IZVORI ZLA

Tri ključne točke koje objašnjavaju korijene onoga što se događa u SAD-u

ritn by: Demian Vokši | 09.06.2020.
IZVORI ZLA: Tri ključne točke koje objašnjavaju korijene onoga što se događa u SAD-u
Policijska brutalnost, rasizam, razulareni desničarski ekstremisti, blaćenje antifašista, Nacionalna garda na ulicama i prijetnja da će joj se vojska pridružiti, strah, nevjerica i puzeći fašizam - to je slika Sjedinjenih Američkih Država ovih dana. Ne možemo reći da smo iznenađeni. To da je Donald Trump tip političara koji će govoriti da je najveći kršćanin u povijesti dok ne zna na koju stranu okrenuti Bibliju više ne čudi nikoga. To da ga američka, većinski kršćanska, desnica unatoč svemu tome podržava čudi samo one koji ne znaju ništa o povijesti SAD-a. Hajka na antifašističke aktiviste također potpada pod tradiciju američkih napora u razbijanju lijevih pokreta, a fašističke prijetnje predsjednika SAD-a da će, ako savezne države ne krenu „dominirati“ nad prosvjednicima, on poslati vojsku da to sama napravi, samo su logični nastavak američkog rješavanja svakog problema čekićem u proteklim desetljećima, a neki bi rekli i oduvijek.

Već gotovo dva tjedna dana diljem Sjedinjenih Američkih Država održavaju se prosvjedi koji su započeli nakon ubojstva Georgea Floyda u Minneapolisu u saveznoj državi Minnesoti. O samom ubojstvu, tijekom kojeg su policajci Floydu osam i pol minuta koljenom klečali na vratu, uslijed čega je i umro, na Lupigi smo već pisali. Reakcije na ovo ubojstvo bile su eksplozivne. U svega tjedan dana, prosvjedi su se proširili kroz više od 400 gradova u svih 50 američkih saveznih država, a prosvjedi potpore održali su se po cijelom svijetu, od Tokija pa do Londona, gdje je glumac John Boyega, poznat po ulozi u posljednjim nastavcima „Zvjezdanih ratova“, održao vatreni govor

Odgovor na prosvjede protiv policijske brutalnosti? Pojačana policijska brutalnost

Usprkos medijskom senzacionalističkom inzistiranju na isticanju nasilnih elemenata prosvjeda, s naglaskom na najveći krimen u kapitalističkom sistemu - razbijanje izloga trgovina, velika većina prosvjeda je bila mirna, barem sa strane prosvjednika. Nažalost, isto se ne može reći i za američku policiju koja je na prosvjede protiv policijske brutalnosti odgovorila pojačanom brutalnošću. Tako smo u proteklih nekoliko dana mogli svjedočiti do sada neviđenoj razini represije nad slobodom izražavanja i medijskih sloboda u SAD-u. 

ŠTO SU POKAZALI SILOVITI PROTESTI U SAD-U: Kakve to prosvjede desničari vole, a kakve ne?

DRUGO LICE AMERIČKIH PROSVJEDA: „Ovo su fotografije koje danas trebate vidjeti!“

NAKON TRUMPOVE NAJAVE: ANTIFA je iznenađena otkrićem da je organizacija

OPASNE METASTAZE: Inkubatori radikalne desnice

Policija je napadala prosvjednike svim mogućim sredstvima. U New Yorku, dva policijska vozila zabila su se u skupinu prosvjednika. U Louisvilleu su policajci ustrijelili i ubili vlasnika restorana. U Austinu su municijom za disperziranje prosvjednika pogodili studenta političkih znanosti Justina Howella sa sveučilšta Texas State, a onda su pucali na ljude koji su ga odnosili na sigurno. Howell je u kritičnom stanju s frakturom lubanje i oštećenjem mozga. Kada su u Denveru pogodili automobil suzavcem, vozač je izašla iz auta i obavijestila policiju da se u tom vozilu nalazi trudna žena. Policajci su potom nastavili ispaljivati suzavac na automobil i vozača, ali i na trudnicu. U Grand Rapidsu u saveznoj državi Michigan, policija je suzavcem pošpricala prosvjednika, te nakon što se on oslijepljen okrenuo, pogodili su ga iz neposredne blizine suzavcem u glavu. No to nije jedini primjer gađanja prosvjednika u glavu: u La Mesu u saveznoj državi Kaliforniji municijom za disperziranje prosvjednika pogodili su ženu u glavu, a municija joj je ostala zaglavljena u licu. 

