LUPIGA SA ZAGREBDOXA

Jednu od nas silovao je vlastiti otac

ritn by: Zdenko Duka | 07.10.2020.
LUPIGA SA ZAGREBDOXA: Jednu od nas silovao je vlastiti otac
Priča počinje scenom praznog stola gostionice, na koji konobari postavljaju stolnjake i pribor za jelo za desetoro uzvanika. Pojavljuje se veselo društvo, prisjećaju se gimnazijskih dana, ugodno ćaskaju, međusobno se šale, ponajviše na račun jednog od njih koji se tih dana ženi. Večer odmiče, stižu sljedovi hrane i pića, ali dugo izbjegavaju razgovor o šokantnim porukama koje im je svima poslije toliko godina poslala zlostavljana kolegica. I onda počinje razgovor. Jedna kolegica kaže da je sedam dana plakala pročitavši njeno pismo. Da smo to znali, pa došli bismo s mačevima i pajserima ispred njene kuće, govore momci. Pitanje koje ih sve okupira je kako u četiri godine koje su proveli zajedno u istoj učionici nisu mogli ništa primijetiti. Sjećaju se kako je njihova kolegica bila zatvorena, kako su oni njoj povjeravali svoje probleme, a nisu mogli ni naslutiti niti prepoznati što ona proživljava i s čime se bori.

Ovog tjedna u dvoranama Studentskog centra te Teatra &TD održava se posebno izdanje, inače 16. po redu, ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji je bio planiran za ožujak, ali je morao biti odgođen zbog koronavirusa. Zbog epidemioloških uvjeta za ovaj je festival odabrana najveća zagrebačka kinodvorana s nešto više od raspoloživih 1.000 sjedala, a program je skraćen na pedesetak filmova - 16 u međunarodnoj i 14 u regionalnoj konkurenciji te popratni filmski program „The Best of the rest“ u kojem se prikazuje dvadesetak odabranih filmova iz ostatka ovogodišnjih službenih programa. Filmovi iz konkurencije natječu se za Veliki i Mali pečat, a o pobjedničkim filmovima posebnog izdanja ZagrebDoxa odlučivat će posebni žiriji.

Program je u nedjelju otvorio odličan, na festivalima već višestruko nagrađivan film „Bogovi Molenbeeka“, finske redateljice Reette Huhtanen. To je film o prijateljstvu šestogodišnjaka - čileansko-finskog dječaka Aatosa i Aminea, marokanskog porijekla. Dječaci su veliki prijatelji, svakodnevno se druže i igraju, penju se na drveće, voze bicikle, čitaju stripove, lutaju briselskim Molenbeekom, četvrti koja je posljednjih godina ozloglašena kao ona iz koje potječu islamistički bombaši i u kojoj su česte policijske racije. Mali Aatos potječe očito iz kršćanske obitelji, Amine iz muslimanske. Često se pojavljuje i u igrama poduzetna djevojčica Flo, čije porijeklo ne znamo, no ona je „ateistkinja“. Aatos i Amine razgovaraju i o Bogu i vjeri. Mali Aatos se u tom pogledu, čini se, još uvijek traži. Na početku filma on kaže da ako postoje bogovi, onda su to oni „iz finskih narodnih priča“. Kasnije u filmu, međutim, brani kršćanski stav da Bog postoji i da je Isus Krist Božji sin.

Naravno, to da je Isus Božji sin „opovrgava“ Amine: „Ne, nije. Isus postoji, ali nije Božje dijete.“ 

„Ali, on je Božje dijete“, ustrajava Aatos. 

„Ne, nije, on je prorok“, tvrdi Amine.

Rasprave su zabavne i smiješne. 

„Znaš li zašto ne smijete jesti svinjetinu?, pita Aatos Aminea. 

„Ne znam zašto.“ 

„A znaš li što je musliman?“ 

„To je netko tko ne jede svinjetinu“, odgovara Amine.

Mala Flo je rezolutna. Govori Aatosu: „Ako vjeruješ u Boga, lud si. A ako poludiš, trebao bi me na to upozoriti!“. 

Komični učinak pojačava se činjenicom da se kamera često drži u visini ili ispod visine dječje glave, što čini da izgledaju veća i moćnija nego što jesu.

Vrijeme radnje filma je vrijeme nakon velikog terorističkog napada u Parizu, a poslije i u Bruxellesu. Vidimo antiterorističke demonstracije u Molenbeeku u kojima sudjeluju i mnogi muslimani. Policajci u jednom trenutku pretresaju čak i ruksake dvojice dječaka, Aatosa i Aminea. Na kraju filma se Aatos i njegova obitelj sele iz Molenbeeka. Nije jasno gdje idu. Ogromna je tuga obojice dječaka što se njihova druženja i prijateljstvo time prekidaju. Vjera među djecom, dakle, barem dok i oni ne postanu svjesni njezinog pretjeranog značaja za mnoge odrasle, i ako ta djeca imaju normalne, zdrave roditelje - nije ni najmanja prepreka za prijateljstvo. Ovo je zanimljivo složen, krasan i topao film s istaknutom ljudskom porukom o toleranciji, ili, da tako kažemo, bogatstvu različitosti. Eh, kad bi i odrasli bili kao djeca svijet bi bio bolji. 

Ruska redateljica Ksenia Okhapkina debitira estonsko-latvijskim dokumentarnim filmom, „Besmrtni“, snimljenom u bivšem glasovitom staljinističkom (radnom) logoru Gulag u arktičkom krugu, regiji Murmansk, na sjeverozapadu Rusije. U uvodu filma se pojašnjava da je polovica zatvorenika puštena kako bi se borili u Drugom svjetskom ratu. Ali, i poslije Staljinove smrti 1953. godine i kasnije, poslije rasapa SSSR-a, mnogi ljudi ostali su tamo živjeti. Za film je Okhapkina dobila Grand Prix na festivalu u Karlovyim Varima.

Odrasli su uglavnom zaposleni u lokalnom rudniku, kopajući rudu apatit, dok su djeca izložena indoktrinaciji, slušaju zapovijedi, prisiljena su na čvrstu disciplinu, vezanu, dakako, uz neupitno, bezuvjetno domoljublje. Djevojčice su u baletnoj školi, a dječaci u Mladoj Armiji uče kako se rukuje oružjem.

U toku su posljednje vježbe za proslavu Dana heroja domovine, kada djeca nastupaju u stilu vojnih parada koje su bile tipične za Sovjetski Savez, ali su i danas jako voljene u Rusiji. Indoktriniraju malu djecu - dječaci i djevojčice iz filma imaju najviše 12 godina - promičući zapravo pozitivne vrijednosti kao što su zdravlje, sport i tjelesne sposobnosti, ali tako da na poslušnosti odgajaju generacije. 

Šokantna tema iznimno dobrog domaćeg filma Đure Gavrana „Jedna od nas“ je očevo seksualno zlostavljanje vlastite kćeri. Redatelj Gavran snima večeru u povodu 15-godišnjice mature svoje generacije iz bjelovarske gimnazije. I on sam je na večeri. Jubilej je trebao biti obilježen godinu ranije, ali je odgođen zbog e-mail poruka jedne od kolegica koja sada živi na drugom kontinentu a koja im piše da ju je za vrijeme gimnazije sustavno silovao vlastiti otac, i to uz znanje majke.

Film počinje scenom praznog stola gostionice, na koji konobari postavljaju stolnjake i pribor za jelo za desetoro uzvanika. Pojavljuje se veselo društvo, prisjećaju se gimnazijskih dana, ugodno ćaskaju, međusobno se šale, ponajviše na račun jednog od njih koji se tih dana ženi. Večer odmiče, stižu sljedovi hrane i pića, ali dugo izbjegavaju razgovor o šokantnim porukama koje im je svima poslije toliko godina poslala zlostavljana kolegica. 

I onda počinje razgovor. Jedna kolegica kaže da je sedam dana plakala pročitavši pismo. Da smo to znali, pa došli bismo s mačevima i pajserima ispred njene kuće, govore momci. Pitanje koje ih sve okupira je kako u četiri godine koje su proveli zajedno u istoj učionici nisu mogli ništa primijetiti. Sjećaju se kako je njihova kolegica bila zatvorena, kako su oni njoj povjeravali svoje probleme, a nisu mogli ni naslutiti niti prepoznati što ona proživljava i s čime se bori. Tu i tamo se kod nekog od njih rađa sumnja, je li to uopće moguće, možda i nije istina?

Posljednje su scene napuštenog stola restorana, što se, na kraju, može zaključiti, što se može učiniti? Epilog je da je žrtva nasilja, školska kolegica, danas s drugog kontinenta, poslije toliko godina tužila oca zbog seksualnog zlostavljanja, ali je sud odbacio tužbu zbog nedostatka dokaza. 

Nešto ipak manje uspješan je dokumentarac splitske fotografkinje i redateljice Ivane Marinić Kragić „Nun of Your Business“ koji prati ljubavnu priču dviju bivših redovnica Marite i Fani. One otvoreno progovaraju o životu u samostanu, sklonosti prema ženama i borbi s vlastitom seksualnošću, o svom ljubavnom odnosu i napuštanju samostana. 

Marita govori da su njezine opcije u malom mjestu bile ili samostan ili udaja, a njezini dnevnici svjedoče o iskrenoj vjeri u crkvene principe. Fani kaže kako u svakoj generaciji djevojaka koje ulaze u samostan postoji barem jedna lezbijka, toga je Crkva svjesna, pa stoga i brani blisko međusobno druženje djevojaka.

Iako su kritične prema licemjerju i režimu u samostanu, djevojke su i dalje iskrene vjernice, žive zajedno na Korčuli u jednoj sobi Fanine obiteljske kuće. Nije jasno kako zarađuju za život. Jako dugo im je trebalo da Ivani Marinić Kragić dadu pristanak za film. 

ZagrebDox završava u nedjelju 11. listopada prikazivanjem nagrađenih filmovam, a do tad je na rasporedu još niz zanimljivih filmova. Cjelokupan program festivala dokumentarnog filma ZagrebDox lako je dostupan na ovom linku

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jedna od nas

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

    23.10.2020.

    Predrag Finci

    FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  3. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije