MALI PREGLED

Što ste propustili na festivalu koji ne bježi od kontroverzi i zauzimanja stava?

ritn by: Dora Pavković | 28.04.2024.
MALI PREGLED: Što ste propustili na festivalu koji ne bježi od kontroverzi i zauzimanja stava?
Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.

Ovogodišnji, jubilarni dvadeseti ZagrebDox održan je na svojoj već tradicionalnoj lokaciji u Kaptol Boutique kinu u Zagrebu, od 14. do 21. travnja. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala.

Najprije pokoju riječ o filmovima iz Hrvatske i susjedstva. „Brod“ (Hrvatska, redatelj Elvis Lenić) priča je o propasti pulskog brodogradilišta Uljanik, nekoć četvrtog najvećeg izvoznika u Jugoslaviji i ponosu cijele Istre, koji je čitave generacije radnika izdigao iz siromaštva, a danas je hrpa zahrđale i trule stare krame i olupina, napuštenih dizalica i radionica. Uljanik je tijekom 160 godina postojanja preživio sve ratove, ali ne i ovu zadnju fazu pljačke i privatizacije. „Brod“ je specifičan po tome što kombinira snimke samog napuštenog brodogradilišta, od kojih su mnoge snimane dronom, sa zvučnim zapisima intervjua s mnoštvom bivših radnika Uljanika, kojima ne vidimo lica, i koji opisuju radnu rutinu, a u par navrata i pjevaju pjesme o brodogradilištu - “Cila Istra s tobom se ponosi, čuda ljuda si pomoga da ne hodu bosi“. U zlatno doba Uljanika radnicima je bio omogućen dostojanstven život, izleti u inozemstvo, skijanje … Nesposobna uprava nakon „uspostave demokracije” sklapala je loše poslove, prihvaćala slabe ponude za brodove i neprestano stvarala crnu rupu troškova koja se samo povećavala i koju nisu mogli pokriti. Između opcije da zadrže 700 radnika, a ostalima daju poštene otpremnine, ili da puste da sve propadne, izabrali su ovo drugo. Čujemo snimke očajnih i bijesnih glasova s radničkih prosvjeda, “IDS mafija, sramota, sve ste uništili”. Gledajući film obuzima nas bijes nad čitavom postjugoslavenskom sudbinom (tragedijom?!? farsom?!?) - toliko puta prepričanu priču o zločinačkoj privatizaciji, gdje su uspješne firme puštene da propadnu, a radnicima je oduzeto dostojanstvo, poslani su na ulicu …

Gledala sam još dva zanimljiva fima iz regije. „Flašaroši“ (Srbija, Slovenija, redatelj Nemanja Vojinović) nabi se dinamikama moći i internim hijerarhijama među radnicima sakupljača boca na divljem odlagalištu otpada kraj Beograda, jednog od najvećih u Europi. Odlagalište nije adekvatno sanirano, prepuno je toksičnih plinova i s čestim požarima, uvjeti rada su neljudski, dok radnike njihovi šefovi optužuju da su “lijeni klošari”. Svaka grupa radnika ima svoga šefa, koji pak također odgovara nekom svom šefu koji ne prlja ruke i čije naredbe samo slušamo preko telefona. Filmu nedostaje kontekstualizacije; osobno bi me zanimalo tko su ti nevidljivi šefovi i posrednici, kako točno funkcionira ta “alternativna ekonomija” na odlagalištu, jer ovako sve ispada pomalo nejasno i nedorečeno.

„Grand Prize“ (Hrvatska, redateljica Anja Koprivšek) je topao i simpatičan film o vezi Tea, mladog trans muškarca, i plesačice Valentine. Njih oboje sudjeluju u ballroom sceni, jednoj od meni najfascinantnijih supkultura, koju sam dosad gledala samo u stranim serijama i dokumentarcima, te je lijepo vidjeti da je, eto, došla i do nas. Ballroom je underground LGBT supkultura koja cvate sredinom dvadesetog stoljeća, kao odgovor na rasizam u drag prostorima, u kojoj crni i latino sudionici “hodaju” i natječu se u raznim kategorijama. U filmu tako gledamo Tea kako se natječe u kategoriji “Realnessa” - koliko dobro “prolazi” kao cis muškarac - gleda se odjeća, vibra, hod, prezentacija …

Fascinantan je i slojevit bio film „Laž nad lažima“ (Maroko, Egipat, Saudijska Arabija, Katar, redateljica Asmae El Moudir) koji tematizira obiteljske tajne i cijelo jedno susjedstvo u Casablanci. Redateljica istražuje obiteljsku povijest i, u nedostatku ikakvih fotografija i materijalnih objekata iz prošlosti, odlučuje kroz nevjerojatno detaljne i prekrasne minijature oživjeti svoju kuću i ulicu iz djetinjstva, kao i, kroz glinene figurice, članove obitelji i susjede. Cijeli film se odvija u jednoj jedinoj radionici, gdje gledamo interakcije stvarnih ljudi s postavljenim minijaturama. U radionicu dolazi autoričina čangrizava baka, strah i trepet u obitelji, te susjed, koji uz pomoć figurica i minijatura rekreira svoje iskustvo u zatvoru i sjećanje na policijsku brutalnost. Kroz povijest obitelji i susjedstva upoznajemo i povijest Maroka, priču o opresiji, suzbijanju radničkih ustanaka, kada u lipnju 1981. godine zbog rasta cijena kruha i najnužnijih namirnica izbijaju neredi koji su ugušeni u krvi. Među nestalima je i Fatima, djevojka iz kvarta. Kada autorica pita baku zna li što se dogodilo s njom, ona joj daje znak da se o tome jednostavno ne smije govoriti. Ovo je povijest prepuna nametnutih šutnji i nestanaka o kojima se ne priča. Nevjerojatno je koliko je film prekrasno snimljen iako ostaje unutar četiri zida radionice, koliko boja, detalja i životnosti donose sjajno izrađene minijature, te koliko je inovativna i originalna ova gotovo posve nova forma dokumentarca, koja se bazira na interakciji između protagonista i minijatura koje nadomještaju nepostojeće fotografije i snimke iz prošlosti.

„Četiri kćeri“ (Francuska, Saudijska Arabija, Njemačka, Tunis, Cipar, redateljica Kaouther Ben Hania) je također priča o obitelji, koja isto tako koristi inovativne metode rekreacija i uprizorenja sjećanja. To je intiman portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Da se popuni rupa izazvana njihovim izbivanjem, redateljica dovodi glumice koje koristi za uprizorenja nekih uznemirujućih i škakljivih scena iz obiteljske prošlosti, a ovakve rekreacije kombiniraju se s intervjuima i reminiscencijama direktno iz ustiju protagonistica. Naglasak je na intimnom: ulazimo im u kuću, u spavaće sobe, upoznajemo čitav jedan fascinantan mikrosvijet, intelektualni i emocionalni život, slušamo posve osobne razgovore, na vidjelo izlazi obiteljski “prljavi veš”, priče o obiteljskom nasilju, konfliktima. Naizgled je to lagano zafrkantska, vesela i topla priča o međuljudskim odnosima, no negdje na polovici filma shvaćamo da ovo neće završiti dobro. Pod utjecajem radikalnih imama koji su “procvali” nakon revolucije, vesele i slobodoumne starije sestre okreću se ekstremizmu. Gledamo uprizorenja sjećanja mlađih sestara na maltretiranja, indoktrinaciju i uvođenje strogog fundamentalističkog “režIma” u kuću, inzistiranja na nikabu, čitanje bukvica majci zato što nije posve pokrivena, bičevanja nakon što bi netko “zgriješio”, zatim i bijeg od kuće i udaju za članove ISIS-a, sudjelovanje u terorizmu… Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film. 

