UZ ROĐENDAN TORCIDE

2,40

ritn by: Ivo Anić | 28.10.2020.
UZ ROĐENDAN TORCIDE: 2,40
Moja stara kaže da nisam plakao kad su me donijeli na svijet. Bio je siječanj i Hajduk je igrao protiv Crvene zvezde. Svi doktori bili su na prozoru starog rodilišta, a ja sam sa svojih 2,40 kilograma krivio vrat prema huku koji je dolazio sa Starog placa. To je prvi zvuk koji sam u životu čuo. Prvo sjećanje koje nosim u životu reflektori su tog stadiona i miris trave, ruke moga djeda i karamele od lješnjaka koje sam vadio iz džepova njegova kaputa. Kako sam rastao tako sam uz njega zavolio nogomet, ali nogomet kao igru i ljepotu jednostavnosti koju ima ta predstava, tajanstvenost „bubamare“ koja se rotira po travi i jedinstveno, neponovljivo uzbuđenje kad pređe gol liniju. Ljubav je to koja je neshvatljiva mnogima, mom starom recimo, ljubav koju sam prenio na svoje klince, ljubav bez vremena i prostora. Sintagma "I pape i dida bili su Torcida" u mom gradu je pravilo češće nego iznimka.

Moja stara kaže da nisam plakao kad su me donijeli na svijet. Bio je siječanj i Hajduk je igrao protiv Crvene zvezde. Svi doktori bili su na prozoru starog rodilišta, a ja sam sa svojih 2,40 kilograma krivio vrat prema huku koji je dolazio sa Starog placa.

To je prvi zvuk koji sam u životu čuo. 

Prvo sjećanje koje nosim u životu reflektori su tog stadiona i miris trave, ruke moga djeda i karamele od lješnjaka koje sam vadio iz džepova njegova kaputa.

Kako sam rastao tako sam uz njega zavolio nogomet, ali nogomet kao igru i ljepotu jednostavnosti koju ima ta predstava, tajanstvenost „bubamare“ koja se rotira po travi i jedinstveno, neponovljivo uzbuđenje kad pređe gol liniju.

Kada kao dijete vidiš ljudi se raspamete, plaču i grle zbog jedne takve stvari trnci koji te tada prođu prolaze te i danas ma čiji "balun" uđe u čiji gol. Igra sama po sebi, nogomet, inficirao me tada kao, vjerujem, i puno vas koji ste imali slične fantastične trenutke djetinjstva u jednom gradu koji je živio, disao s Hajdukom i imao klub, klub koji će decenijama, pokazat će se, kao najvjernije navijače imati upravo tu djecu, te klince kojima je Ivica Šurijak ili Slaviša Žungul bio jedini idol, jedina ikona u životu.

Ljubav koja je neshvatljiva mnogima, mom starom recimo, ljubav koju sam prenio na svoje klince, ljubav bez vremena i prostora. Djeca, znate, muška posebno kao uzor često imaju svoje očeve, a kad se oni raspamete dok igraju Bili, potpuno je jasno da će i oni zavoljeti, prvo, igru, a zatim i magiju koja okružuje nogomet, navijače, dekor i ambijent punog Poljuda, energiju potpuno nepoznatu svima osim nama, navijačima Hajduka. I to je tako u mnogim našim familijama. Sintagma "I pape i dida bili su Torcida" u mom gradu je pravilo češće nego iznimka.

Paralelu koju vučem ovih dana na sedamdeseti rođendan moje Torcide vučem prvenstveno zbog sebe. Ono "nikada više" boli, strašno boli.

Prva je da udovoljim starom srcu navijačkom koje je "uzdrćalo", a druga je da ipak razlučim ta dva događaja kao i vrijeme u kojem su se zbili i da dokažem kako ipak nisu i ne mogu biti fundamentalno isti.

Svjestan sam koliko to "nikad više" - boli. Pali ti dušu. Nikad više jakog Hajduka. Srce te boli kada vidiš toliko ljubavi. Kada vidiš Torcidu kako žudi. Valjda, najvjernije navijače na svijetu. I to su ponovo pokazati noćas kada su „zapalili“ grad. Ponovo će danas-sutra mali Split biti na CNN-u i ponovo će svijet ostati zatečen kako jedan relativno nepoznat klub ima takve navijače.

Tko je oduzeo tu radost ovom gradu, radost očeva i sinova? Tko je tome kriv?

Moja dica, iako inficirani, ne vole nogomet kao igru. Oni su fascinirani Messijem i Ronaldom, nogomet je za njih Barcelona i Real iz Madrida, nogomet oni percipiraju kao Ligu prvaka i Premiership, nogomet i Hajduk za njih su nespojive stvari i pitate li mog sina koji je htio na gostovanje, da nabroji bar trojicu igrača dolje na stadionu dobit ćete samo pogled tipa "ti stari ne kužiš ništa, kakav balun, naš svijet i naš spektakl je Torcida, zbog nje mi idemo na stadion!"

Identitet naše djece iako se kunu u "bilu boju" nije nažalost identitet s početka ove priče, za sjaj reflektora po zelenoj travi njih nije puno briga, važniji je njima sjaj bengalki i raketa kudikamo od svjetla koje se lomi o bijele dresove. I ta činjenica me prvo žalosti kao navijača i kao oca, a zatim me i nasmije jer komičnost i kontradiktornost ove zemlje i ovog vremena ogleda se baš u nogometu kao lakmus papiru društva u kojem je ionako puno ozbiljnijih stvari izvrnuto naglavačke.

Moja dica od mene danas ne traže karamele, kao što sam ja svog dida, niti me pitaju za objašnjenje zašto balun ide po krilu, a ne kroz sredinu.

Ali ono što će ostati, to su Torcida i Hajduk. Padali su i carevi i države, a to će ostat zauvik.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Feđa Klarić

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije