Zaposlenici Zračne luke Rijeka tvrde da je direktor te tvrtke, Tomislav Palalić, tijekom godina uspostavio „strahovladu“ kojom je eliminirao sve neistomišljenike do te mjere,strahuju zaposlenici, da bi aerodrom mogao izgubiti svjedodžbu. Od početka travnja 16 zaposlenika dobilo je otkaz tijekom nove sistematizacije. Direktor ne dijeli mišljenje bivših i sadašnjih zaposlenika aerodroma već objašnjava da je sve samo pitanje samoorganizacije. Tako je sebe osposobio za vatrogasca s diplomom iz Širokog Brijega, a osim toga, posjeduje i licencu za vozača aerodromskog prijevoza, djelatnika prihvata i otpreme zrakoplova i putnika te obavlja poslove elektrotehničara pa se nameće logično pitanje kako jedna osoba može istovremeno obavljati sve te navedene poslove uz zahtjevan posao direktora, voditelja školskog centra, instruktora i pritom još biti odgovoran za posao voditelja prometne službe, te voditelja održavanja i izgradnje.

Bezbroj puta su se u hrvatskim medijima pojavljivali detalji iz istražnog postupka, bilo iz praćenja ili ispitivanja okrivljenika ili svjedoka i iznimno rijetko bi bio pronađen onaj tko ih je odao medijima. Takva je priroda ovog aspekta hrvatske „duboke države“. Posao medija je svakako da materijale kakav je ovaj o Josipi Rimac objave jer je prokazivanje kriminala i korupcije javni interes. Lijepo je primijetio kolega Jurica Pavičić da nas je ono što smo ovako saznali o slučaju Rimac naučilo podosta toga o prirodi hrvatskog „kapitalizma“. Kao na primjer da „uskrsnica“ za tajnicu kabineta Ministarstva poljoprivrede može iznositi i 10.000 eura i to samo kao predujam za višestruko veću sumu. Ili da će, kad bude „puvalo“ ponad Knina, šefica ovog poduhvata „puniti džepove“. Nije premijer mogao ići tako daleko da medijima predbaci što su objavili najzanimljivije detalje iz mjera prisluškivanja, ali misli da je „strašno“ što je to netko novinarima dostavio.

Policijska brutalnost, rasizam, razulareni desničarski ekstremisti, blaćenje antifašista, Nacionalna garda na ulicama i prijetnja da će joj se vojska pridružiti, strah, nevjerica i puzeći fašizam - to je slika Sjedinjenih Američkih Država ovih dana. Ne možemo reći da smo iznenađeni. To da je Donald Trump tip političara koji će govoriti da je najveći kršćanin u povijesti dok ne zna na koju stranu okrenuti Bibliju više ne čudi nikoga. To da ga američka, većinski kršćanska, desnica unatoč svemu tome podržava čudi samo one koji ne znaju ništa o povijesti SAD-a. Hajka na antifašističke aktiviste također potpada pod tradiciju američkih napora u razbijanju lijevih pokreta, a fašističke prijetnje predsjednika SAD-a da će, ako savezne države ne krenu „dominirati“ nad prosvjednicima, on poslati vojsku da to sama napravi, samo su logični nastavak američkog rješavanja svakog problema čekićem u proteklim desetljećima, a neki bi rekli i oduvijek.

Razmotrimo, postoji li uopće kategorija kao što su „vjerski osjećaji“? Prema Aristotelu, Darwinu ili Plutchiku – ne. Ono što se tako pakira bi bilo kajanje, zahvalnost, radosti, strah, tjeskoba, ljutnja i sl., ukalupljeni povijesnim, svjetonazorskim i materijalnim okvirima. Bi li se netko trebao uvrijediti ako čuje da se priča da neka baka peče bolje kolače od njegove? Ili da Freddie Mercury nije najbolji pjevač svih vremena? A ako netko kaže da je zastava Srbije najružnija na svijetu? Imaju li ljudi pravo na vlastiti okus, ukus i estetiku? Što je sa (neugodnim) komentarima o kulturi i religijama? Jesu li te rasprave van dobrog ukusa i po čemu? Koga biste delegirali da odlučuje o važnosnoj hijerarhiji ideja i odredi o čemu ne smijete pričati? Imate li odgovor koja osoba (ili više njih) bi to bila ili bar kakve bi kvalifikacije trebala imati? Biste li prihvatili onu koju bi većina odabrala? Poziv na uvredu i, recipročno, cenzura su prva stepenica ka tiraniji jednoumlja.