Lupiga je stupila u kontakt s dvojicom prosvjednika u SAD-u koji su izrazili želju, sasvim razumljivo u ovim okolnostima, da ostanu anonimni. Obojica su potvrdili da su mirni prosvjedi za svjetliju budućnost i protiv masovne zatvorske industrije u kojima su sudjelovali, u saveznim državama Wisconsin i Arkansas, bili meta policijske brutalnosti. Jedan od njih je svjedočio da je policija na prosvjednike bacala suzavac i zvučne granate, dok je drugi napomenuo kako se njihov prosvjed pretvorio u marš s obzirom da su cijelo vrijeme morali izbjegavati policijske snage koje su ih napadale suzavcem, zvučnim granatama i ostalim vrstama protu-prosvjednih alata.

Kako to izgleda u Wisconsinu, objasnio nam je Vaughan.

"Moramo konstantno biti u pokretu jer nas sigurnosne snage stalno pokušavaju disperzirati zvučnim granatama, suzavcem i ostalim municijama. Jučer smo bili u gotovo neprestanom pokretu od dva popodne do tri ujutro. Prosvjedi su uvijek mirni, čak i kupimo smeće koje nađemo po ulicama", objašnjava za Lupigu Vaughan, a fotografije ljudi koji čiste smeće nastalo u prosvjedima putem društvenih mreža obilaze svijet.

S policijskim nasiljem iskustva je imao i naš drugi sugovornik, Mike iz Arkansasa.

„Jedan od prosvjeda na kojima sam bio postao je vrlo nasilan, iako samo sa policijske strane. Nakon što su smislili dubioznu izliku da ih je pogodila boca vode, počeli su nas gađati suzavcem“, kaže nam Mike.

Policijskog nasilja nisu bili pošteđeni ni novinari. Organizacija US Press Freedom Tracker zabilježila je više od 100 incidenata uhićenja novinara i policijskog nasilja nad njima. Između mnogobrojnih ostalih, nastradali su novinari NBC-a, CNN-a, Wall Street Journala, MSNBC-a i Los Angeles Timesa. Australska TV ekipa s kanala Channel 7 bila je usred prijenosa prosvjeda kada su ih napali policajci, izmlativši snimatelja. Omar Jimenez, novinar CNN-a je također bio usred svojeg javljanja uživo tijekom jednog od prosvjeda kada su mu pristupili policajci, stavili mu lisičine i uhitili ga. 

Oličenje fašista

Ipak, dva događaja su najviše šokirala i podijelila američku, ali i svjetsku javnost. Prvi od njih odnosi se na trenutak kada je američki predsjednik Donald Trump na svom Twitteru optužio „grupu Antifa“ za nerede i najavio proglašavanje iste terorističkom skupinom. Nije ga u tome omela niti činjenica da „Antifa“ grupa jednostavno ne postoji kao organizirana skupina, već je naprosto riječ o svjetonazorskom pitanju, odnosno najčešće o socijalistima i anarhistima, koji se povremeno okupljaju te osim raznolikog društvenog rada povremeno sudjeluju i u aktivnom otporu protiv široke palete fašista i desničarskih ekstremista. 

Donald Trump
Trump na zakazanom foto sessionu (FOTO: HINA/EPA/Shawn Thew)

Drugi događaj koji je pak još jače odjeknuo u američkim medijima je onaj od 1. lipnja kada je Trump naredio policiji da, otprilike pola sata prije početka policijskog sata, počne batinati i gađati suzavcem skupinu mirnih prosvjednika na trgu Lafayette u blizini Bijele kuće. Prosvjednici su mu, naime, bili na ruti do Episkopalne crkve Sv. Ivana gdje je imao zakazanu foto sesiju tijekom koje je svega pet minuta stajao ispred crkve i mahao Biblijom koju je držao naopako. Ako je dio američkog „komentarijata“ bio svega blago iziritiran nakon besmislene prijetnje da će se nepostojeća organizacija Antifa proglasiti terorističkom skupinom, eksplodirao je nakon događaja na trgu Lafayette, osobito zbog činjenice da je netom prije toga Trump održao govor ispred Bijele kuće u kojem je najavio da će, ukoliko savezne države, pod čijom jurisdikcijom se nalazi Nacionalna garda, ne poduzmu zadovoljavajuće mjere za suzbijanje prosvjeda, Trump mobilizirati američku vojsku. 

Stoga, u epilogu tih događaja valja jasno i bez ikakvog okolišanja ustvrditi dvije stvari. Prva je ta da je Donald Trump oličenje fašista. Potpisnik ovih redaka je Trumpa još 2016. godine nazvala proto-fašistom, a dotični je u međuvremenu konzistentno dokazivao da je krajnje vrijeme da se ovaj prefiks „proto“ odbaci. Drugu stvar koju moramo ustvrditi je da Sjedinjene Države, unatoč konstantnim lamentacijama Amerikanaca kako su „bolji od ovoga“, konzistentno kroz svoju povijest pokazuju da nisu. Fašizam kojim Donald Trump odiše nije nešto što je došlo s njime, a sigurno nije nešto i što će nestati nakon njegovog odlaska. Puzeći autoritarijanizam u Sjedinjenim Državama ima strukturalne i duboko ukorijenjene izvore koji se mogu svesti u tri točke, od kojih svaku valja odvojeno objasniti: naslijeđe bijelog supremacizma, omalovažavanje manjina i progresivne misli te razvitak sigurnosne politike nakon napada „11. rujna“.

Nasljeđe bijelog supremacizma 

Sjedinjene Američke Države su, koliko god to teško bilo priznati Amerikancima i onima koji SAD vide kao globalni uzor, izgrađene na temeljima bijelog supremacizma i ropstva. Prvi engleski kolonijalisti su na teritorij onoga što će kasnije postati Sjedinjene Države došli 1607. godine. Prvi robovi iz Afrike su na tu istu lokaciju došli svega 12 godina kasnije. Ropstvo je bilo zakonski kodificirano 1641. godine u Massachusettsu, a potom i 1661. godine u Virginiji. 

Rastom pamučne industrije u kolonijalnim područjima porastao je i broj robova. Procjenjuje se da je oko 600.000 robova dovedeno u Sjedinjene Države. Njihova rastuća populacija imala je utjecaja i na donošenje zakona pa je tako prilikom pisanja Ustava SAD-a izbila je debata trebaju li se robovi smatrati dijelom populacije saveznih država ili ih se treba tretirati kao imovinu robovlasnika. Robovlasničke države lobirale su za to da se robove, iako su efektivno bili imovina, svejedno broji kao dio populacije, kako bi te države imale veći broj predstavnika u Zastupničkom domu američkog Kongresa. Na kraju je postignut „Kompromis tri petine“, prema kojem bi se svaki rob brojao kao tri petine jedne osobe

Ropstvo u Sjedinjenim Državama bilo je živo i zdravo sve do izbora Abrahama Lincolna za predsjednika SAD-a 1860. godine. Neke od američkih saveznih država su Lincolna, koji se osobno protivio ropstvu, i tadašnju Republikansku stranku koja se protivila širenju ropstva u nove savezne države, vidjele kao prijetnju za ono što su smatrale „svojim načinom života“ i „pravima saveznih država“, a što je u stvari bila samo bojazan da bi potencijalno ukidanje ropstva uništilo njihovu ekonomiju koja se na ropstvo uvelike oslanjala, kao i sablazan da bi se Afroamerikanac ikada mogao smatrati jednakim bijelom kršćaninu. Od prosinca 1860. do svibnja 1861. godine 11 saveznih država se odcijepilo od Sjedinjenih Američkih Država i pridružilo se Konfederaciji nakon čega je izbio Američki građanski rat koji je trajao četiri godine i kojeg je Konfederacija izgubila. Sjedinjene Države su tijekom posljednje godine rata i nakon njega radile na uvođenju 13. amandmana ustava koji je ukinuo ropstvo osim kao kaznu za zločin, iako je taj proces bio sve samo ne brz. Lobiranje za prihvaćanje amandmana je trajalo preko godinu i pol, a Kongresu je trebalo nekoliko glasanja i odgađanja glasanja radi bojazni da amandman neće proći, da bi ga na kraju potvrdili. Bizarna i znakovita je i činjenica da, dok je većina saveznih država ratificirala amandman do kraja 1865. godine, Kentucky je čekao do 1971. godine, a Mississippi čak do 2013. godine da bi službeno prihvatili dio američkog ustava koji zabranjuje ropstvo

