„Pred kraj faksa našla sam posao u struci. Kolege su uvijek imali seksualne komentare na radnom mjestu. Doživjela sam hvatanje za guzicu pred hrpom ljudi. Kolegici je kolega rekao da dok d*ka misli na njezine grudi. Na teambuildingu je kolega sjeo na kolegicu kojoj nije bilo dobro i zažvalio je. Maknuo se tek kad smo druga kolegica i ja naišle. Na službenom putu meni i kolegicama je netko više puta kroz noć pokušavao ući u sobu. Pravile smo se da spavamo i čekale da ode. Kolega je da bi prošao kolegici stavio ruku na grudi i smijući se vikao 'samo malo!'.“, jedno je od za sad stotinjak prikupljenih iskustava koja u normalnoj osobi izazivaju jezu. Brojna svjedočanstva objavljena su, simbolično, u pet do dvanaest na novopokrenutoj stranici Bitna.si.

Došao je kraj čileanskoj neoliberalnoj republici. Sve se zahuktalo u listopadu 2019. godine s naizgled beznačajnom najavom vlade da će karte za metro poskupiti za 30 pesosa (otprilike čitavih 24 lipe). Vladajući nisu mogli ni sanjati koliko će ogorčenje naroda to izazvati. Nezadovoljstvo, predvođeno mladima, učas se izlilo na ulice Santiaga i drugih gradova. Na trgu Plaza Italia okuplja se 1,2 milijuna ljudi. Svjetske agencije javljaju: “Čile se probudio!” Vlada povlači svoju najavu poskupljenja metroa, ali prekasno je. Narodno nezadovoljstvo više se ne da zaustaviti. Kako bi čitateljima sve bilo jasnije valja nam se vratiti u daleku prošlost, u 4. studeni 1970. godine kada Salvador Allende postaje predsjednik Čilea kao prvi socijalistički mandatar u povijesti koji je izabran demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima.

"Ako je moja pjesma barem trunkicu uticala na neodlučne mlade glasače - ja sam presretan", kaže u razgovoru za Lupigu bosanskohercegovački reper Frenkie, koji je tik uoči lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini u eter pustio pjesmu i video spot "Oktobar" koja je svojom himničnosti odmah pobrala salve pozitivnih kritika, a u određenim krugovima pjesma je postala i svojevrsni soundtrack za glasanje koje ima donijeti dugoočekivanu promjenu u ovoj zemlji. "Ova predizborna kampanja je meni bolje nego ikad pokazala sa kakvim primitivcima mi imamo posla. Vidjeli smo kandidate koji bukvalno ne znaju govoriti, psuju i vrijeđaju protivnike na najprimitivniji način. Mislim da konzervativnim i nacionalnim strankama postaje sve teže naći mlade ljudi koji su spremni da budu na njihovim listama", objašnjava nam Frenkie.

Do sad, relativno mali procenat izlaznosti na izbore u Bosni i Hercegovini, značio je samo jedno: pobjedu desnih, populističkih i nazadnjačkih stranaka, u koje su se ugnijezdili najgori među nama. Preduga vlast istih, zao je životni suputnik, pogotovo na Balkanu: ako računamo da je socijalizam trajao četrdeset i pet godina, epoha nacionalizma, s manjim prekidima traje – trideset. Na društvenim mrežama već se počelo naricati. Kuknjava je omiljeni sport, a apeli da se, unatoč riziku od korone i sveopćoj letargiji izađe i ode glasati ličili su na vapaje iz pustinje. Do 19 sati izlaznost se podigla na oko 50 posto, a onda su počeli pristizati rezultati. Koji su graničili s nevjerojatnim. Ovo i nisu (bili) izbori. Bio je to civilizacijski plebiscit. Između toga da se potone u mrak kasabe ili da zasjaju svjetla grada. Danas, na sreću, osjećamo da je pobijedilo ovo drugo.

Fotografije Denisa Lovrovića koje objavljujemo u Lupiginoj fotogaleriji bilježe samo „rane“, ono što je vidljivo na površini trenutka grada kao što su neizvjesnost, strah, usamljenost, praznina ... Ulice ispunjenje odsutnošću. Kao u scenografiji nekog film-noira iz tridesetih, sve je u stanju neke trajne neizvjesnosti, život je i dalje još prisutan, ali samo kao sjena onoga kakvog pamtimo, u svojoj punini gradskog meteža, žurbe i vreve. Na ovim fotografijama nije zabilježena nada, jer ona nije vidljiva na van u ovom trenutku. Doduše na jednoj od njih vidi se natpis na majici „Keep smiling“, ali on je tu samo kao neki ironijski kontrapunkt. Možda je ta nada tek skrivena u sjećanju na drugačiji grad nekoga od tih rijetkih prisutnih ljudi na fotografijama, tko zna, oku kamere ona zasad izmiče.

Značenje događaja s Markovog trga, čije konstitutivne elemente u ovom trenutku još ne razumijemo u potpunosti, u javnom se diskursu definiralo odnosom između znanja i etike; odgovori su se tražili u psihološkom “profilu” počinitelja ili njegovoj okolini; počinitelj je ujedno žrtva i nagovještaj neke moguće budućnosti koja nam dolazi u susret. Mi nekako znamo kako Danijel Bezuk nije građanin, on se odrekao bivanja političkim subjektom, iako je njegov čin posve političan. Svaka dosadašnja interpretacija ovog događaja je smislena jedino ako temelji svoje znanje o događaju na ne-informiranosti, na ne-znanju samog aktera. No, pretpostavka neznanja nas ne oslobađa potrebe za analizom procesa koji formiraju područja političke borbe u kojoj netko smatra kako je nasilje nužni korak u razrješenju antagonizma.