Jedna od već tradicionalno ekonomski najranjivijih skupina, radnice i njegovateljice u kućanstvu (posao kojeg, u većini slučajeva, obavljaju žene), dodatno su postale ugrožene epidemijom koronavirusa, ali, paradoksalno, i mjerama zaštite stavljenima na snagu za sprječavanje i suzbijanje istog. Radnice i njegovateljice u kućanstvu čiste domove, kuhaju, brinu o djeci ili o starijim osobama, no to često rade bez ugovora o radu. S obzirom da rijetke sretnice imaju ugovor s poslodavcem (primjerice u Brazilu je to samo 30 posto, dok za Hrvatsku te brojke nisu ni poznate, ali vjerojatno su još i puno manje) to ih čini dijelom neformalne ekonomije. Rade u nesigurnim uvjetima za niske plaće, bez formalnih radničkih prava poput prava na bolovanje ili na godišnji odmor te bez pravne zaštite, što im egzistenciju čini vrlo neizvjesnom i u velikoj mjeri ovisnom o dobroj volji poslodavca.

U Domovinskom ratu više puta ranjavani pripadnik HV-a, Zvonko Lucić iz Zagreba, objašnjava kako mu je u sjećanju posebno ostalo koliko je mještanima bilo važno da njihove žrtve komemoriraju i drugi. „Važno je sudjelovati u tako nečemu, zbog toga što je tim ljudima jako važno, oni na taj način doživljavaju priznanje, doživljavaju se kao dio građanstva države, dio ravnopravne zajednice“, objašnjava Lucić. Njegov „kolega“, Stanislav Krezić, veteran HVO-a, dodat će: „Najmanje što možemo napraviti je da se poklonimo i odamo poštovanje ljudima, posebno onima koji nisu imali ni pravo ni snagu da se brane“. On smatra kako počinitelji zločina ne mogu biti nikakvi heroji ni vitezovi, već obične kukavice. Solidarnost s obiteljima ubijenih iskazao je i Aleksandar Sokolović, ratni veteran Vojske Jugoslavije iz Kruševca. „Ako nemaš osjećaj prema tuđim žrtvama nećeš moći imati ni prema svojim“, poručio je.

Kako bi se opravdao genocid trebalo je uložiti baš mnogo truda, trebalo je pripremiti teren, akademici i ostali „intelektualci# su tu imali zadatak da u polju kulture podmeću kukavičje jaje, da se kroz pisanije, kroz predstave, kroz filmove prikažu koliko su Srbi ugroženi, a kad su to uspješno učinili, onda je sve to trebalo polako pretakati u stvarnost. Strahovi postaju stvarni, pa samim tim i neprijatelj. I kad Ratko Mladić pred genocid u Srebrenici spomene "osvetu Turcima", onda znamo da je čitav posao "intelektualne elite" u Srba dovršen. Nakon toga preostaje samo egzekucija. I bi egzekucija. Ta "elita", uključujući i onu novinarsku sa Ratkom Dmitrovićem, Milijanom Baletić, Miloradom Vučelićem i brojnim drugima danas uživa sve privilegije. I šta sad? Prvo ukinuti privilegije, kazniti i tako pokazati da je i pisanije jednako opasno kao ispaljeni metak, pa čak i opasnije jer navodi više metaka. A onda krenuti dalje. E, ali ko? Mi. Nema ko. I ne treba niko drugi.

Obojica su prilično tašti, a poznaju se desetljećima i u njihovim javnim prijeporima lako je očitati jaku osobnu notu i muško nadjačavanje. Milanović neprestano govori da Plenkoviću želi pomoći i mogli bismo povjerovati da to u konačnici i jest tako. I uz „nervoznog“ Milanovića, Plenković je lako dobio izbore. Milanović želi pomoći, ali tako što je još od predsjedničke predizborne kampanje glavni kritičar HDZ-a, jer su drugi stranački političari osjetno slabiji i neuvjerljiviji. On, uglavnom, zanimljivo argumentira i otvara teme koje se i ne vide na prvi pogled, a značajne su za društvo. Njih dvojica su suparnici u nekom stalnom dijalektičkom odnosu i taj odnos u sintezi može donijeti korist, a politička uvjerenja su im prilično slična - to je politika centra i proeuropskog mainstreama. Osim toga, javnosti nije poznato da postoji nešto bitno o čemu su dosad njih dvojica zajedno odlučivali, a da se o tome nisu uspjeli dogovoriti. Dakle - nema straha.