Robovlasništvo
Grupa robova za vrijeme građanskog rata, 1862. godine (FOTO: Wikimedia)

Kraj ropstva u SAD-u ipak nipošto ne znači i kraj rasne represije. Odmah nakon završetka građanskog rata, osobito u bivšim saveznim država gdje je ukinuto ropstvo, uvedeni su prvo „Crnački kodeksi“, a zatim i kroz cijeli SAD "Jim Crow zakoni" koji su promicali rasnu diskriminaciju i segregaciju. Afro-amerikanci su također bili učestale žrtve linčovanja, a rasističke, supremacističke organizacije poput Ku Klux Klana su harale državom i ubijale Afroamerikance i osobe koje su se zalagale za njihovu jednakost s bijelcima. 

Ta situacija se nastavila do pedesetih godina prošlog stoljeća kada je započeo period djelovanja pokreta za građanska prava, inspiriran višestoljetnim rasizmom i diskriminacijom. Među inicijalne događaje koji su pokrenuli pokret za građanska prava bili su otpor segregaciji Rose Parks i linčovanje Emmeta Tilla. Mješavinom mirnih prosvjeda, marševa i nereda koji su izbili u kvartovima poput Harlema u New Yorku i Wattsa u Los Angelesu, pokret se kroz narednih 14 godina uspio izboriti za zakonsku jednakost Afroamerikanaca u SAD-u. Martin Luther King mlađi je za svoje napore u tom pokretu osvojio Nobelovu nagradu za mir 1964., da bi četiri godine kasnije bio ubijen. 

Američka desnica teško se mogla pomiriti s novonastalom situacijom, pa su morali smisliti nove taktike za marginalizaciju Afroamerikanaca. Kroz naredna desetljeća Republikanska stranka je osmislila „južnjačku strategiju“, koju je Lee Atwater, stranački politički strateg opisao kao upotrebljavanje određenih političkih pozicija poput „prava saveznih država“, „poreznih rezova“ i njima sličnih koje su dizajnirane da ciljaju Afroamerikance kao skupinu, s obzirom da se više ne mogu oslanjati na otvoreni rasizam u političkoj areni. Američki predsjednik Richard Nixon naglašavao je kampanju rata protiv droga, a njegov savjetnik John Ehrlichman otvoreno je priznao da je rat protiv droga bio dizajniran kao alibi da se napadne Afroamerikance i ljevičare koji su se protivili ratu u Vijetnamu.

„Nixonova kampanja u 1968. godine, kao i kasnija Nixonova Bijela kuća imala je dva protivnika: anti-ratnu ljevicu i crnce. Razumiješ me? Znali smo da ne možemo kriminalizirati protivljenje ratu i bivanje crncem pa smo pomoću asociranja hipija s marihuanom i crnaca s heroinom, i kasnijim žestokim kriminaliziranjem obje supstance, uspjeli poremetiti obje skupine. Mogli smo uhititi njihove vođe, izvoditi racije na njihove domove, remetiti im sastanke i omalovažavati ih dan za danom na večernjim vijestima. Jesmo li znali da smo lagali o drogama? Naravno da jesmo“, priznat će Ehrlichman 1994. godine.

Ronald Reagan je za vrijeme svojeg mandata na poziciji predsjednika SAD-a pojačao rat protiv droga. Istovremeno je u telefonskim razgovorima s Nixonom redovito ispoljavao svoje rasističke frustracije pa je tako jednom prilikom, dok je govorio o vođama afričkih država koje su u skupštini UN-a glasale protiv interesa SAD-a, te iste državnike nazvao „afričkim majmunima“ koji su „još uvijek nenaviknuti na nošenje cipela“. Isti taj Reagan je, inače, i dalje ljubimac američke religiozne i ekonomske desnice.

Kult svjetlećeg grada

Četrnaesti redak drugog poglavlja Evanđelja po Mateju kaže: „Vi ste svijetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori“. Taj redak je puritanac John Winthrop, jedan od najbitnijih britanskih kolonizatora Sjeverne Amerike interpretirao kao poruku kolonistima Novog svijeta za koje je smatrao da osnivaju novo društvo, jedinstveno u svojoj povezanosti s Bogom. Fraza o svjetlećem gradu je kroz stoljeća evoluirala, a jedinstvenost kolonizatora Novog svijeta u njihovoj povezanosti s Bogom prerasla je u simboliku jedinstvene superiornosti i ekscepcionalizma Sjedinjenih Država čiji su političari opetovano upotrebljavali frazu o „svjetlećem gradu na brdu“ kao afirmaciju posebne pozicije SAD-a u svjetskoj politici kao bastiona slobode i razvitka. 

Američka zastava
SAD je odabrana država za provođenje božjeg plana (FOTO: Pixabay)

No, Jared Yates Sexton, istraživački novinar, politički komentator i profesor na odjelu za pisanje i lingvistiku na Sveučilištu Georgia Southern, tvrdi da simbolika svjetlećeg grada igra daleko drugačiju ulogu u kolektivnoj vjeri američkih evanđelističke kršćanske zajednice. Sexton, koji je i sam odrastao u evangelističkoj obitelji i okruženju tu ideologiju naziva „kultom svjetlećeg grada“ koji korijene ima u idealima južnjačke rasističke Konfederacije, a smatra da je bjelački supremacizam božji plan (nešto što povjesničari rase i religije zovu „tradicijom teološkog rasizma“), a da je SAD odabrana država za provođenje tog plana. Za evangeliste, Trump je tu da provede takvu viziju u stvarnost. To što je riječ o višestruko razvedenom muškarcu koji ne zna razlikovati prednje od stražnjih korica Biblije evangelističkim fundamentalistima nije pretjerano bitno, sve dok krajnji rezultat bude kršćanska teokracija. 

Ono što ovu situaciju iz marginalne političko-teološke megalomanije pretvara u ozbiljan problem jest činjenica da su evangelisti u SAD-u iznimno utjecajni. Kršćanska desnica, koja učestalo dijeli pozicije s ekonomskom desnicom, u proteklih je nekoliko desetljeća bila praktički iza svake konzervativne političke odluke koja je imala negativni utjecaj na ljudska prava, od napada na reproduktivna prava žena, do borbe protiv LGBT prava (gdje imaju više uspjeha na lokalnim i državnim razinama nego na federalnoj razini), a odigrali su i znatnu ulogu u izabiranju Georgea W. Busha i Donalda Trumpa na poziciju predsjednika države. 

Napad na manjine i progresivne vrijednosti

Američka desnica, bilo ona religiozna, ekonomska ili svjetonazorski konzervativna, kako smo već opisali, ima dugu povijest ocrnjivanja i potkopavanja manjina i skupina koje se zalažu za progresivne vrijednosti. Žene su redovito cilj kampanja koje se protive njihovim reproduktivnim slobodama. Klinike i liječnici koji su provodili pobačaje redovito su bili meta nasilja u proteklih nekoliko desetljeća. Organizacija National Abortion Federation zabilježila je 91 pokušaj bombaških napada, 41 izvedeni bombaški napad, 173 slučaja podmetnutih požara i 1.264 slučaja vandalizma usmjerenih na klinike za pobačaje od 1977. do 2009. godine u SAD-u i Kanadi. Desnica također već desetljećima lobira protiv odluke Vrhovnog suda SAD-a u slučaju Roe v. Wade koja je omogućila zakonski presedan obrane prava na izbor žena u SAD-u, a s nedavnim skandaloznim izborom Bretta Kavanaugha, optuženog za silovanje, na poziciju jednog od suca Vrhovnog suda, bliže su nego ikada da uspiju u svojim namjerama. Žene su također u proteklim godinama pojačano postale mete napada Incela, mizogine kategorije muškaraca koji smatraju da se nalaze u prisiljenom celibatu, a koji sve učestalije ispoljavaju svoje frustracije ženskim rodom putem ubojstava i masovnih ubojstava.

Rastom društvenih mreža desničarske skupine dobile su nove lokacije za širenje svojih diskriminatornih pogleda. Neke od najvećih među njima, Facebook, Twitter i Reddit, bile su opetovano predmet kritika da ne poduzimaju dovoljno ozbiljne mjere kako bi spriječile govor mržnje, te da služe kao mjesta za organizaciju desničarskih i konzervativnih ekstremista. Steve Huffman, CEO Reddita je čak otišao toliko daleko da otvoreno ustvrdi kako rasizam nije protivan pravilima Reddita te kako smatra da su korisnici Reddita sami sposobni administrirati svoje stranice i pridržavati se civiliziranog načina komunikacije. Jasno, Huffman je bio u krivu, a grupe na Redditu su neometano nastavile voditi svoje mizogine i rasističke zajednice, dok je Reddit nastavljao zarađivati milijune dolara na njihovim aktivnostima. Zatvorili su neke od njih tek nakon što su mediji reagirali

Naravno, daleko je to od kraja priče za desničarske online zajednice koje su izrazito narasle u proteklih desetak godina. Bezbrojne grupe i zajednice još uvijek postoje kako bi širile mržnju i propagandu usmjerenu na manjinske skupine, žene i borce za društvenu pravdu. Ovi potonji su bili glavna meta desničarskih ekstremista početkom i sredinom prošlog desetljeća, predvođeni britanskim trolom Milom Yiannopoulosom koji nije prezao od omalovažavanja i vrijeđanja bilo koje skupine progresivnih aktivista na koje bi nabasao. U svega nekoliko godina Yiannopoulos je postao desničarska zvijezda, novinar na desničarskom portalu Breitbart, da bi se sve privelo kraju 2017. godine nakon što je javno dao komentar u kojem je rekao da postoje pozitivni aspekti odnosa između pedofila i djece

Milo Yiannopoulos
Milo Yiannopoulos - nekadašnja zvijezda američke desnice (FOTO: Wikimedia)

Međutim, društvene mreže ne služe samo kao utočišta za otvoreni rasizam, mizoginiju i diskriminaciju svake vrste, već kao i mjesto za širenje desničarske i anti-ljevičarske propagande. Tako je prije godinu dana desničarske kutke Twittera potresao Andy Ngo, alt-right ikona koju je Rolling Stone prozvao „desničarskim provokatorom“ i „trolom“, kada je podijelio detalje napada na samog sebe, za kojeg on tvrdi da su ga izveli članovi Antifa grupe. Ngo se proslavio svojim pisanjem u studentskom časopisu The Vanguard, The Wall Street Journalu i na portalu Quillette gdje je dogurao do pozicije jednog od urednika, a u kojima je redovito izražavao svoje islamofobne i rasističke stavove. Jedna od omiljenih meta Ngoovog aktivizma bili su i ljevičari, pa je tako kroz godine uz suradnju s bjelačkim supremacistima iz profašističke organizacije Proud Boys radio na objavljivanju snimaka premlaćivanja ljevičara koje su Proud Boysi izveli. Portland Mercury je došao i do snimaka koje potvrđuju da je Ngo surađivao i s desničarskim ekstremistima iz grupe Patriot Prayer tijekom kojih je bio prisutan na sastancima kada su članovi te ekstremističke organizacije planirali logistiku mlaćenja antifašista. Također je kao urednik na Quilletteu radio i na objavljivanju popisa s identitetima antifašista koje su se onda raspačavale po neonacističkim krugovima skupa s prijetnjama smrću ljudima na listi. Incident u kojem je napadnut od strane nekolicine lijevih aktivista (nakon kojeg su ga drugi lijevi aktivisti ogradili i spriječili daljnju eskalaciju - nešto što oportunistički prešućuje) „eksplodirao“ je u desničarskim i centrističkim krugovima, dodatno potpaljen lažnim informacijama da je Ngo gađan „milkshakeovima od cementa“, a antifašisti su postali državni neprijatelj broj jedan. 

Ipak, u cijeloj ovoj priči Yiannopoulos, Ngo i njima slični, koliko god utjecajni bili, male su ribe u moru desničarskih medija. Portali poput Breitbarta i Drudge Reporta, emisije poput Infowarsa i medijskih giganta kao što je Fox News, najpopularniji kabelski tv program posvećen vijestima u SAD-u, imaju gledateljstvo i čitateljstvo koje se broji u desetinama milijuna ljudi. Istovremeno, desničarski multimilijunaši i milijarderi koriste fondacije poput Charles Koch Foundationa, Mercer Family Foundationa i Bradley Foundationa kako bi sipali beskonačne količine novca u manje desničarske medije i publikacije u svrhu širenja desničarske propagande i ideologije slobodnog tržišta. 

Nedefinirani bauk terorizma

Ovdje smo došli do treće ključne točke - konstitutivnog sjemena opadanja demokracije u SAD-u što je naslijeđe napada „11. rujna“ i američka reakcija na taj napad. Napad je pokrenuo ono što Sjedinjene Države zovu globalnim ratom protiv terorizma koji je koštao 5.400 milijardi dolara, rezultirao stotinama tisuća mrtvih diljem cijelog svijeta (poglavito Bliskog Istoka) i destabilizacijom bliskoistočne regije. Paradoksalno i nažalost predvidljivo, također je uzrokovao ogromni rast terorizma. Stoga je naprosto fascinantno da se čak ni organizacije i institucije unutar Sjedinjenih Država ne mogu dogovoriti oko definicije terorizma. U tom svjetlu ne treba čuditi to što je Donald Trump u mogućnosti uvjeriti dobar dio američke populacije da bi se jedan neorganizirani pokret poput Antifa grupacija, koji počiva na jednostavnom ideološkom postulatu protivljenja i otpora fašizmu, mogao definirati kao teroristički pokret - ne postoji univerzalno prihvaćena definicija terorizma koju bi se takvim izjavama moglo suprotstaviti. 

Takva situacija ide na ruku američkoj administraciji. Naime, ako ne postoji univerzalno prihvaćena definicija terorizma, onda je proglašavanje neke skupine terorističkom potpuno proizvoljno. Brojni primjeri na Bliskom istoku dokazali su taj princip, odnosno manjak principa. Proglašavanje neke organizacije terorističkom postalo je političko oružje kojim se počesto kažnjava manjak suradnje s američkom političkom administracijom. S druge strane, američke državne i ne-državne saveznike koji se redovito upuštaju u napade i djela koja bi se bez problema po barem jednoj od bezbroj definicija mogla proglasiti terorističkim, druga su priča. Na mogućnost proglašenja njihovih djelovanja terorističkim se ni ne pomišlja.

Šira američka javnost, prvo u napadu patriotizma i osjećaju kolektivne ugroženosti, u godinama nakon napada na New York i Washington ignorirala je takvu problematiku, da bi nakon toga zaključila kako ih ta tema zapravo baš i ne zanima. U člancima i prilozima koji u američkim medijima navode žrtve, primjerice, američke ilegalne invazije Iraka, rijetko imamo priliku vidjeti broj ljudi koji zaista jesu postali žrtve: Iračana. Umjesto toga, grafikoni stradavanja u Iraku najčešće imaju samo jednu kategoriju - onu američkih vojnika. Zato sada, kada se retorika o terorizmu vraća u sam SAD ispred domova Amerikanaca, umjesto da ostane u pustinjskim zemljama daleko od očiju američke javnosti, ta ista javnost je šokirana zato što se na njoj primjenjuje propaganda smišljena kako bi se blatilo nekoga drugoga. 

Američka vojska
Broje se samo američke žrtve (FOTO: Pixabay)

Ipak diskurs o terorizmu nije jedino naslijeđe koje brine Amerikance ovih dana. Godinama već američka policija preuzima višak vojne opreme koja je bila proizvedena za američku vojsku na Bliskom istoku, a za koju američke vojne snage više nemaju potrebe. Ali zato policija ima. SWAT timovi i interventna policija redovito upotrebljavaju tu opremu, a proteklih dana ta ista oprema je lomila lubanje i gušila Amerikance na ulicama njihovih gradova dok je američki predsjednik zazivao slanje vojske na ulice. Takve scene, kažu komentatori, pripadaju ulicama Faludže, a ne Washingtona, potpuno slijepi na činjenicu da su te scene na ulicama Faludže direktno odgovorne za normalizaciju istih tih scena na ulicama Washingtona. Ideja da se čitav svijet mora pokoriti američkom ekscepcionalizmu, te da je kazna za ignoriranje tog ekscepcionalizma nasilje, bilo ekonomsko ili vojno, kad-tad će se poput bumeranga vratiti i tresnuti u glavu one ljude koji su te ideje podržavali kada su vrijedile u ostatku svijeta. 

Čak ni to nije novost amerikancima, odnosno barem ne bi trebala biti. Edward Snowden je prije nekoliko godina razotkrio da su SAD pod krinkom sigurnosti i borbe protiv terorizma uvele sveobuhvatni nadzor Amerikanaca. Snowdenovo otkriće došlo je do naslovnica svake zamislive američke i svjetske publikacije, i to s pravom, jer je bila riječ o neviđenom skandalu. Sedam godina nakon Snowdenovog otkrića rijetko koja osoba zaista obraća pažnju na činjenicu da u džepu svakodnevno nosi aparat koji prati svaki njen pokret i aktivnost na Internetu. Također, rijetko tko je svjestan da softverske kompanije pojačano posustaju pod zahtjevima američke Vlade (i ostalih vlada diljem svijeta), napravljenim, jasno, pod egidom „sigurnosti“, da im se omogući „backdoor“ u aplikacije i softver koje bi inače bile pod enkripcijom koja štiti korisničku privatnost. Tako neki prosvjednici ovih dana u SAD-u, zbog sigurnosti, ostavljaju svoje mobitele doma kada sudjeluju u prosvjedima. 

Tolerancija prošlih grijeha na naplati

Policijska brutalnost, rasizam, razulareni desničarski ekstremisti, blaćenje antifašista, Nacionalna garda na ulicama i prijetnja da će joj se vojska pridružiti, strah, nevjerica i puzeći fašizam - to je slika Sjedinjenih Američkih Država ovih dana. Ne možemo reći da smo iznenađeni. To da je Donald Trump tip političara koji će govoriti da je najveći kršćanin u povijesti dok ne zna na koju stranu okrenuti Bibliju više ne čudi nikoga. To da ga američka, većinski kršćanska, desnica unatoč svemu tome podržava čudi samo one koji ne znaju ništa o povijesti SAD-a. Hajka na antifašističke aktiviste također potpada pod tradiciju američkih napora u razbijanju lijevih pokreta, a fašističke prijetnje predsjednika SAD-a da će, ako savezne države ne krenu „dominirati“ nad prosvjednicima, on poslati vojsku da to sama napravi, samo su logični nastavak američkog rješavanja svakog problema čekićem u proteklim desetljećima, a neki bi rekli i oduvijek. 

Pravni stručnjaci upozoravaju kako Trump nema zakonske ovlasti da proglasi antifašističke grupacije terorističkom organizacijom. Neki istaknuti članovi američke vojske javno su izrazili svoje protivljenje slanju vojnih snaga na ulice američkih gradova. No to teško da će spriječiti Trumpa i njegove saveznike u američkom Kongresu poput Mitcha McConnella, vođe parlamentarne većine u Senatu koji koristi svaku priliku za zlouporabu svojih ovlasti kako bi pomogao Trumpu. Odbijanje saslušanja za nominaciju Merricka Garlanda na poziciju suca na Vrhovnom sudu SAD-a u zadnjim mjesecima Obaminog predsjedništva i farsa od procesa za opoziv predsjednika SAD-a koji se odvijao u američkom Senatu prije nekoliko mjeseci su samo dva najistaknutija primjera. 

Trumpova fašistička retorika, podrška njegovom autoritarijanizmu od strane gotovo cijele Republikanske stranke i dobrog dijela Republikanaca diljem SAD-a, među kojima utjecajna količina vjeruje u supremacističku ideju da je Trump zadnja karika u ostvarivanju ideala bijele kršćanske supremacističke autokracije, ledi krv u žilama. Michael Cohen, bivši Trumpov odvjetnik još je prije godinu dana izjavio da se boji kako Trump nikada neće napustiti Bijelu kuću bez prisile. Proteklih dana smo imali priliku vidjeti da možda nije bio u krivu. Kombinacija ekonomske krize uzrokovane posljedicama koronavirusa i reakcijom hiper-kapitalističke države na istu, nakon čega su deseci milijuna ljudi ostali bez posla i načina da plate režije i kupe hranu, eksplozije policijske brutalnosti kao odgovor na prosvjede protiv policijske brutalnosti te fašističkih ideala izraženih od strane predsjednika SAD-a kojeg američki desničari bespogovorno podupiru, čini ovu izbornu godinu prijelomnom za SAD.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Justin Lane

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

  3. FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

    23.10.2020.

    Predrag Finci

    FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije