TEATAR PANDEMIJI USPRKOS

Što smo sve gledali protekle sezone

ritn by: Mladen Bićanić | 30.07.2021.
TEATAR PANDEMIJI USPRKOS: Što smo sve gledali protekle sezone
Kazališta su u nedavno završenoj zagrebačkoj sezoni ponudila svoj odgovor izazovu pandemije Covida-19 – unatoč maskama, praznim sjedištima u dvoranama zbog fizičke distance, mjerenju temperature na ulazu, probama u nemogućim uvjetima – brojne predstave su ipak igrane uživo, pred gledateljima i gledateljicama, što je u protekloj godini i sezoni u mnogim teatrima širom kazališnog globusa bila više iznimka i privilegija nego pravilo. Negdje u proljeće prošle godine, netom nakon pojave zloćudnog virusa u našim životima, u kazališnim krugovima se često citirala misao velikog njemačkog pjesnika i dramatičara Friedricha Hoelderlina: „Gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno.“ Opasnost je spoznata, preostaje i dalje potraga za onim spasonosnim. Pa evo što smo odgledali i izabrali iz iz pandemijske sezone.

Stjecajem okolnosti i ne bez upliva pandemije Covida-19, dvije vodeće kazališne kuće u Zagrebu: Hrvatsko narodno kazalište i Zagrebačko kazalište mladih, novu sezonu 2020./2021. započele su inscenacijama dva romana. U HNK Zagreb, a po jedino dozvoljenoj adaptaciji Franka Galatija, američkog pisca, redatelja i glumca, u režiji Ivice Buljana premijerno je izvedena predstava „Kafka na žalu“ suvremenog japanskog romanopisca Harukija Murakamija (Kyoto 1949.), temeljena na istoimenom romanu, dok je u ZeKaEmu uprizorena drama „Cement“ Heinera Müllera ukorijenjena također u jednom romanu, istoga imena, autor je Fjodor Gladkov (1883. – 1958.), proleterski pisac iz sovjetske Rusije, na scenu je postavlja redateljsko-dramatičarski dvojac Sebastijan Horvat/Milan Marković. 

Roman „Cement“ Gladkov piše 1925. godine, donosi mu svjetsku slavu, preveden je na 50 jezika, Müller je tada četverogodišnji dječak, no 1972. piše istoimenu dramu, praizvedba je u Berlinu. Gladkov za to doba neočekivano smjelo i oštro ispisuje život novog sovjetskog čovjeka u poslijeoktobarskoj Rusiji, navodi sve nedaće i bolne porođajne muke izgradnje novoga svijeta, propale iluzije, nedosanjane utopije, slobode, uzdiže „novu ženu“ tog doba, novi odnos i shvaćanje ljubavi van patrijarhalnih okvira, ali opisuje i okrutni žrvanj povijesti koji nesmiljeno melje sudbine onih koji se nađu na putu historije koja se upravo stvara. 

Gotovo nestvarno zazvuče neke opaske glavnog junaka, vojnika i ratnika koji se s ratišta vraća doma gdje nalazi pokradenu i razrušenu tvornicu u kojoj želi obnoviti proizvodnju cementa, to mu postaje opsesija i glavni životni cilj kojim opravdava sve ono što čini i govori. Recimo, o ispražnjenom komunistu: „To je komunist koga su ispraznili, a iz ljuske su načinili lutku koje se ne boje vrapci. Lutka je tvrdoglava i čista od pogrešaka. Lutka, to je ideal, a u krpama se skriva svakakva gnjusoba…“ Ili, kada postavlja pitanje svih pitanje, koje odzvanja i danas tako suvremeno, bolno i jezivo: „Čemu je trebalo toliko mrtvaca? Ta valjda ne radi toga da gadovi i ništarije ponovno uživaju sva dobra života – da žderu, otimaju, planduju? Borili smo se, patili, umirali, da sramotno razapnemo sebe … Zašto?“ 

Horvat na Müllerovu dramu, koja slijedi i nadopunjuje Gladkova, gleda kao na „ljubavno pismo, u nekom trenutku prijelomne veze između postojećeg i radikalno novog, naslikanog brutalno sirovom silom i mrakom…“ Drama, kao i roman i predstava, zalazi u ljubavni odnos, u intimu glavnog junaka Gleba Čumalova (sjajna rola Rakana Rushaidata) i njegove žene Daše, pamte se njene riječi: „Koliko će trajati dok čovjek ne bude čovjek? Što tražite kad trgate jedan drugoga kao dijete svoju lutku, jer ne želi povjerovati da nema krvi?“ Müller poentira i opominje poput proročice Kasandre kojoj nitko ne vjeruje dok nije prekasno: „Nas je sve manje, njih je sve više, u kavanama buržoazija, u našim uredima automati. Mi to vidimo. A jedno drži drugome ruku preko očiju, da više ne mora vidjeti ono što mu treba za njegov san.“ Zanimljivo je da su Horvat i Marković postavili tri verzije, sasvim različite, tog komada – osim u Zagrebu, i u Ljubljani i Beogradu – svakako bi ih bilo potrebno vidjeti zajedno, spominjala se čak ideja da se takav mini-festival priredi u Zagrebu, no zasada, zbog svima nam razumljivih razloga, ta ideja nije realizirana.

Magični labirint snova Harukija Murakamija Buljan samo dijelom razotkriva u predstavi „Kafka na žalu“ u suradnji s dramaturginjom Mirnom Rustemović. Eros i Tanatos na neki čudan, snoviđenju blizak način vode junake istoimenog romana pa tako i predstave, njenu atmosferu možda najbolje opisuje misao jednog od tih fantastičnih likova, knjižničara Oshime: „Sve je stvar moći imaginacije. Naša odgovornost počinje u našim maštanjima.“ Naravno, roman, kao prozni narativ, nešto je sasvim drugo od dramskog, ne baš najsretnije izvedena dramatizacija, unatoč redateljskim domišljatostima i nekim sjajnim glumačkim izvedbama teško ga može predstaviti u punom svjetlu, kao majstorski zamišljenu i napisanu metaforu svijeta koji nastanjujemo, sa svim nesavršenostima i izopačenostima na koje nailazimo, u vremenu „iščašenom“ iz svoga zgloba. 

Još jedan klasik svjetske dramske literature popeo se na pozornicu HNK, „Revizor“ N. V. Gogolja, u novom čitanju gosta iz Rusije, filmskog i kazališnog redatelja Sergeja Potapova, dramaturginja je također bila Mirna Rustemović. Nakon gotovo dva stoljeća od njegove pojave, Potapov mu udahnjuje neki novi život, promišlja ga iz potpuno novog rakursa, čak si dozvoljava da ga na vrhuncu njegove prevare, kada potpuno zavlada situacijom, jednostavno ukloni sa scene, pucnjem iz pištolja, glavni junak se ubije, to je njegov završni, neopoziv i nepovratan čin, vrhunac prevare iza koje više ništa ne može postajati, samoubojstvom on dohvaća nebo.

Teatar &TD ni u ovim neslavnim pandemijskim vremenima ne odustaje od vlastitih traganja za svježim i originalnim kazališnim izrazom: jedno od imena sve prisutnijih u hrvatskom kazalištu, Ivan Penović, završio dramaturgiju na zagrebačkoj ADU, u prošloj sezoni ovdje postavlja Kafkin „Proces“, predstavu naziva „Proces Kafka“, nadopisuje i modificira djelo velikog pisca, montira prizore i scene po nekom, u duhu Kafke, somnambulnom redoslijedu, oslanja se na glumačku improvizaciju, zahtijeva pažljivog i angažiranog gledatelja. 

Rajna Racz u istom teatru postavila je „Nepoznatu iz Seine“ u Zagrebu omiljenog i dosta izvođenog Ödöna von Horvatha, poštujući neke od njegovih zamisli i uputa kojima ocrtava komad i svoje djelo: „Moj novi komad izrazito je književni eksperiment, koji se sastoji u formi komada. To je pokušaj da se pokaže komično i smiješno kod tragike …Valja pokazati kako se tragična zbivanja u svakodnevnom životu često zaodijevaju u komičan oblik…“ To, kako u tragičnom razotkriti komično i groteskno mislim da odlikuje ovu izvedbu, zamišljenu kao koncert-predstavu u kojoj lavovski dio posla otpada na zagrebački bend Porto Morto

Najzad, vrlo zanimljiv pristup Turgenjevu i njegovoj drami „Mjesec dana na selu“, također u Teatru &TD, ponudila je redateljica Anastasija Jankovska u suradnji s dramaturgom Elvisom Bošnjakom. Predstavu temelje samo na jednom segmentu te komedije u pet činova: za njih su bitni samo ljubavni odnosi protagonista, ljubavna čuvstva njih petero, umjesto inače 13 lica, ono je što pratimo kako nastaje, razvija se i nestaje, u takvom „dajdžestiranom“ izdanju akteri predstave i ne mare za ništa drugo doli vlastite ljubavne nevolje, razmirice, padove i poraze, sve su to, kao piše Turgenjev, čestiti ljudi koji su se, nenadano, našli u nekoj čudnoj omaglici koja im je otupjela čula i osjećaj za realno, a iznad njih kao da lebdi duh Čehova kroz začudno pitanje jedne od protagonistica igre: „Ja tu ne vidim ništa čudno … Kao da se ne može voljeti dva čovjeka istovremeno? U obje predstave, glumački, dominira Judita Franković Brdar. 

Među neinstitucionalnim teatrima Hotel Kazalište Bulić iznijelo je klasik nordijske škole, „Heddu Gabler“ Henrika Ibsena, moćno i punokrvno djelo iz njegove posljednje stvaralačke faze, koncem 21. stoljeća, preostaje mu još samo par godina života – režiju potpisuje glumica i redateljica Senka Bulić, ujedno utemeljiteljica ove trupe, dramaturginja je Vesna Đikanović, u naslovnoj roli vrlo izražajna Lucija Šerbedžija. Samotna antijunakinja koja se dosađuje mogao bi, samo ovlaš, biti odraz Hedde Gabler u zrcalu, Ibsen joj na više mjesta dopušta da govori upravo o dosadi kao njenom prevladavajućem unutarnjem stanju, to je jasno iz njenih riječi: „Ponekad mislim da ja imam smisla samo za jednu stvar na svijetu – da se smrtno dosađujem.“ Od te predanosti dosadi, nečinjenju kao stilu života, možda je još jedino jači strah od skandala, što će je, konačno, i otjerati u smrt. Jer: „…radije ludilo, radije smrt, nego beskonačna nedjelja i ustaljenost građanskog životnog stila…“ – Ibsen u vrhunskom izdanju! 

U Satiričkom kazalištu Kerempuh još jedan nesvakidašnji i u izvornom smislu riječi istraživački i tragalački autorski projekt Bobe Jelčića: predstava se zove „Hrvatski put ka sreći“, on je redatelj, Dina Vukelić dramaturginja te izazovne i provokativne predstave bez riječi, s maskama preko lica! Korak je to dalje u istraživanju uloge i mjesta znaka, simbola i geste, mime, nadasve pokreta i tijela, njihove važnosti za građenje i strukturu kazališnog čina, nešto što Bobo Jelčić čini od samih početaka promišljanja teatra, onog teatra za kojeg on smatra da je bitan u našim životima – a u predstavi se šuti jer je riječ nemoćna da opiše strah, zaprepaštenje, očaj i bol, grč svijeta u kojem živimo.

Naravno, HNK u Zagrebu, na samom koncu sezone, nije mogao zaobići veliku obljetnicu: 40 godina od smrti Miroslava Krleže, ponovo je na djelu Ivica Buljan, koji mu prilazi kao „konceptualnom izazovu“ i postavlja čak dvije njegove drame u dvije večeri: „U agoniji“ i posljednju, „Areteja“. Suradnik u tom projektu mu je dramaturg Vid Adam Hribar. Od često izvođenog dramskog rukopisa iz ciklusa „Glembajevih“ do grandioznog epsko-historijskog kazališnog eseja oni nastoje sklopiti neki zajednički sadržaj prožet Krležinom neupitnom dramskom snagom, žele ga i likovno osuvremeniti intervencijom vizualnog umjetnika Dalibora Martinisa koji se pojavljuje kao scenograf, pa čak i figurira na sceni – no sve je to više na razini ideje i zamisli no što na kraju poprima neki tim spajanjem željeni, novi kazališni oblik. 

Nedvojbeno kazališno atraktivnijom i provokativnijom smatram praizvedbu prvog dramskog teksta pjesnikinje Monike Herceg, početkom godine – poslije osvojenog prvog mjesta na nakon 50 godina ponovo raspisanom natječaju za suvremeni dramski tekst u matičnoj hrvatskoj kazališnoj kući, režiju poetske drame „Gdje se kupuju nježnosti“ potpisuje Rene Medvešek. Pjesnikinja, odrasla u jeziku sazdanom od emocije, koja nas poput nekog starozavjetnog proroka vodi trnovitim stazama otkrivanja samih sebe, otvarajući nam time mogućnost da sami otkrijemo ljubav i nježnost u nakupinama mraka i tame kojima smo zatrpani, koji nas guše i onemogućavaju život dostojan čovjeka. Središnje mjesto u toj poetskoj drami zauzima upravo ta vječna borba protiv mraka u nama samima, protiv te tako duboko usađene i razdiruće tame u našim srcima. Kaže Monika Herceg kroz svoju heroinu: „U ljudima koji se ne znaju grliti žive litre najgušća mraka – ljudi nisu birali svoje mrakove, mrakovi su birali ljude…“ Kako pobijediti, rastjerati taj mrak u nama i oko nas, briljantno opisuje mlada pjesnikinja i novi moćni glas hrvatske drame.

Zagrebačka kazališta tako su ponudila svoj odgovor izazovu pandemije Covida-19 – unatoč maskama, praznim sjedištima u dvoranama zbog fizičke distance, mjerenju temperature na ulazu, probama u nemogućim uvjetima – predstave su ipak igrane uživo, pred gledateljima, što je u protekloj godini i sezoni u mnogim teatrima širom kazališnog globusa bila više iznimka i privilegija nego pravilo. Negdje u proljeće prošle godine, netom nakon pojave zloćudnog virusa u našim životima, u kazališnim krugovima se često citirala misao velikog njemačkog pjesnika i dramatičara Friedricha Hoelderlina: „Gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno.“ Opasnost je spoznata, preostaje i dalje potraga za onim spasonosnim. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

    21.09.2021.

    Sofija Kordić

    ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  3. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije