KRAJ ŠUTNJE

Na Bitna.si objavljena brojna iskustva uznemiravanja žena u javnom prostoru

ritn by: Ivor Fuka | 20.11.2020.
KRAJ ŠUTNJE: Na Bitna.si objavljena brojna iskustva uznemiravanja žena u javnom prostoru
„Pred kraj faksa našla sam posao u struci. Kolege su uvijek imali seksualne komentare na radnom mjestu. Doživjela sam hvatanje za guzicu pred hrpom ljudi. Kolegici je kolega rekao da dok d*ka misli na njezine grudi. Na teambuildingu je kolega sjeo na kolegicu kojoj nije bilo dobro i zažvalio je. Maknuo se tek kad smo druga kolegica i ja naišle. Na službenom putu meni i kolegicama je netko više puta kroz noć pokušavao ući u sobu. Pravile smo se da spavamo i čekale da ode. Kolega je da bi prošao kolegici stavio ruku na grudi i smijući se vikao 'samo malo!'.“, jedno je od za sad stotinjak prikupljenih iskustava koja u normalnoj osobi izazivaju jezu. Brojna svjedočanstva objavljena su, simbolično, u pet do dvanaest na novopokrenutoj stranici Bitna.si.

Simbolično, u pet do dvanaest, u četvrtak ovog tjedna lansirana je internetska stranica Bitna.si. Korištenjem slovenske domene pokretačice stranice efektno su iznijele svoju poruku u javni prostor, uz već postojeću istoimenu Facebook stranicu. Mjesto je to na kojem će se objavljivati iskustva verbalnog i fizičkog uznemiravanja žena u javnim prostorima i, zapravo, nastavak kampanje #ženeujavnomprostoru pokrenute ovog ljeta u kojoj je objavljen cijeli niz primjera seksualnog uznemiravanja žena.

„Iskustva žena s verbalnim ili fizičkim nasiljem nadilaze državne granice, našu dob, socijalno porijeklo ili vjeroispovijest. Reakcije koje su priče izazvale pokazuju koliko je svaka od nas bitna - bez obzira na naše razlike“, kaže Marija Trcol, jedna od začetnica ove inicijative i ovog tjedna pokrenutog portala. 

Upravo od iskustva Marije Trcol je i krenula cijela priča. Naime, u srpnju ove godine ona je hodala Rijekom, obučena primjereno godišnjem dobu – u kratkim hlačama, što je otkrivalo njene istetovirane noge. To je bio povod da skupina starijih muškaraca krene u dobacivanje i brutalno vrijeđanje. Uznemirena ponašanjem njoj nepoznatih muškaraca pozvala je svoju prijateljicu, Marinellu Matejčić, inače voditeljicu programa za ženska prava riječke Udruge PaRiter. I tu se rodila ideja. Naime, želeći otvoriti prostor za razgovor o nasilju nad ženama, prvenstveno o seksualnom nasilju u javnom prostoru, a svako nasilje ne mora nužno biti i fizičko, pokrenule su hashtag #ženeujavnomprostoru. Hashtag se odmah „primio“ i uskoro su se na društvenim mrežama, posebice na Twitteru, koristeći taj hashtag počele javljati brojne žene dijeleći svoja iskustva na temu nasilja nad ženama u javnom prostoru. Nije dugo trebalo ni da priča izađe izvan hrvatskih granica te su #ženeujavnomprostoru zaživjele i u Hrvatskoj susjednim državama, a seksualno uznemiravanje polako je u dijelu javnosti prestalo biti tabu tema, ono o čemu javno „nije lijepo“ govoriti. 

