„KAD MI UBIJENI USTANEMO“

Najskuplja srpska riječ nije Kosovo, već Srebrenica

ritn by: Dejan Kožul | 28.09.2020.
„KAD MI UBIJENI USTANEMO“: Najskuplja srpska riječ nije Kosovo, već Srebrenica
Kako bi se opravdao genocid trebalo je uložiti baš mnogo truda, trebalo je pripremiti teren, akademici i ostali „intelektualci# su tu imali zadatak da u polju kulture podmeću kukavičje jaje, da se kroz pisanije, kroz predstave, kroz filmove prikažu koliko su Srbi ugroženi, a kad su to uspješno učinili, onda je sve to trebalo polako pretakati u stvarnost. Strahovi postaju stvarni, pa samim tim i neprijatelj. I kad Ratko Mladić pred genocid u Srebrenici spomene "osvetu Turcima", onda znamo da je čitav posao "intelektualne elite" u Srba dovršen. Nakon toga preostaje samo egzekucija. I bi egzekucija. Ta "elita", uključujući i onu novinarsku sa Ratkom Dmitrovićem, Milijanom Baletić, Miloradom Vučelićem i brojnim drugima danas uživa sve privilegije. I šta sad? Prvo ukinuti privilegije, kazniti i tako pokazati da je i pisanije jednako opasno kao ispaljeni metak, pa čak i opasnije jer navodi više metaka. A onda krenuti dalje. E, ali ko? Mi. Nema ko. I ne treba niko drugi.

Nećemo se igrati metafizikom i promišljati gdje odlaze duše nakon smrti, posebno ako je smrt nasilna i posebno ako duša ne zna gdje je tijelo koje je nastanjivala. Previše je takvih duša. Dok je tako, metafizika je nedozvoljena. 

Ne zna se čak ni tačan broj nestalih, ali cijeni se da ih ima oko 15.000. Eto, kao da je riječ o broju navijača na nekoj nogometno/fudbalskoj utakmici. Plus-minus koja hiljada i to je to. Samo u Bosni i Hercegovini oko 7.000 nestalih. Dakle, skoro polovina od ukupnog broja, od čega je više od 1.500 iz Srebrenice. Ili da se ne razbacujemo brojkama kad su žrtve u pitanju. Da bi ukupan broj ukopanih žrtava bio 8.372 nedostaje još 1.729 tijela žrtava. Ili barem njihovih dijelova jer mnogi su pronalaženi upravo tako – u djelićima, u različitim grobnicama i tako sahranjivani. 

A šta ako bi ti, ubijeni ustali, kako to kaže naslov predstave Zlatka Pakovića: „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“ čija je premijera održana u četvrtak u Beogradu? Šta ako bi mogli da pričaju, da kažu kako su i zašto ubijeni, kako su proveli posljednje trenutke svojih života? Šta bi rekla Fatima Muhić, koja bi danas imala 26 godina, a tad je bila tek beba? Kakav bi joj život bio danas? Jeste li ikad razmišljali o tome? Koliko je snova nasilno prekinuto?

INTERVJU - ZLATKO PAKOVIĆ: „Danas odgajamo male robove, ove mlade nema više ko ni da nauči“

MAUR BEZ KRINKE: „Kad ulaziš u Shakespearov komad, navuci na se mesarsku pregaču - bit će krvi“

ATRAKCIJA I PROVOKACIJA: Uskrsnuće Miroslava Krleže

I nije da ne pričaju. Pričaju, ali u tuđim snovima, u snovima porodica, prijatelja, prijateljica … Pričaju ih i onima koji su rođeni ili su bili tek djeca u vremenu kad su ubijani. Čudna je to veza, neobična, možda i nelogična, ali recimo da generacija rođena u periodu od 1991. do 1995. godine ima odnos prema ratu u tom periodu kao prema sestri ili bratu blizancu za kog ne zna da postoji. Osjete posljedice, ali ne mogu da ga osvijeste. I nadamo se da neće nikad ni morati, barem ne u izvornom smislu. Ima ko može to da učini za njih, ako već sami to ne urade. Kako? 

Srebrenica, kad mrtvi ustanu - Zlatko Paković
Pozorišna ekipa na čelu sa Zlatkom Pakovićem (FOTO: Lupiga.Com)

Pričom, knjigama, predstavama ... Jer umjetnost je najjača politička opcija, samo treba naći vrata na koja pokucati i ući. 

Zlatko Paković to zna. Više puta je to radio i svjestan je da će i nakon njega to morati da se ponavlja još stotine puta, ali da bi se nešto ponavljalo neko mora postaviti temelje. Makar oni počivali na nepronađenim kostima ili pronađenima u primarnim i sekundarnim grobnicama. A oni se, u ovoj priči, postavljaju na brojci od 8.372 žrtve genocida. 

„Tamo gdje je trauma. Tamo je umjetnost“, kaže Zlatko kroz glumce u predstavi „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“. Traume je na ovim našim prostorima i previše. A umjetnosti? Umjetnost je, na žalost, najčešće u službi stvaranja traume. Ako to možemo zvati umjetnošću, ali ko smo mi da negiramo pravo ikome da se naziva umjetnikom, umjetnicom i da to što radi naziva umjetnošću? 

Da, umjetnost je u službi stvaranja traume. O tome Paković i progovara u predstavi. 

Srebrenica, kad mrtvi ustanu - Zlatko Paković
Zlatko Paković uoči premijere (FOTO: Lupiga.Com)

Kako bi se opravdao genocid trebalo je uložiti baš mnogo truda, trebalo je pripremiti teren, akademici i ostali „intelektualci# su tu imali zadatak da u polju kulture podmeću kukavičje jaje, da se kroz pisanije, kroz predstave, kroz filmove prikažu koliko su Srbi ugroženi, a kad su to uspješno učinili, onda je sve to trebalo polako pretakati u stvarnost. Strahovi postaju stvarni, pa samim tim i neprijatelj. I kad Ratko Mladić pred genocid u Srebrenici spomene "osvetu Turcima", onda znamo da je čitav posao "intelektualne elite" u Srba dovršen. Nakon toga preostaje samo egzekucija. I bi egzekucija. 

Ta "elita", uključujući i onu novinarsku sa Ratkom Dmitrovićem, Milijanom Baletić, Miloradom Vučelićem i brojnim drugima danas uživa sve privilegije. I šta sad? Prvo ukinuti privilegije, kazniti i tako pokazati da je i pisanije jednako opasno kao ispaljeni metak, pa čak i opasnije jer navodi više metaka. A onda krenuti dalje. E, ali ko? Mi. Nema ko. I ne treba niko drugi.

I Zlatko Paković to jako dobro zna. Zato se njima i bavi. „Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo“, ima itekako veze sa onih 8.372 ubijene osoba, ali ne daje im on glas, ne oživljava ih. Barem ne onako kako bi mnogi pomislili kad vide naslov predstave. Zlatko odlazi korak dalje u ovoj priči. Odlazi baš u stanove te „elite“, a stanovi su nekako uvijek okruženi prirodom, ili nekim čudnovatim bićem, simbolom slobode, koji daje privid ljepote. I nekako je sve fino i potaman, ali tek toliko da bi zaključio da „samo fini ljudi čine velike gadosti“. Bilo da je riječ o vilama na Dedinju ili nekom stanu na 39. spratu u Beogradu na vodi, Paković ukazuje na kontinuitet tih „gadosti“ koji kreću sa pripremom genocida, pa kao zaslužni građani dobiju privilegiju da i žive na prostoru gdje je prethodno izvršen još jedan genocid – onaj urbani, odnosno urbicid. 

Kao vertikale tog kontinuiteta postavlja „oca nacije“, Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića. 

Mogli bi se reći da je išao na zicer sa njima dodavši im tu još Emira Kusturicu i Milorada Ekmečića ... Provjereni su to kadrovi i siguran zgoditak koji ima smisla jer ipak se vraćamo na postavljanje temelja za ono što će tek uslijediti, na onu rečenicu „osveta Turcima“. Ne postoji ona u predstavi, ali postoji u stvarnosti jer osveta je uslijedila, a Ratko Mladić u predstavi propituje njen tekst i propituje ulogu pozorišta, posebno ovog kakvo Zlatko Paković zagovara jer on priznaje samo one koji su njemu otvorili oči, poput Dejana Mijača ili braće Dušana i Siniše Kovačevića. Priznaje samo njihov estetski sud. I zgodna je ta paralela Pakovića i Mijača, „Srebrenice“ i „Golubnjače“, predstave koja je 1982. godine bila simptom bolesti ondašnjeg društva, ali simptome je tada rijetko ko primjećivao. 

Srebrenica, kad mrtvi ustanu - Zlatko Paković
U predstavi se našao i citat predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića (FOTO: Lupiga.Com)

Ta „Golubnjača“ bila je simbolom stradanja Srba u NDH. I stvarala je traumu na kojoj se temeljio i budući genocid, a to Paković i potencira sagledavajući način na koji je predstava o Golubnjači urađena, koliko je povlađivala niskim strastima. Potencijal „Golubnjače“, koja je morala da ukazuje na zločin, ali i na praštanje, ovim je unakažen jer je ta jama, baš kao i Jasenovac i brojna druga stratišta Srba u vrijeme NDH zloupotrebljena. Golubnjača će vječno će lelujati u nedefinisamom prostoru kao i njene izgubljene duše. 

Ipak, nije da nema nade. A nada počinje i počiva u Srebrenici. I zato Paković u predstavi ukazuje i na zloupotrebu od strane bošnjačkih kulturnih i intelektualnih „elita“. Ukazuje i da je to tema kojom bi trebalo da se bavi MESS i kazalište u Sarajevu riječima: „Pokaži svoje rane. Umjetnost je tamo gdje je trauma.“ 

Paković, kao što smo rekli, otvara ovom predstavom vrata traume, otvara vrata odgovornosti i na neki način pronalazi onoj generaciji rođenoj od 1991. do 1995. godine to izgubljeno blizanče. Osjećat će to prisustvo do kraja svojih života, samo je pitanje kako će se sa tim nositi. Paković im nudi skidanje te odgovornosti, kao i odgovornosti sa budućih generacija. Treba ga zato gledati i slušati. Treba gledati i slušati svjedočenja žrtava. I prigrliti ih. Onako kako to čini Jelena Jaćimović, pripadnica baš te generacije, koja bi danas sa Fatimom možda bila dobra prijateljica jer su baš ta generacija. 

Jelenina izložba „Archiwar: priče i sećanja o genocidu u Srebrenici“ posvećena je srebreničkim žrtvama i biće otvorena u istom prostoru Centra za kulturnu dekontaminaciju, gdje je Paković prethodnih dana bio sa svojom predstavom. 

„Ova izložba nije smjela da se dogodi jer ni genocid nije smio da se dogodi“ - ovo su Jelenine riječi i tu treba staviti točku. 

A Srbija? Paković će o njoj reći: „Bit jedne republike je da se stavi na stranu žrtava koje nisu njeni građani, a protiv zločinaca koji su njeni građani.“ 

Nije Kosovo najskuplja srpska riječ. Srebrenica je najskuplja srpska riječ. Ona otvara prostor ka slobodi, a ključ je empatija i solidarnost.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

    23.10.2020.

    Predrag Finci

    FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  3. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije