Punih četvrt stoljeća prošlo je otkako je nezaboravnog Miljenka Smoju pozvalo da se pridruži redakciji kojoj nitko i ništa ne promiče, u firmu koja nema problema s kašnjenjem honorara, (auto)cenzurom, obaveznim rukoljubom vlasniku i inim sitnicama što zamaraju vječnosti nezanimljive drugorazrednike novinarske profesije. Međutim, Miljenku Smoji vrag ne da mira, pa nas svako toliko iznenadi novim tekstom, ispunjavajući davno obećanje dano u "Dnevniku jednog penzionera". Ukoliko netko nije imao priliku uputiti se o kakvom Smojinom obećanju se radi, sada će je dobiti, dvadeset i pet godina nakon njegove smrti - "Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže."

Nije li dirljivo kada naš premijer osuđuje, traži da se zaustavi govor mržnje, a upravo je njegova politička organizacija taj isti govor mržnje osmislila, uvela i odgojila u generacijama Hrvata? Oštro osuditi, hitno zaustaviti, spriječiti i procesuirati, dakle, što uvaženi premijeru? Kada desetljećima uzgajate, brižno odgajate mržnju, homofobiju, fašizam, rasizam i mržnju, sve upakirano u pseudo domoljublje, što bi po vama, uvaženi premijeru, vi trebali požnjeti? Kada ste za potrebe svoje politike, za sve protekle izbore, bili spremni revidirati povijest, izbaciti antifašizam i njegove zasade iz udžbenika i iz svjetonazora, kada ste tolerirali budnice, crne košulje i ekstremizam na tribinama, što ste mislili da će taj isti na koncu polučiti? Kakvu ste generaciju mogli dobiti, generaciju odgojenu na konstantnim ugrozama, ratnim psihozama koje vječno traju, posebno u vašoj politici koja nikako da završi s tim poglavljem naše novije povijesti?

Kako će izgledati ovogodišnji Zagreb Film Festival (8. - 15. studeni), uslijed epidemiološke slike koja je potpuno (ne)predvidiva, za sada nije poznato. No, ono što je poznato je činjenica da 18. ZFF, koji ulazi u svoju punoljetnost i ove godine ima sjajan filmski program. Naime, ovaj tjedan organizatori su objavili kako će se u festivalskom repertoaru naći i neke regionalne uspješnice koje su Lupigini filmski kritičari u svojim tekstovima ocijenili izvrsnima. U prvom redu tu su „Tereza 37“, scenaristice i glavne glumice Lane Barić u režiji Danila Šerbedžije, potom „Koncentriši se, baba“ Pjera Žalice, „Otac“ Srđana Golubovića s Goranom Bogdanom u glavnoj ulozi te „Pun mjesec“, debitantski film Nermina Hamzagića. Nakon što su domaćini festivala „protjerani“ iz Kina Europa, u kojem se glavni program ZFF-a proteklih godina održavao, festival se ove godine vraća tamo gdje je i počeo svoju priču prije 18 godina – u Kino SC.

Nije li to skroz nevjerojatno? Apsurdna je situacija da Hrvati od svih najgore misle o vladajućoj garnituri, ali su ipak staroj vladi i starom premijeru glatko dali novi legitimitet da državu vode i iduće četiri godine. Istina, izlazak na izbore bio je samo 47 posto što govori o posvemašnjoj apatiji birača, ali je pobjeda i legalna i legitimna. Većinski nezadovoljni Hrvati očito su većinski procijenili da birajući Plenkovića biraju najmanje zlo. A što bi tek bilo da smo za premijera birali Bernardića? Hrvatski problemi golemi su zato jer se dugo talože i ne rješavaju u odnosu na društvene i političke probleme u gore nabrojenim zemljama. Može se Plenković hvaliti koliko hoće, ali mala je vajda od toga i malo tko toj samohvali vjeruje. Trebao bi barem pokušati postati državnik, pa i u ovoj maloj zemlji, iskreno i vjerodostojno mjeriti Hrvatsku u europskom kontekstu i biti predvodnik hrabrih reformi društva kako bi makar i malo-pomalo mijenjali svoj položaj na tim europskim ljestvicama.

Život bi ga redovito stizao i nemilosrdno udarao ispod pojasa. Na koncu - život mu se ugasio u koševskoj bolnici na današnji dan 2001. godine. No, Džamonjin duh je ostao s nama, lebdi nad Miljackom i s vremena na vrijeme, u posebno svečanim prilikama komunicira sa svojim čitateljicama i čitateljima. Ovo je jedna od tih prilika. Na dan kada je najveći sarajevski boem i ikona Olimpijskoga grada, Dario Daco Džamonja, preminuo, donosimo vam njegovu priču pod naslovom "Ako ti jave da sam pao" želeći da Lupigine čitateljice i čitatelje podsjetimo na djela ovog majstora kratke priče, majstora kojeg je život nemilice tukao svih dvanaest rundi, a kojeg je, kako to i inače biva, šira javnost prepoznala i priznala tek nakon njegove smrti. Džamonjine emotivne bilješke o svakodnevici nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tomu tako najbolje ćete se uvjeriti ako pročitate priču koju objavljujemo.

Punih 31 godinu prošlo je otkako nas je napustio jedan od najvećih europskih pisaca minulog stoljeća – Danilo Kiš (22. veljače 1935., Subotica - 15. listopada 1989., Pariz). Tim povodom donosimo vam dijelove njegovog razgovora s čuvenim njemačkim novinarom i kulturnim radnikom Adelbertom Reifom. Pod naslovom "Ne vjerujem u piščevu fantaziju", čitav razgovor objavljen je u knjizi „Gorki talog iskustva“, u kojoj Kiš, "kroz razgovore i svjedočenja govori o svojim knjigama, o svom životu, o svom iskustvu, o prijateljima, o politici i sudbini, o najvećim izazovima pred kojima su se nalazili njegovi savremenici". Pročitajte što je o religiji, što o svom židovskom naslijeđu, a što o ljudima pod diktatorskim režimima, govorio veliki Danilo Kiš. „Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije. Zato za mene ne postoje ni 'dobre' ni 'rđave', 'više' i 'niže' religije. Inače, Bog nije ideja koja me posebno zaokuplja“, kaže, među ostalim, Kiš u ovom sjajnom razgovoru.