Francuska spisateljica Christine Angot u mučnom filmu „Obitelj“ (Francuska) progovara o incestu; kao djevojčicu i mladu djevojku seksualno ju je zlostavljao njezin otac. Christine nije stereotipna žrtva; nedopadljiva je, teška, prgava, ne traži naše sažaljenje, ne treba joj. Kroz film razgovara s ljudima u svom životu o tome što (ni)su činili dok je ona trpjela zlostavljanje. Film ističe važnost progovaranja o traumama, no ono što se dogodilo je toliko neizrecivo grozno i toliko izmiče poimanju i mogućnosti dijaloga da ovakve konfrontacije ostaju nerazriješene. Žrtva ostaje izolirana, napuštena, sama s užasom koji je pretrpjela.

I za kraj, možda i vrhunac ovogodišnjeg festivala, „Jedina zemlja“ (Palestina, Norveška, redatelji Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham, Rachel Szor). Radi se o filmu palestinsko-izraelskog kolektiva o sudbini sela Masafer Yattaj na Zapadnoj obali, postupno uništavanog od strane izraelskih vojnika. Basel Adra, mladi palestinski aktivist, upoznaje Yuvala Abrahama, izraelskog novinara, s kojim počinje dokumentirati okupaciju i otpor stanovnika sela uništenju njihovih domova od strane izraelskih vojnika i naoružanih doseljenika. Vode se mišlju da, ako dokumentiraju ono sto im se događa, i ako dovoljno ljudi to vidi, možda će se nešto promijeniti. Potpuno je jasno da je posrijedi etničko čišćenje: Izrael postupno pravi sela nemogućima za život - rušenjem kuća, škola, zatrpavanjem bunara. Stanovništvo je dugo odolijevalo (“oni ruše, pa mi ponovno sagradimo, onda opet ruše, pa mi opet gradimo…”), ali nakon najnovijeg vala nasilja doseljenika i oni su primorani izbjeći u gradove. U ovakvim dokumentarcima koji bilježe situaciju na terenu također se najviše vidi i nevjerojatan nesrazmjer moći. Uništavaju im domove, pucaju u nenaoružane ljude - naoružani do zuba, dolaze s “papirima”, nalozima za rušenje, iza njih je mašinerija države, pravnog sustava, vojske, međunarodna potpora … Palestinci osim svog komadića zemlje nemaju ništa, i onda im još i to žele oduzeti.

Još malo zanimljivog konteksta. Na ceremoniji dodjele nagrada na ovogodišnjem Berlinaleu, gdje su Abraham i Adra dobili nagradu za najbolji dokumentarac, Adra je izjavio da mu je teško slaviti dok su njegovi sunarodnjaci u Gazi masakrirani te je pozvao Njemačku "da poštuje pozive UN-a i prestane slati oružje Izraelu". Abraham je istaknuo da se, iako obojica na pozornici stoje ravnopravno, za dva dana vraćaju u zemlju u kojoj će se njegov kolega suočiti s institucionaliziranom diskriminacijom, s ograničenim kretanjem i bez prava glasa. Abraham je tada pozvao na kraj "ovog aparthejda, ove nejednakosti" i na "političko rješenje za okončanje okupacije". Političarka Zelene stranke, Claudia Roth, snimljena je kako plješće njihovom govoru, zbog čega je u tradicionalno proizraelskoj Njemačkoj izbio skandal - Roth je, prilično apsurdno, inzistirala da je pljeskala samo Izraelcu Abrahamu, ne i njegovom palestinskom kolegi. Abrahama su u Izraelu optužili za antisemitizam i dobiva prijetnje smrću, a za “relativizaciju” ih je optužio i gradonačelnik Berlina, Kai Wegner.

Ovaj sjajan film bio je i posljednji kojega sam pogledala na ZagrebDoxu, a dobio je nagradu publike, s prosječnom ocjenom 4,91. Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Bravo za neumornog Nenada Puhovskog.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Julien Duval Photography/Filip Popović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

    13.06.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

  2. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije