više generacija. Ekstremno desni i otvoreno rasistički nastrojeni FPÖ na zadnjim regionalnim izborima 2015. godine dobio je trideset posto glasova. Mnogi novopridošli Bečani počeli su se žaliti na rasističko zlostavljanje od strane lokalnog stanovništva, a ponekad čak i od strane vlasti.

U SPÖ-u vjeruju da bi olakšan pristup pravu glasa za strance koji u Austriji žive pet ili recimo deset godina mogao mobilizirati rasistički sentiment protiv njihove stranke. U ovoj stranci preferiraju potiho rješavanje problema. Ako stranka za određenu dužnost kandidira nekog tko nema austrijsko prezime, neće biti protivljenja zbog toga. Tako će ljudi migrantskog porijekla dospjeti na visoke dužnosti pa čak i do nacionalnog parlamenta, poput, recimo, Saye Ahmed, predsjednice okružnog vijeća u Beču. Silvija Janković, još jedna "strankinja", također je kandidirana za gradsko vijeće na predstojećim izborima. U stranci je važno samo da se o tome previše ne razgovara.

Prema mnogim kritikama s ljevice, ovakvom politikom, izbjegavajući se otvoreno založiti za prava migranata i izbjegavajući otvoreni konflikt, SPÖ na duge staze samo jača rasističke sentimente. Osim toga, u područjima gdje živi puno naturaliziranih migranata, udio glasova za SPÖ veći je od gradskog prosjeka. Propaganda ekstremističkog FPÖ-a tvrdi da ima veliki udio, ako ne i većinu glasova među naturaliziranim Srbima, izborni rezultati u "migrantskim susjedstvima" to ne pokazuju. Sigurno je, recimo, da FPÖ neće dobiti Marinin glas.

"Zaokret prema desnici u Austriji me zabrinjava i želim napraviti nešto protiv toga", kaže ona, objašnjavajući zbog čega iduće godine namjerava aplicirati za državljanstvo. "Živim ovdje", dodaje, "duže od trideset godina i zakon mi daje pravo na državljanstvo".

Katarina Kaupa, rođena Marjanović, također nikad nije niti pomislila podržati austrijsku desnicu. Između ostalog, rast austrijske desnice i nju je potaknuo da započne s procesom naturalizacije.

"Želim dati svoj glas protiv takvog razvoja stvari", kaže Katarina. Ona radi u vrtiću, kao učiteljica djece s posebnim potrebama. Rođena je u Boru, u Srbiji, a u Beču živi 17 godina.

"To je duže nego što sam živjela bilo gdje drugo", napominje Katarina. Dugo je oklijevala s prekidanjem svake veze sa Srbijom. To nije lagan korak, kaže nam. Pogotovo ne, ako se zna da je Katarina organizatorica pokreta "Protiv diktature Beč", koji je u glavnom gradu Austrije organizirao nekoliko prosvjeda protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Hipotetski, ona je do sada već trebala biti austrijska državljanka.

"Austrijske vlasti već su odobrile moj zahtjev. To je bilo u ožujku ove godine. Ono što čekam jeste potvrda iz Srbije da je ta država prihvatila moje odricanje od njezinog državljanstva", kaže Katarina. Nema objašnjenja zbog čega taj dokument čeka tako dugo. Obično je riječ o pukoj formalnosti, koja je brzo gotova. U normalnim okolnostima, Katarina bi 11. listopada mogla glasati. Međutim, rok za upis u registar glasača bio je sredinom srpnja.

Iako je austrijsko državljanstvo za Katarinu, a vrlo vjerojatno i za Marinu, tek pitanje vremena, ove žene nemaju iluzije da će državljanstvo biti sretan kraj kad je u pitanju njihova integracija u austrijsko društvo.

"Bez obzira kakvu putovnicu nosila, ja ću za mnoge ljude ovdje ostati zauvijek strankinja" - tako nam kažu i jedna i druga.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: Christoph Baumgarten


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

    23.10.2020.

    Predrag Finci

    FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  3. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije