O JEDNOM VELIKOM MURALU

Kad Mali princ prevari odrasle

ritn by: Ivo Anić | 18.07.2020.
O JEDNOM VELIKOM MURALU: Kad Mali princ prevari odrasle
Mislio sam ovaj tekst započeti pun gnjeva na te praznoglavce koji su uništili jedan od najljepših murala u Zagrebu da bi napravili Dinamov grafit, ali neću. Nešto duboko u meni uznemireno jest, i odavno me jedna takva vijest nije toliko rastužila. Otkada je tog murala, točnije otkako ga je jedan dečko napravio svojoj curi za rođendan, moj Zagreb dobio je drugu dimenziju. Dimenziju meni tako blisku, rasparan Džonijevim napuklim glasom dok vozim prema Trešnjevci, oslikan prvim tramvajima koji idu prema Remizi, Dubravi, Savskom mostu … Slušam Štulića koji mi opisuje Zagreb kakav je nekad bio, i Zagreb kakav je sada, Zagreb u kojem je zatvoreno legendarno Blato, ali još stoji i prkosi, Zagreb okupan jutarnjom izmaglicom, i Zagreb u kojem me dočekuje Mali princ.

Mislio sam ovaj tekst započeti pun gnjeva na te praznoglavce koji su uništili jedan od najljepših murala u Zagrebu da bi napravili Dinamov grafit, ali neću. Nešto duboko u meni uznemireno jest, i odavno me jedna takva vijest nije toliko rastužila. Namjerno prođem kroz podvožnjak u Čulinečkoj ulici, pa preračunavam kako se vratiti prema centru Zagreba samo radi tog predivnog murala. Otkada je njega, točnije otkako ga je jedan dečko napravio svojoj curi za rođendan, moj Zagreb dobio je drugu dimenziju. Dimenziju meni tako blisku, rasparan Džonijevim napuklim glasom dok vozim prema Trešnjevci, oslikan prvim tramvajima koji idu prema Remizi, Dubravi, Savskom mostu … Slušam Štulića koji mi opisuje Zagreb kakav je nekad bio, i Zagreb kakav je sada, Zagreb u kojem je zatvoreno legendarno Blato, ali još stoji i prkosi, Zagreb okupan jutarnjom izmaglicom, i Zagreb u kojem me dočekuje Mali princ.

Taj zaljubljeni momak koji je za izradu tog predivnog murala pozvao grafitere iz Novog Sada (neću i ne želim misliti da je to razlog brisanja istog), možda nije bio ni svjestan kakav je dar poklonio svom gradu, a najviše onima koji dolaze u njega. Neki po prvi put, kao turisti, ili kao putnici, i taj grad im se u svojoj veličanstvenosti i jutarnjoj izmaglici učini još većim, još ljepšim, još otvorenijim i još kulturnijim, jer te u njemu dočekuje glavom i bradom, ni manje - ni više nego Mali princ.

Ta simbioza grada i jednog murala, meni je postala simbioza Zagreba i moje percepcije o gradu. Gradu u kojem žive ljudi koji poštuju Malog princa. I taj, i takav grad, za mene je veličanstven. Kao New York, pred kojim te dočeka simbol slobode, pa taj grad, taj prvi susret s gradom, dobije sasvim drugu dimenziju. Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. I u tome je tajna. Tajna susreta s gradom. S ljudima koji nekud žure, kako bi opisao Džoni. Svi smo mi na neki način još uvijek djeca i tu spoznaju osjetim svakog puta kada namjerno prođem tim podvožnjakom prema Dubravi. To, da se razumijemo, nije nostalgičan podvožnjak u prošlost, već je to podvožnjak pod kojim sebe prihvatim kao da sam odraslo dijete sačinjeno od mašte.

Htio sam početi tekst pun gnjeva, ali kako počinjati gnjevan tekst kada će sve u tom tekstu biti oku nevidljivo. Jer živim među odraslima, vidim ih osobno, izbliza i, vjerujte mi, to nije mnogo poboljšalo moje mišljenje o njima. Ovaj tekst sam mogao početi kako je tim odraslima taj mural isti kao i reklama za Coca Colu, jer ništa vrijedno osim jednog raščupanog dječaka ne nalaze na njemu, ali upravo zbog toga odrasle treba žaliti. Nikako biti gnjevan na njih. Oni su već dovoljno kažnjeni što su odrasli. Odrasli, a da nisu spoznali tajnu neodrastanja, tajnu Malog princa. Što znači biti odrastao? Tužna je zemlja u kojoj žive odrasli koji nisu upoznali Malog princa. Tužan je beskrajno taj planet. Na tom planetu nema ljubavi. Ako je i ima, ona je navijačka, a takva ljubav nije ljubav, već je traganje za ljubavlju. Navijanje da se ona pojavi. Ljudi su zaboravili tu istinu, i ja neću biti gnjevan na njih. Jer ih nitko nikada nije pripitomio. Pa žive bez ljubavi i crtaju grafite bez ljubavi. O ljubavi koja to zapravo nije.

Mali princ Čulinec
Odrasli kao da tu ne vide ništa osim nekog raščupanog dječaka (SCREENSHOT: Facebook/Ogi Ivanović)

Sjetio sam se lisice Malog princa. Oni su upravo nalik na nju. Ako jednom dopuste da ih se pripitomi, možda jednom zaplaču. Jer ono što pustinju čini lijepom, saznanje je da se negdje u njoj skriva i nalazi izvor. Taj izvor je u svima nama, samo ga trebamo naći, a ti momci ga još nisu našli i zbog toga nisam ljut na njih, već sam tužan. Istovjetnom tugom kakva je bila tuga Malog princa. Zbog odraslih koji su odrasli, a da nikad nisu bili djeca. Zamislite njihovu pustinju? Pustinju bez izvora, bez Malog princa. Zamislite kolika je i samotna? Ljudi su zaboravili tu istinu, kazala je lisica Malom princu, ali je ti ne smiješ zaboraviti, nikada!

Moj prvi susret s Malim princom zbio se kada sam imao sedam, najviše osam godina. Skriven pod dekom, s upaljenom djedovom svjetiljkom otkrivao sam prve stripove, i kada sam ih sve pročitao, negdje kasno u noći, s police sam uzeo „Malog princa“ Antoinea de Sainta-Exuperyja. Očarao me taj mali svat, za kojeg nisam kao dijete isprva znao tko je i što je, dok nisam završio na njegovom planetu. Tik pored njega. Sjedili smo ja i Mali princ i bacali kamenje u svemirski ponor s njegova vulkana.

- Što želiš biti u životu, upitao me Mali princ i pogledao svojim sanjarskim očima.

- Želim živjeti, rekao sam mu.

- Želim živjeti dugo, da mogu svaku noć sakriven ispod prekrivača, pod svjetlošću djedove lampe, susretati se s tobom, dodao sam.

Pogledao me značajno i namignuo mi.

- Dobar odgovor. Hajde sad, vrijeme je da ispuniš taj svoj život.

Kada me majka probudila isprva nisam znao gdje sam. To jutro shvatio sam kako nisam završio Malog princa. Nedostajao je kraj, nekoliko zadnjih stranica knjige. Moj djed, strastveni navijač, smotao je u njih nekoliko cigareta, držeći kako ću jednom crtati grafite voljenog kluba, a raščupane dječake prebrisati bojom. Držao je tako i moj otac, dok mu nisam donio diplomu strojarstva i kazao mu kako sam ispunio njegov život, a sada ću nastojati ispuniti svoj. Odrasli su baš čudni. Oni se zaposle, imaju razne odgovornosti, praktično se odijevaju i ručaju u restoranima. Ja sam odlučio ne odobravati odrastanje, pa sam radio što sam stigao što brže da mogu čitati, od odgovornosti sam preuzeo samo vraćanje knjiga u Gradsku knjižnicu, a od odijevanja crnu majicu s logotipom Motörheada. Nikada nisam ručao u restoranu. Draži su mi otvoreni prostori.

Moj susret s Malim princom promijenio me, kao što vidite, i isto jutro završio sam na katu knjižnice žedno tražeći kraj. Što se zbilo s Malim princom. Kada sam završio knjigu, sjetio sam se njegovih riječi upućenih meni. Hajde sada, okreni se oko sebe i živi taj svoj život. Kada sam se okrenuo oko sebe, ugledao sam na tisuće knjiga koje treba pročitati. Na tisuće malih prinčeva koje treba susresti. Na tisuće zvijezda u tom ispunjenom svemiru. Kada sam čuo da su Malog princa odrasli maknuli s mog podvožnjaka, rastužio sam se. Kao dijete kojem odrasli zabrane da čita i narede da ide u krevet. Ali život vas uvijek prevari. Dovoljan je jedan prekrivač i jedna djedova svjetiljka. Kao što je Mali princ prevario odrasle.

Pa je djevojka od tog dečka koji joj je napravio grafit ostala s njim i danas je, nećete mi vjerovati, trudna. Na taj način takve priče funkcioniraju. Kao što su grafiteri iz Novog Sada smjesta obećali da će doći u Zagreb i vratiti gradu Malog princa. Vratiti ga i meni koji vozim i slušam Štulića kroz izmaglicu grada, vratiti ga svima nama. Tako Mali princ počinje, i tako završava. Bez obzira ako nečiji djed u taj završetak zamota nekoliko svojih cigareta.

I na neki način treba, iako žalim te odrasle, i njihov svijet razumjeti.

Njihov svijet, ta njihova zemlja, možda neće dobiti nekog novog sanjara ili nekog novog zaljubljenika u knjige, Male prinčeve i svoj svijet koji se sastoji od jednog vulkana i od jedne ruže koja ga čeka, ali će dobiti točno onoliko koliko mu pripada. Taj će svijet, taj njihov planet naime, dobiti još samo jednog novog – navijača.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Facebook/Ogi Ivanović

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

    02.08.2020.

    Marko Tomaš

    OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

  2. DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

    31.07.2020.

    Predrag Finci

    DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Ludost života u izoliranoj špilji Pabla Picassa

    21.07.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Ludost života u izoliranoj špilji Pabla Picassa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije