Može li današnji tinejdžer zamisliti život u kojem nema televizije, kompjutora, mobitela i još koječega? Teško. A ipak tako je bilo pedesetih godina u Zagrebu, sjeća se poodmaklih godina autor ovih redaka. Ipak, od elektronike je ipak nečega bilo. Radio! Doduše, nije bilo ultrakratkog vala, ali se na srednjem valu moglo čuti mnoštvo evropskih radio stanica. Najpopularnija zabava pedesetih godina bila je odlazak u kino. Petnaestak kina u Zagrebu su uvijek bila puna, a za neke filmove je bilo vrlo teško kupiti ulaznice. Subotom i nedjeljom je pred kinima gužva počinjala u ranim jutarnjim satima. Golemi redovi su se stvarali već u 7 sati onda kada se radilo o posebno popularnim filmovima. Zloglasni “šverceri” su prodavali karte po cijeni koja je bila tri ili četiri puta viša od prave. Katkad je u dugim repovima pred blagajnama kina bilo i nereda, a mnogi su optuživali blagajnike da surađuju sa “švercerima” pa im ulaznice prodaju ranije.

Po prijavi na natječaj neko vrijeme nisam imao nikakvih informacija. Osim što su do mene dopirale vijesti kako se po hodnicima gradskih službi spominje da se na natječaj prijavio i Pajo Patak. Neki su mi čestitali na hrabrosti i odvažnosti. Odmah da kažem, nisam sebe doživljavao ni posebno hrabrim, ni posebno odvažnim. Činilo mi se ovo kao neka vrsta profesionalne i građanske dužnosti. Na razgovor sam stigao nekoliko minuta ranije. Portir me značajno pogledao. („Znači, ovo je Pajo Patak?“ – dalo se iščitati iz pogleda). Tajnica me, također, značajno odmjerila i zamolila da pričekam ispred vrata ureda ravnatelja. Članovi Upravnog vijeća sjedili su udobno zavaljeni u kožnim foteljama. Pokušavao sam vidjeti je li im neugodno, je li ih sram. Jer većina tih ljudi nasuprot mene bila je apsolutno nekompetentna za ovaj razgovor.

Volonterska grupa „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“, čije su članice i članovi nakon razornog zagrebačkog potresa danima i tjednima uklanjali opasne dijelove zgrada, ponajviše urušenih krovišta i dimnjaka, jedna je od dobitnica Nagrade „Nada Dimić“ za 2020. godinu. Drugi dobitnik je kolektiv „Žene ženama“ koji okuplja azilantkinje, inozemne studentice, umjetnice i aktivistice, kako bi ih uključio u svoje aktivnosti i pomogao im u integraciji u društvo te u lakšem snalaženju u svojoj „novoj domovini“. Dodjela nagrade održana je sinoć na zagrebačkoj „Džamiji“, odnosno ispred Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Uz nagradu koja se sastoji od ugravirane ulične kocke, odnosno dijela kaldrme, što simbolizira građanski otpor, dolazi i značajan novčani iznos – 15.000 kuma.

Ima već 374 godine kako se Valentino Bošković s bračke Vidove gore lansirao u Svemir raketom na pogon maslinovog ulja. Njegov povratak planiran je za 2046. godinu kada će na Vidovoj Gori biti održan spektakularni koncert. Do tad će brački astronaut još koje desetljeće putovati kroz galaksije, a svoje pustolovine slati Zemljanima u vidu singlova i albuma. Novi album najavljen je za jesen, a ovih je dana stigla i „Amorella“, novi singl. Otpjevali su ga i odsvirali Branko Dragičević i Josip Radić koji stoje iza Valentina Boškovića. „Iako je 'Amorella' ponos iz prošlosti koji je najavljivao uspješan put u budućnost, sada pjesma iz budućnosti odjavljuje uspješnu prošlost. Brižna nona, friška jaja, penta na karetu i stan od firme nedostižni su artefakti prošle budućnosti koju je Valentino priželjkivao lansiravši se s Vidove Gore 1646. godine“, objašnjava ovaj dvojac.

U nekim zemljama Europske unije propisanim, dok u nekim drugim zemljama, nepisanim pravilima, prvu priliku za sastavljanje vlade dobiva (relativni) pobjednik izbora. Tek nakon što prođe određeni (kraći) rok i on ne uspije dogovoriti koaliciju koja bi uspjela proći u parlamentu, mandat se dodjeljuje šefu druge političke opcije po broju glasova pa on onda pokušava biti uspješniji. U Hrvatskoj je drugačije. Odmah poslije završetka izbora, ako su u izglednoj prilici, i prva i druga opcija istodobno počinju jurišati, nuditi, dogovarati koncesije i fotelje mogućim partnerima kako bi uspjeli osigurati da magični broj od 76 zastupnika glasa za njihovu vladu. Osim toga, Hrvatska ovih 30 godina nije imala iskustvo sa stvaranjem manjinske vlade i o toj mogućnosti u Ustavu ili nekom drugom aktu ne piše ništa.

Stotinu i devet minuta sjajnog materijala i svjedočanstava prikupljenih u dokumentarni film „Tusta“ prikazat će se ove subote u sklopu „Zagrebačkog ekvinocija“ na ljetnoj terasi kluba Boogaloo. Radi se o priči o Branku Črncu Tusti, frontmenu legendarnih KUD Idijota preminulom u listopadu 2012. godine, koju je režirao Andrej Korovljev. Uoči projekcije na terasi će biti postavljena izložba omota albuma Idijota, uz prateće komentare basiste Idijota, Nenada Marjanovića Frica. Idijoit su ih izdali ukupno 17 (što LP-a, što EP-a, što live albuma), a izložba je postavljena pod nazivom „Ilustrirana povijest izdaje“. Projekcija „Tuste“ počinje s prvim mrakom, u 21:15, a upad je besplatan. Nakon filma, pa sve do dva iza ponoći, muziku će „vrtjeti“ sam režiser filma, Andrej Korovljev aka DJ geDJo i Peđa Ličina aka DJ peDJa.