Bitna.si
Bitna.si logičan je nastavak kampanje #ženeujavnomprostoru (ILUSTRACIJA: PaRiter)

O tom hashtagu nekoliko tjedana nakon pokretanja kampanje Matejčič je napisala sljedećih nekoliko rečenica iz kojih je jasno kako je Bitna.si logičan nastavak #ženeujavnomprostoru: „Nemojmo se zavaravati. Kako živimo u kulturi nasilja, često nasilje ne percipiramo kao nasilje, već kao 'našu grešku'. 'Pa kako sam se to obukla?', 'Zašto sam previše popila?', 'Zašto sam baš u tom trenu išla doma…'. Dokinimo onu 'dečki će biti dečki', po naški. Odgajajmo ih da mogu i zaslužuju bolje: kao i naše kćeri. Ovo nije rat protiv muškaraca: ovo je borba za društvo koje može bolje: u kojem nasilje ne samo da se osuđuje, već se i prevenira. Samo zajedno moramo i možemo raditi na promjeni hegemonijskih kulturoloških obrazaca. Selo odgaja našu djecu, a naše selo je nasilno. Želimo li da naše kćeri i sinovi odrastaju u kulturi gdje su djevojke koje bivaju 'šlatane' osuđivane i gdje dječaci koji odbijaju sudjelovati u tom nakaradnom ritualu odrastanja doživljavaju diskriminaciju? Želimo li živjeti u društvu gdje je i muškarce sram javno reći da su doživjeli seksualno uznemiravanje na poslu? Do kada ćemo šutjeti? Žene jesu u značajno većem postotku žrtve nasilja i to je činjenica, ali je patrijarhat taj koji brani i muškarcima da artikuliraju svoju bol i potraže pomoć.“

Rezultati kampanje bili su itekako uspješni, pogotovo jer je brzo dospjela i u mainstream medije i na taj način dodatno proširila svoj doseg.

„Žene su dobile validaciju i najvažniju poruku – niste same, niste jedine i ne izmišljate! Vaša iskustva vrijede“, objašnjavaju iz Udruge PaRiter, punim imenom Udruga za ljudska prava i građansku participaciju. Napominju i kako postoji evidentna razlika između kampanje #ženeujavnomprostoru i #metoo pokreta, jer prvi je krenuo odozdo od „običnih“, „anonimnih“ žena koje su iskusile seksualno nasilje u javnom prostoru, dok je #metoo krenuo od slavnih osoba koje su odlučile progovoriti ili svojim uključivanjem samo podržati taj pokret i ohrabriti druge žene.

„Žene su u kampanji #ženeujavnomprostoru govorile o seksualnom uznemiravanju s partnerima, psihologinjama, na poslu, u široj obitelji, s društvom. Muškarci su se aktivirali, čitali, komentirali, učili. Otvorio se prostor za katarzu i razmjenu iskustava“, navode pokretačice stranice Bitna.si, upozoravajući kako sada slijedi, da zajedničkim snagama svjesni dio društva, krene raditi na promjenama koje su najteže i koje imaju dovesti do boljeg društva, kako bi odgajali djevojčice da su jednake dječacima i dječake da nisu superiorni djevojčicama, kako bi preodgajali muškarce da shvate kako žene nisu njihovo vlasništvo i da je javni prostor zajednički te da u njemu žene moraju funkcionirati bez straha što će im se dogoditi, hoće li im neko dobacivati, vrijeđati ih, dodirivati bez pristanka …

Na stranici Bitna.si posjetiteljice i posjetitelji mogu pročitati neugodna iskustva koja su podijelile neimenovane žene, a koja zorno pokazuju o koliko raširenom i kompleksnom problemu se radi. Osim čitanja prikupljenih iskustava, posjetiteljice na stranici mogu ostaviti i svoja iskustva, odnosno putem jednostavnog i preglednog formulara poslati ih redakciji. 

„Pred kraj faksa našla sam posao u struci. Kolege su uvijek imali seksualne komentare na radnom mjestu. Doživjela sam hvatanje za guzicu pred hrpom ljudi. Kolegici je kolega rekao da dok d*ka misli na njezine grudi. Na teambuildingu je kolega sjeo na kolegicu kojoj nije bilo dobro i zažvalio je. Maknuo se tek kad smo druga kolegica i ja naišle. Na službenom putu meni i kolegicama je netko više puta kroz noć pokušavao ući u sobu. Pravile smo se da spavamo i čekale da ode. Kolega je da bi prošao kolegici stavio ruku na grudi i smijući se vikao 'samo malo!'.“, jedno je od za sad stotinjak prikupljenih iskustava koja u normalnoj osobi izazivaju jezu.

Uz svaku podijeljenu priču postavljen je okvirić „Dogodilo se i meni“, klikom na koji žene mogu potvrditi da su proživjele sličan ili isti događaj, nakon čega će im iskočiti pop-up prozor na kojem piše „Žao nam je što se i tebi to dogodilo. Bitna si“, kao mali, ali važan znak podrške. Na taj se način žene aktivno uključuju u osvještavanje o ovom problemu. 

Marinella Matejčić
„Ovo nije inicijativa u kojoj žene istupaju protiv muškaraca. Ovo je inicijativa u kojemu oba spola stoje zajedno nasuprot zlostavljača, nekulturnjaka i nasilnika“ (FOTO: Novosti)

Dosad prikupljena iskustva zaista su grozna i vjerno prikazuju situacije kroz koje su, nažalost, prošle mnoge žene, situacije koje se svakodnevno događaju, dok „negativci“ uglavnom prolaze bez ikakvih posljedica. 

„Kasne 20-e: frendica me upoznala sa njenim frendom u dvorištu tadašnjeg podstanarskog stana. Sve je bilo super, ozbiljne filozofske rasprave dok ona nije otišla doma. Kad smo ostali sami počeo me nedozvoljeno pipati i pričati o svojim 'potrebama'. Odmicala sam se i rekla mu da prestane. Nije me obadavao dok nisam zaprijetila da ću vrištati i prijaviti ga policiji. Srećom, tada se pokupio. Ušla sam u stan, panično sve pozaključavala i zvala frendicu tresući se od straha, moleći ju da ostane na liniji u slučaju da se dotični vrati i pokuša provaliti“, još je jedno iskustvo koje smo izdvojili sa stranice Bitna.si. 

Ima i onih koja pokazuju kako seksualno uznemiravanje u javnom prostoru, pred svjedocima, prođe tako što nitko od prisutnih promatrača ne reagira kako bi zaštitio žrtvu, kao što je, recimo, slučaj u ovoj ispovijesti: „Idem iz Zaprešića busom 172. Taman je neka utakmica bila. Sidaju do mene na stadionu u Zaprešiću dva momka negdi od 26 godina. Jedan me počinje dirat po nozi i butu. Naravno ispalila sam i rekla da makne prste s mene. Nakon što je čuo da sam Dalmatinka, još govori prid cilim busom vidi tovarke još je i ratoborna. Nitko ali baš nitko nije reagirao, a žena i čovik nasuprot nas su vidili što radi. Nakon što sam rekla što sam imala sam se digla i čekala svoju stanicu malo dalje. Naravno da mi nije bilo svejedno di će izać. Izašli su stanicu prije mene.“

Nasilnici često bivaju tolerirani od svoje okoline, čak i u radnim kolektivima kojem je poznato njihovo nasilničko ponašanje. O tome govori ovaj primjer: „Tijekom boravka u bolnici, djelatnik bolnice me zatvorio u sobu, i pokušavao seksualno napadati, ljubiti, grliti, nekako sam se izvukla i pobjegla i kad sam to rekla liječnicima i sestrama, oni su mi rekli: 'Mah, pa on je takav…'“

Ipak u ponekim slučajevima počinitelj ipak biva kažnjen, ali najčešće ne od nadležnih institucija, jer, nažalost brojne slučajeve seksualnog nasilja žene nikome ni ne prijave. U ovom primjeru nasilnik je „kažnjen“ od žrtvinog dečka: „Prošlo ljeto, nakon posla otišla sam popiti času vina nakon smjene. Sjela sam u kafić u malom mjestu odakle sam i ja, poznajem godinama sve konobare i zapričala se s njima. Naručila sam času, momak kojeg znam iz srednje mi je donio. Kad sam ustala da odem na wc, shvatila sam da mi se vrti u glavi i da ne mogu baš hodati. Konobar je došao do mene, htio me izvesti vani na zrak, odvesti kući, srećom moj prijatelj je reagirao. Kasnije sam saznala da mi je taj konobar stavio nešto u piće i da nisam jedina kojoj je to napravio. Otišla sam do voditelja, on mi je rekao da ne vjeruje da bi mi iko tako nešto napravio i da sam sigurno samo malo više popila. Kasnije sam saznala da je to ponovno napravio još jednoj curi i da ga je njezin momak pretukao.“

Bitna.si
(SCREENSHOT: Bitna.si)

Iznošenje ovih priča, traumatičnih iskustava, bilo da se radi o fizičkom ili „samo“ verbalnom nasilju, za cilj imaju, kažu u Udruzi PaRiter, u prvi plan staviti pitanje prihvaćanja i razumijevanja žena o onome s čime se nose, kao i problem njihove (ne)sigurnosti. 

„Ovo nije inicijativa u kojoj žene istupaju protiv muškaraca. Ovo je inicijativa u kojemu oba spola stoje zajedno nasuprot zlostavljača, nekulturnjaka i nasilnika“, istaknut će jedna od pokretačica kampanje, Marinella Matejčić. Dodat će kako je službeno otvaranje portala sa svjedočanstvima simbolički obilježilo „kraj razdoblja šutnje i početak novog doba u kojemu se žene, bez obzira na svoje porijeklo, obrazovanje, vjeroispovijest ili materijalni status ujedinjuju i djeluju zajedno za prihvaćanje u svim prostorima“.

Inače, udruga PaRiter ime je dobila po latinskoj riječi „pariter“, koja u prijevodu znači „jednako“ („kao i ja“), „zajedno“ ili „skupa“ i već niz godina provodi brojne vrlo vidljive aktivnosti. Osnovana je s ciljem podizanja svijesti o ljudskim pravima, građanskom aktivizmu i ulozi i obavezama pojedinaca u i prema društvu

„Udruga je nastala prvenstveno kao reakcija na relativno pasivno okruženje u kojem se nedovoljno govori o ljudskim pravima te o socijalnim, kulturnim i ekonomskim pravima pojedinca. Naša želja je aktivno djelovati u lokalnoj zajednici te utjecati na stvaranje aktivnog građanstva, koje je preduvjet svakom uspješnom demokratskom procesu“, objasnit će iz PaRitera koji ima viziju ravnopravnog društva koje prepoznaje i poštuje različite potrebe i prava svih ljudi. 

U fokusu udruge posebno su se našla specifična prava žena, što uključuje rad na osnaživanju ženskog pokreta i stvaranja jednakih uvjeta za njihovo sudjelovanje u svim sferama javnog, političkog i gospodarskog života. Pri tome intenzivno rade na edukaciji djece i mladih o ljudskim pravima i potiču ih na aktivnu participaciju i kritičko razmišljanje.

Povodom lansiranja stranice Bitna.si poručuju kako objavljena iskustva žena neće ostati samo virtualna, jer je pokrenuta i sedmodnevna kampanja pod istoimenim sloganom „Bitna si!“. Radi se o vrlo dobrom tempiranju, jer je povod sasvim specifičan – Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. 

„Tom kampanjom želimo ukazati na problematiku nasilja nad ženama u našem društvu koje je sveprisutno, normalizirano i - društveno prihvatljivo. Tijekom ove višednevne kampanje će se, kroz različite umjetničke forme, govoriti o nasilju nad ženama i načinima borbe protiv istoga. Od projekcija filmova, do performansa, radijskih emisija, interaktivnih webinara te likovne produkcije“, najavljuju iz PaRitera. 

U kampanji, uz PaRiter, sudjeluju cijeli niz udruga i organizacija - FARO, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava, Lezbijska organizacija Rijeka - LORI, RiRock, Radio Roža, Liburnia Film Festival, Studentski kulturni centar Rijeka i Poneštrica, Učenički dom Podmurvice Rijeka, Vijeće mladih Benčić, klub Jadran i kino Jadran te Book caffe Dnevni Boravak. Najavljeno je sudjelovanje umjetnica Tanje Blašković i Nives Žarković, pjesnikinje Fride Šarar, plesne grupe Flame, glumice Marte Čaržavec te studentica riječke Akademije primijenjenih umjetnosti. 

Kampanju najbolje možete pratiti tako da se uključite u nju, ako ne svojim iskustvima, onda barem stiskanjem gumba „Like“ na Facebook stranici Bitna.si na kojoj će se izvještavati o svim aktivnostima u kampanji.

A mi ćemo ovaj tekst završiti s još nekoliko traumatičnih iskustava, kakva smo u vrlo sličnim varijantama gotovo svi, nažalost, čuli od svojih poznanica ili prijateljica, a glavnog aktera u jednom od njih zasigurno će prepoznati brojne bivše studentice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

„Bila sam u srednjoj školi, s prijateljicama iz razreda vani. Nekoliko stranaca nam je slalo pića za stol, koja mi nismo htjele niti smo pile. Kad sam krenula sama kući, jedan od njih je izašao za mnom, stisnuo me uz zid i rekao da nije on toliko para potrošio za ništa. Počela sam vrištati i onda se pomaknuo od mene, a ja sam trčala do kuće“ … „U osnovnoj školi, u mom razredu dječaci su za vrijeme malog odmora redovito zatvarali vrata od učione, gasili svjetla i pipkali curice. Kad smo se žalile razrednici, ona nam je rekla da je to sve u toj dobi normalno i da se tako dječaci igraju, da nije ništa opasno.“ … „Profesor, tada dekan na političkim znanostima, na ispitu sam: Cvijeto, mogu li vas nešto pitati? Ja: naravno, pa na ispitu sam, to očekujem (naivka!). On: pa Cvijeto, miriši li netko vaš cvijet? Ja (krajnje zbunjena): oprostite ali to baš nije primjereno pitanje… možemo li na materiju, politička psihologija je tema ispita.“ … „Bilo je to relativno nedavno… 19 mi je godina i kao svaki student obavljala sam neke stvari za fakultet u samom centru grada i upravo sam se uputila prema kući. Sjela sam na tramvaj i za razliku od inače bila je velika gužva ni iglica nije više stala. Ušao je jedan stariji i malo deblji muškarac te je stao pored mene no neobično blizu u toj mjeri da je ulazio u moj osobni prostor. Zatim sam osjetila kako se njegove noge šire i počinje ići gore dolje po mojoj nozi. ON SE KRENUO TRLJATI OD MENE! (Nisam bila nimalo oskudnije odjevena jer je bio dosta hladan dan i zapravo sam bila zabundana.) To mi je bilo u glavi smrznula sam se skroz i počela sam ga laktom odgurivati od sebe, ali nisam ga mogla daleko odgurnuti od sebe jer ga nisam imala gdje odgurnuti. Primijetila sam da se počeo još više približavati i tiho stenjati pod maskom. U tom trenu je tramvaj stao i odmah sam izašla van, samo kako bih vidjela da je isti taj muškarac izašao za mnom. Otišla sam u pekaru i zamolila tetu da mi kaže ako isti taj muškarac uđe za mnom. Na svu sreću nije, ušla sam u sljedeći tramvaj i u njemu srela svoju prijateljicu s kojom sam se rastala 10ak minuta prije užasnog događaja… U ruku mi je odmah stavila suzavac, ali usprkos tome zadrhtim svaki put kad vidim da mi je muškarac blizu, da me gleda ili da je njemu nalik. Više ne ulazim u tramvaje gdje je gužva ili bez nekoga koga poznajem.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Reflektor

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije