Pisati ovu kritiku iz Beča, dan posle prvog terorističkog napada u ovom gradu još od 1980. godine nije lak zadatak jer se događaji u filmu „Zašto ne ti?“ i našoj novoj austrijskoj stvarnosti bolno poklapaju. Film pokazuje širok spektar posledica jednog bezumnog čina ostrašćenih pojedinaca koji u ponor baca širu grupu građana koja ne može da se nosi sa težinom tragedije sa smrtonosnim posledicama. A bezumni čin je napad islamskih terorista na gej klub u koji odlazi glavni protagonist ovog filma, a u napadu samo mala grupa ljudi izbegava smrt. Redateljka Evi Romen kao inspiraciju citira teroristički napad na pariški Bataclan 2015. godine koji je odneo 137 ljudskih života. Sama scena krvoprolića uzima svega par minuta, i koncentracija je na sve ono što dolazi posle. Dok se preživeli Mario nosi sam sa svojim bolom u sredini koja ga perverzno krivi za to što je baš on živ, zajednica dodatno ogreza u rasizam i islamofobiju.

Ako jednom jedna formula dobro funkcioniše, to ne znači da ju možeš uporabiti baš u svakomu filmu, naročito ako se u njemu radi o komplikovanoj istorijskoj ličnosti kao što je to Eleanor „Tussi“ Marx, ćerka utemeljitelja komunizma. Ova nejaka juhica o Marxovoj koja je svoj kratki vek posvetila boljitku života radničke klase i jačanju prava žena, skuhana je od strane italijanske redateljke Susanne Nicchiarelli čiji je ovo četvrti dugometraži igrani film. Film se otvara sahranom Karla Marxa u Londonu koju prate eksplozivni zvuci pesme „Wave oh History“ američkog „crvenog“ benda Downtown Boys. Taj momenat ostavlja stran utisak jer je u pitanju usiljenost rihtanja poruke koju nosi jedna strofa tipične post-punk pesmice sa tekstom koji odjekuje ko prazna kanta kad je šutneš nogom, na oproštaju ćerke od roditelja koji je svet doslovce okrenuo naopačke.

Ima li ikakve sličnosti između govora mržnje i bespoštedne kritike vlasti i želi li hrvatska vlada zaključcima Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti koju vodi potpredsjednik Vlade, i jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda „protiv Jugoslavena“ 2014. godine, Tomo Medved, okrenuti pilu naopako i po dobro poznatim modelima zatirati i gušiti demokraciju u Hrvatskoj? Vrijedi primijetiti i kako na sjednicu Vlade dolazi i osjetno restriktivniji Zakon o elektroničkim medijima. Govorom mržnje ugrožava se demokracija i sloboda govora. Ali ne smije se dopustiti da vladajući proglašavaju govorom mržnje i kritike prema ovoj vlasti, pa i one najžešće kritike, kako bi pokušali ušutkati političke oponente po obrascima sličnim onima koji se sada primjenjuju u Mađarskoj i Poljskoj. I najstrastvenije političke kritike vlasti, vladajućih stranaka, verbalni napadi na pripadnike opozicijske stranke - to je naprosto samo politička borba, čak i kad je taj govor uvredljiv.

Oblačan dan na sisačkom groblju. Prodavačice guraju plastične kante s krizantemama po asfaltu. Prolazi traktor s komunalcem za volanom, rijetko tup pogled dok dodaje gas uz ožalošćene prijatelje Marijana Crtalića, nas koji stojimo i čekamo da Lou Reed otpjeva „Pale Blue Eyes“ i da onda krenemo put otvorenog groba. Iza kontejnera sa smećem jedna mlada klapa uvježbava pjesmu, mislim da refren spominje neku vilu. Nje, naravno nema, ne mogu dozvati pa se onda smijuckaju. Još malo i oni će uz neki drugi otvoreni grob pokušati ono što im ovdje ne uspijeva. Bit će izvrsni. Jer će svi ostali ridati, neskladno, kaotično i potrganih glasnica. Njihova je će pjesma biti skladna i odsutna. Daleka od tuge. Zato su oni, mislim, ovdje. Dok traje refren Velvetove pjesme, dok se tugaljivo ponavlja sjećam se susreta s Crtalićem. Bilo ih je mnogo, on se kretao, jedno sam se vrijeme i ja kretao Zagrebom.