GLEDALI SMO

Magični labirint snova Harukija Murakamija

ritn by: Mladen Bićanić | 26.10.2020.
GLEDALI SMO: Magični labirint snova Harukija Murakamija
Roman „Kafka na žalu“ poput je nekog filma ceste, ili pikarskog romana u kojem glavni junaci moraju nešto obaviti da bi postigli cilj; on je na trenutak blizak detektivskoj priči, pa čak i hororu, na tragu je metafizičkog romana, kažu neki, nisu mu strane ljubavne pa i erotske scene, ta veza Erosa i Tanatosa vrlo je bliska i prisutna, što ne čudi budući da dobrim dijelom počiva na tradiciji mita u kojem je ukorijenjena cjelokupna književnost, pa tako i teatar. Sam Murakami kaže: „mitovi jesu prototipovi svih priča i golem rezervoar brojnih tema“. Ali, uz mit, ta drevna predanja i legende, on veže i nešto samo njemu svojstveno, nešto što ga razlikuje od drugih sličnih pripovjedača koji također polaze s tih izvora – Murakami, naime, tokove priče omata brojnim zagonetkama, a čitatelju ostavlja da ih, u svojim mogućnostima, rješava. On sam rješenja ipak ne daje.

„Ponekad sudbina liči na malu pješčanu oluju koja neprestano mijenja pravac kretanja. Ti pokušavaš da je izbjegneš i mijenjaš korak. A kako mijenjaš korak i oluja se prilagođava tvom tempu. Ti ponovo promijeniš korak. I oluja opet u skladu s tim mijenja brzinu kretanja. To se ponavlja iznova i iznova … Jer ta oluja, to si zapravo ti sam … A kad se oluja okonča, sigurno nećeš moći shvatiti kako si uopće mogao preživjeti i proći kroz nju. Ipak, jedno će ti biti jasno. A to je da onaj ti koji je iz oluje izišao nije onaj isti koji je u nju zakoračio“ - uvodni je to pasus iz romana „Kafka na žalu“ japanskog romanopisca Harukija Murakamija (Kyoto 1949.), objavljenog prije gotovo dva desetljeća (2002.), čija završna rečenica glasi: „A kada budeš otvorio oči, biti ćeš dio jednog novog svijeta“. 

Na gotovo 600 stranica, kroz 49 poglavlja, Murakami pripovijeda fantazmagoričnu storiju o životima svojih ništa manje fantastičnih i začudnih junaka, a godine 2008. kazalište Steppenwolf Theatre iz Chicaga naručilo je dramatizaciju tog djela od Franka Galatija, američkog pisca, redatelja i glumca te iste godine praizvelo komad „Kafka na žalu“. Po toj adaptaciji Ivica Buljan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu postavlja istoimenu predstavu, pretpremijerno koncem lipnja, premijerno u rujnu, kao početak sezone, pod epidemiološkim mjerama, dakako, nastojeći u dva sata igre obuhvatiti gotovo sve tokove tog izuzetno razgranatog i višeslojnog romana, u kojem glavni junak, petnaestogodišnji dječak Kafka, njegov alter ego Čavka, zajedno sa svojim suputnicima, ulazi i korača kroz tu pješčanu oluju nalik sudbini, preobražava se tokom tog putovanja i postaje dio jednog novog svijeta. Suradnici redatelja u toj kazališnoj avanturi su dramaturginja Mirna Rustemović, scenograf David Maljković, likovni umjetnik čiji je to prvi rad u teatru, kostimografkinja Ana Savić Gecan i skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, uz scenski pokret Šimuna Stankova te oblikovanje svjetla i videa koje potpisuje Sonda 4 – Toni Soprano Meneglejte.

Roman „Kafka na žalu“ poput je nekog filma ceste, ili pikarskog romana u kojem glavni junaci moraju nešto obaviti da bi postigli cilj; on je na trenutak blizak detektivskoj priči, pa čak i hororu, na tragu je metafizičkog romana, kažu neki, nisu mu strane ljubavne pa i erotske scene, ta veza Erosa i Tanatosa vrlo je bliska i prisutna, što ne čudi budući da dobrim dijelom počiva na tradiciji mita u kojem je ukorijenjena cjelokupna književnost, pa tako i teatar. Sam Murakami kaže: „mitovi jesu prototipovi svih priča i golem rezervoar brojnih tema“. Ali, uz mit, ta drevna predanja i legende, on veže i nešto samo njemu svojstveno, nešto što ga razlikuje od drugih sličnih pripovjedača koji također polaze s tih izvora – Murakami, naime, tokove priče omata brojnim zagonetkama, a čitatelju ostavlja da ih, u svojim mogućnostima, rješava. On sam rješenja ne daje, jer, kako obrazlaže: „Umjesto toga, neke od tih zagonetki se kombiniraju i preko njihove interakcije se postavlja mogućnost rješenja. A oblik tog rješenja će biti različit za svakog čitatelja. Drugim riječima, zagonetke funkcioniraju kao dio rješenja“.

Kafka na žalu
Velika i složena ansambl predstava (FOTO: HNK)

Na tom tragu i Buljan režira i konstruira predstavu, uglavnom slijedeći, kako mu dramatizacija i nalaže, tijek događaja, bez velikih preskakanja, paralelno vodi dva-tri glavna toka pripovijedanja, izvodi protagoniste pojedinih poglavlja kada na njih i u romanu dođe red, a sve s ciljem da premreži sve one ključne razine i slojeve na kojima se roman gradi, a predstava sklapa: ulazi u svjesno i nesvjesno, svijet živih i svijet mrtvih, nadograđuje stvarno fiktivnim, naravno nadnaravnim, realno nadrealnim, javu snom i snoviđenjima. 

Već na samom početku i romana i predstave suočavamo se s tim prvim skokom u oniričko, s mitom o postanku tri vrste ljudi: „Svijet u davnini nisu činile žene i muškarci, već muško-muški, muško-ženski i žensko-ženski rod. Od komponenti koje danas čini dvoje ljudi nekad je bilo sačinjeno jedno. Ali, onda je Bog uzeo nož i sve ih rasjekao na dva dijela, i od tada su na svijetu samo muškarci i žene, a ljudi su počeli provoditi život lutajući naokolo u potrazi za onom drugom polovicom koja im pripada“. Putovanje glavnih lica, često, i nije drugo do potraga za tim dijelom izgubljenog sebe, u potrazi za Drugim kako bi upotpunio Sebe, povratio izgubljenu cjelovitost. Murakami vrlo rado koristi takve priče i zgode iz povijesti književnosti, iz predjela mita napose, ali i iz neposredne prošlosti svijeta u kojem živimo. Izvanredno spaja nespojivo: horor da netko hvata mačke i hladnokrvno ih ubija, istodobno fućkajući pjesmicu iz Disneyeve „Snjeguljice i sedam patuljaka“ i citirajući Macbetha, a kako bi od njihovih duša sagradio nekakvu imaginarnu sviralu, što je potpuno besmisleno, preklapa sa povijesnom ličnošću nacističkog ratnog zločinca Adolfa Eichmanna i njegovim sprovođenjem konačnog rješenja židovskog pitanja, dakle njihovog istrebljenja, jednom isto tako suludom idejom jednog izvitoperenog i pomračenog totalitarnog sustava. 

No, Murakami poentira vrlo originalno – to što Eichmann uopće nema osjećaj krivice za ono što je učinio, jer se smatra samo tehničkim licem, birokratom i dobrim organizatorom povjerenog mu posla, Oshima, knjižničar, jedan od protagonista romana i predstave, potpuno shvaća i kaže: „Sve je stvar moći imaginacije. Naša odgovornost počinje u našim maštanjima“. W. B. Yeats, irski pjesnik i dramski pisac, je napisao: „Odgovornost počinje u snovima“. I to je apsolutno točno – tamo gdje nema imaginacije, ne može se valjda pojaviti ni odgovornost. A Eichmann imaginaciju nije imao, bezličan poput stroja koji obavlja zadanu radnju. 

Takvi iskoraci iz glavnog toka radnje nisu kod Murakamija izuzetak, naprotiv – njima nas upozorava da ono što se zbiva u svijetu i nije drugo do posljedica naših odluka, našeg postupanja, i da ma koliko mi živjeli u „svijetu čija je struktura sazdana na propasti i iščeznuću“, ipak smo odgovorni za te postupke i čine i ne bi se smjeli ponašati kao „šuplji ljudi“ (T. S. Eliot), ljudi koji nemaju imaginacije, kao bezosjećajna bića koja uopće ne osjećaju da posjeduju tu šupljinu, i onda tu svoju bezosjećajnost nameću drugima, odnosno diskriminiraju ih. 

Dragan Despot
Uloga Dragana Despota plijeni od samog početka i ne pušta vas sve do kraja predstave (FOTO: HNK)

A glavni tok radnje vode dva lika: petnaestogodišnji momak Kafka Tamura, igra ga mladi glumac Matija Čigir, sav u grču te nesigurnosti primjerene tinejdžerskoj dobi, ali i vrlo dobro pripremljen u trenucima u kojima se čini odraslijim nego što je. Suflira mu njegov alter ego Čavka, rola Tina Rožmana. On ga kada je to god nužno nadopunjuje i zaokružuje, njih dvoje polaze zajedno na put u potrazi za vlastitim identitetom, kao u nekom bildungsromanu. Njima nasuprot je muškarac u ranim šezdesetim, Nakata, doživio je kao dječak nesreću od koje se nikad nije oporavio, zaostao je u razvoju, nepismen je i vrlo ograničen u poimanju svakodnevice – ali je zato izuzetno nadaren na drugoj strani, sav predan zadatku koji se neznano otkud pojavio pred njim, da pronađe ulazni kamen i vrati svijet prvobitnom poretku stvari, ujedno je u stanju razgovarati s mačkama, da ih spasi on će i ubiti. Ingeniozno ga igra Dragan Despot, minuciozno prostudiranim svakim pokretom, grimasom, osmijehom, tonom kojim se ispričava za svoju nespretnost, uloga je to koja plijeni od samog početka i ne pušta vas sve do kraja predstave. Naravno, pozornicom se šeću i mačke, sjajne su Ksenija Marinković, igra postarijeg mačka Otsuku, Ana Begić Tahiri mazna je sijamska mačka Mimi, Marin Stević mali je, pomalo nerazumljiv i izgubljen mačić Kavamura … 

Murakami se ne libi dotaknuti i ikoničkih likova modernog svijeta, posebice onog konzumnog, kroz roman i predstavu bitne epizode nose Johnnie Walker, on je zlikovac sa fiks-idejom o ubojstvu mačaka, donosi ga vrlo plastično Krešimir Mikić, a Goran Grgić neodoljiv je u roli pukovnika Sandersa, zaštitno je ime brenda KFC – Kentucky Fried Chicken, o njemu će direktno ovisiti uspjeh do tada neizvjesne potrage za ulaznim kamenom. Gospođicu Saeki igra Alma Prica, zagonetno žensko biće, majka ili ljubavnica, njoj će pripasti na samom kraju neke od poetski najtoplijih replika, one o sjećanju i opraštanju koje upućuje Kafki, moguće napuštenom sinu ili zamišljenom ljubavniku. Iva Jerković je Sakura, djevojka u ranim dvadesetim, prati Kafku od prvog slučajnog susreta u autobusu do samoga kraja, pomaže mu kada je to potrebno, Marin Klišmanić igra bibliotekara Oshimu, suputnika i mentora Kafkinog, knjižničara koji je transrodni muškarac i Kafkin najsigurniji oslonac u poimanju nepoznanica svijeta kroz knjige, pratilac Nakate je privrženi vozač kamiona Hoshino, uloga Igora Kovača, koji će do kraja tog nevjerojatnog putovanja s Nakatom također doživjeti preobrazbu i prosvjetljenje, dok se u roli učiteljice Setsuko Okamochi pojavljuje Nina Violić. Velika je to i složena ansambl predstava, više je od dvadeset protagonista, svatko je nezamjenjiv kotačić u tom skladnom proigravanju kroz Murakamijevu prozu otjelotvorenu na sceni.

Roman je, a samo dijelom i predstava, prozni narativ ipak je nešto drugo od drame na sceni, zapravo majstorski zamišljena i napisana metafora svijeta kojeg nastanjujemo, sa svim nesavršenostima i izopačenostima na koje nailazimo, u vremenu „iščašenom“ iz svoga zgloba. Metafora u metafori je labirint – Oshima ga objašnjava Kafki polazeći od prvog koncepta labirinta, osmišljenog u staroj Mezopotamiji. Nastao je iz proricanja ljudske sudbine temeljenog na složenim oblicima životinjskih crijeva, poučava ga Oshima: „Dakle, osnova za oblik labirinta bila su crijeva, drugim riječima princip labirinta nalazi se u tvojoj vlastitoj unutrašnjosti. A on djeluje u sprezi s labirintom s tvoje vanjske strane. Znači, riječ je o recipročnoj metafori. Ono što se nalazi izvan tebe jeste projekcija onog što se nalazi unutra, a ono što se nalazi unutar tebe jeste projekcija onog što je vani …“ 

Kako se ponašati u tom labirintu, unutarnjem ili vanjskom, kako se u njemu snaći i, što je najvažnije, kako iz njega izaći a ne izgubiti se, ostati dostojan pojma čovjek, neke su od zagonetki koje postavlja i ova predstava. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNK

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije