KRATKA PRIČA

Grafiti

ritn by: Mirjana Mrkela | 17.02.2024.
KRATKA PRIČA: Grafiti
Uzi i ja bauljamo prema radionici poznatog nam klesara, oboje u crnini i svatko zaokupljen sopstvenim crnim mislima. On ne namjerava da kaže kako se osjeća, niti će mene pitati kako je meni, sada kad više nema njegove majke. Uostalom, novi smo u tome, jer ona je mrtva tek pola dana. A onu kerefeku o mrtvima vidjela sam još dok je bila u snazi. Grafit se pojavio na trafostanici iza ćoška i svi smo trčali da vidimo prije nego što panduri kažu svoje. Bili su nacrtani nadgrobni spomenici sa slovima za koja su mi rekli da su ćirilična, a pokraj je pisalo (latinicom, normalno): „SAMO MRTAV SRBIN JE DOBAR SRBIN“. Nisam i nemam blage gdje su živi Srbi, niti znam za neko njihovo groblje u našoj okolini. Doduše, glava moga muža Uzija puna je sjećanja na Srbe, pa bi on mogao napisati da je samo mrtvo sjećanje dobro sjećanje, što bi bilo još veća debilerija od onoga grafita.

Napomena: Ova je priča prožeta mislima Jeana Baudrilarda i inspirirana vijestima o nepodobnosti nadgrobne ploče na ćirilici u jednom hrvatskom selu, ali je u potpunosti plod spisateljske mašte i svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. 

Uzi i ja bauljamo prema radionici poznatog nam klesara, oboje u crnini i svatko zaokupljen sopstvenim crnim mislima. On ne namjerava da kaže kako se osjeća, niti će mene pitati kako je meni, sada kad više nema njegove majke. Uostalom, novi smo u tome, jer ona je mrtva tek pola dana. A onu kerefeku o mrtvima vidjela sam još dok je bila u snazi. 

Grafit se pojavio na trafostanici iza ćoška i svi smo trčali da vidimo prije nego što panduri kažu svoje. Bili su nacrtani nadgrobni spomenici sa slovima za koja su mi rekli da su ćirilična, a pokraj je pisalo (latinicom, normalno): „SAMO MRTAV SRBIN JE DOBAR SRBIN“.

Nisam i nemam blage gdje su živi Srbi, niti znam za neko njihovo groblje u našoj okolini. Doduše, glava moga muža Uzija puna je sjećanja na Srbe, pa bi on mogao napisati da je samo mrtvo sjećanje dobro sjećanje, što bi bilo još veća debilerija od onoga grafita. Dakle, nije me čudilo što se tada smijao kao lud (a možda mi i ne treba to kao). 

Gledam ga sada ispod oka, nije baš da tuguje za svojom roditeljkom, ali veseo nije. Hajde, makar to, jer ukoliko mu zasmeta što sam uplakana, neće me maznuti na sred ulice, no mogao bi me saplesti ili uštinuti tako da mi napravi krvavi podliv. 

Njegova prepametna majka savjetovala mi je da glumim, da ne pokazujem koliko ga se bojim. Laganje je ružno, rekla sam, na što je matora odgovorila da to nema veze, jer je ionako izvještačenost u srcu stvarnosti. Ako ništa drugo, znam što je srce, kao i to da su njeni savjeti uvijek korisni. 

I onda, pred grafitom, osvrnula sam se da snimim što će reći. Na moje zaprepaštenje, i ona se nasmijala. Ljutita više nego tužna, okrenula sam prema kući, ali svekrva me je brzo stigla. Uputila sam joj pogled koji ubija. Nikada ne bih predvidjela da će se kikotati tako žalosnim povodom. 

„Nasmijala sam se jer cijenim pravo na odgovor“, rekla je u svoju odbranu, „Vidiš, grafiti imaju kakvu-takvu kritičku projekciju“.

„Vidim“, promrmljala sam. 

Mogla je znati da ni kurca nisam ubrala od onoga što je rekla, ali nismo nastavile o tome. Uzi nam je bio za petama i iako je tvrdila da je njegovo junaštvo simula... nešto, nikad mu nije davala povoda da se junači. U tom pogledu smo jedna drugoj bile jedine saveznice. Imam u šaci već ofucanu papirnatu maramicu pa brzo skupljam suze koje su mi krenule niz nos. Uopšte ne znam kako ću da živim sad kad je nema. 

Inače, njemu je sve to od Srba — i nadimak, i nervoza, i teška ruka. Držali su ga u okruženju, bez grijanja i brijanja, bez duvana i šibica. 

„Puzi, Uzi!“, zapovijedali su, „Ako ne puziš, jebaćemo ti nanicu ustašku u dupe“. 

Mislila sam da nanica znači kamilica, ali nije nego majka. Poslije rata, kada smo se upoznali, naučio me je još puno srpskih riječi: odžak, piksla, mindža. Psovke isto. Evo i sad psuje, šutirajući kamičke koji su mu se slučajno našli na putu. 

„U kurac i taj kamenorezac, bogu iza kičme!“

Njegova majka, ona koju su psovali, izostavljala je psovke i imena Gospodina Boga nije uzimala uzalud. U stvari, nije ni podizala glas, dok su njemu živci bili tanki pa bi pucali zbog bilo čega što smo mi izgovorile ili što nismo izgovorile. 

„Evo ti tvoja polivalentnost!“, izderavao se mlateći je, „Evo ti tvoj hiperprostor! ... A ti, kurvo, je li te svekrva poučila o difrakciji erogenih zona? Da nisi toliko glupa, znala bi kako ne može da se vrati ono što nisi dala! Nikad ne može da se vrati.“

I onda bi opleo po meni, pa gdje stigne. Pokojnica je razumjela i te riječi i te postupke, a ja samo postupke. Nije čudo jer su oboje bili učeni, za razliku od mene, doživotne čobanice. Zato mi sad nije teško da ćutim dok me ne prozove. Slušam kako njegove čizme čekićaju po putu i pratim ritam, da bih se u nuždi izmakla, koliko-toliko. Imam oštar sluh, ali muzički ukus nisam izgradila pa nikad glasno ne puštam pjesme po svom izboru. 

Normalno, Uzi radi što mu se ćefne. Do daske bi nabijao Zvezde Granda, Aleksandru koja se podigla iz pepela i slično, mada je znao da majka to ne gotivi. A kad njega nema, ona bi slušala gramofonske ploče s gudačima, pikolom i ostalim skladnostima. Jer, govorila je, što su uređaji savršeniji, prava glazba joj više izmiče. 

Izmicale su njoj i druge blagodeti modernog doba, kao što su internet, televizija, bankovne i šoping kartice i šoping uopšte. O praznicima nam je poklanjala lijepe i korisne drndarije, za koje sam ja izjavljivala da su, znači, baš cakane. A kad se približio njen rođendan, za koji nisam ni slutila da je posljednji, pitala sam je koju knjigu želi. Bila je toliko oduševljena da me zagrlila. Izabrala je jednu na buvljaku, malo flekavu i ne baš debelu. 

Uzi je vidio na stolu pa se s njom upustio u mlaćenje prazne slame o nekim zamkama prizemne misli i o spomenicima mrtve zbilje. Nije naš Uzi praktičan, mogao je onda i zbilja i stvarno da popriča s njom o spomeniku i o grobnici. Da je tako uradio, ne bi sad mene morao da vuče čak u klesarov kamengrad. Jer ja sam je to pitala jednom dok smo spremale ručak. Miješala sam fil, a ona je strugala buđ sa suvih rebara kojima ćemo da armiramo slojeve sarmi. Zglobovi su joj oticali i više nije imala ženstvene, baletske pokrete, ali u njeno baratanje nožem mogla sam da se pouzdam. Nož je bio poveći i sijevnuo je kad je odmahnula rukom da mi odgovori. 

„Neću sad o tome“, odlučno je rekla, „Platila sam spomenik, kod klesara je, pa uzmite kad umrem. Samo recite da ste Rajnini, ima nas još intranzigentnih. Summa summarum, to će biti moja mala slika slobode!“

Pošto nije htjela o spomeniku, nisam dalje ispitivala ni o maloj slici ni o sumi. Bit će kako je izabrala, mislila sam, osim ako joj Uzi ne pomrsi račune, jer njegova mora da bude zadnja. 

I tako, nismo bili načisto je li dala sliku, a klesar se nikako nije javljao na telefon, pa sad Uzi nosi slikicu koja mu se najviše sviđa, dok je moj zadatak da ponovim pokojničine riječi. Jer on kaže da nije intranzigentan nego intransigentan i đavo bi ga znao što sam još nakenjala. Ali hajde da i ja jednom u ovom svom šugavom životu budem uporna! Za klesara, sama je rekla, ona nije gospođa Rajna nego samo Rajna. Dođe mu nekako baš inter i osjećam da je u tome štos. On se rukuje s nama, ruke mu nisu ni prašnjave ni ništa. 

„Da-da, znam, gospodine Kostura, moja sućut! A sad izvolite ovuda, molim!“ 

Vodi nas inter ekstra, u neki pripizdinski budžak. Gomile kamenja, ali očigledno fin čovjek, poslovan, i saučešće i sve. 

Idem za njim cmizdreći, svako saosjećanje me još više rasplače. Jutros mi je jedna FB prijateljica napisala u inbox da je samo mrtva svekrva dobra svekrva. To me je užasnulo i preko volje sam odgovorila nekakvim plačkićem. Na stranu to što mi je bila dobra kao rođena majka, možda i bolja, ne vidim ništa smiješno u činjenici da je netko umro. Žmarci me podilaze pri pomisli kako se ljudi oko mene raduju tuđoj smrti. Smrti svih onih koji su nam nešto skrivili ili bi mogli nešto da skrive: srbi, svekrve, izbjeglice, vještice, bubašvabe i ostali. Govnovaljska poruka ne kaže da odu nego da ne žive. Jer, sve dok su živi, mogli bi da zauzmu naša radna mjesta, naše vodeće položaje, da nametnu svoje mišljenje, svoj jezik i pismo. Mrtvi, naprotiv, ne mogu ništa, ne bune se i ne odgovaraju. 

Pokojnica je jednom rekla da cijeni pravo na odgovor i to mi baš lijepo zvuči. Ali, jebi ga, ništa nije dopisala ispod onoga na trafostanici, niti sam ja na fejsu napisala što mislim. Takođe, ni Uzi nema tri čiste da išta kaže javno, čak ni da opsuje. Klesaru klima glavom kao, sve je gala, a ako mu se nešto nije svidjelo, meni će naknadno da objasni šakama, možda i cokulama. 

U finišu, čovjek nas dovodi pred našu stvar: "Evo, tu Vas čeka: bijeli mramor, jako kvalitetan, vjerujte mi! Točno sam slijedio naput..."

Dok meni treba još nekoliko koraka, Uzi je pred licem spomenika i previja se od smijeha. Moram da priđem bliže pa kako mi bude. Klesar je tu, valjda neće dozvoliti nasilje pred nosom, u slučaju da se moj muž odjednom, iz čučnja, baci na mene. Za sada izgleda opušteno, uopšte ga ne čudi Uzijevo ponašanje. Prilazim i čitam: „RAJHA KOCTYRA“

Trepćem, čitam opet, pa ispod oka pogledam klesara. On hoće da se nasmije, zatim stisne usta, provjerava moj izraz lica i odlučuje se za malo elegantnog, džentlmenskog smijeha. Tačno kao pokojna Rajha pred onim grafitom. Izgleda da oni i ovo posmatraju kao grafit. Izgleda da sam ja jedina koja ne kapira foru, što nije nikakvo čudo, jer sam nisko obrazovana i polupismena.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vrsi-infrastruktura

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije