Do nedjelje, 10. travnja, kada će biti prikazivani nagrađeni filmovi, u zagrebačkom kinu Kaptol Boutique Cinema održava se 18. međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox. Festival je proteklih godina stekao veliki ugled i izvan Hrvatske pa ga je Europska filmska akademija ovih dana uvrstila na popis od samo tridesetak svjetskih festivala čiji pobjednici automatski idu u izbor za njezinu nagradu

Prikazuje se ukupno 86 dokumentarnih ostvarenja u 11 programa. Njih 20 se natječe za Velike pečate, nagrade u međunarodnoj konkurenciji, a 17 u regionalnoj. 

U okolnostima užasnog rusko-ukrajinskog rata, na otvaranju festivala video-linkom javila se ukrajinska redateljica Irina Cilik koja je prošle godine u Zagrebu bila nagrađena za film „Zemlja je plava poput naranče“ o samohranoj majci koja u ukrajinskom gradu Krasnohorivka, u ratnoj zoni u istočnoj Ukrajini, svojoj djeci pokušava osigurati normalan život. 

„Moji likovi bili su tako moćni, nisu bili samo žrtve tog rata nego pokušavaju nešto napraviti i reći svoju priču svijetu, pa ću i ja najbolje što mogu pokušati biti jaka, a želim to i vama", poručila je Cilik publici.

Pogledali smo nekoliko filmova, a većinu njih o kojima pišemo imat ćete još priliku vidjeti u kinu Kaptol do završetka festivala. 

Emotivno topao, nježan, pametan, odlično režiran, lijep film je „Ljetne noći“ izraelskog redatelja Ohada Milsteina. Šestogodišnji Alva sutra prvi put kreće u školu, majka mu priprema školsku torbu, od uzbuđenja ne može spavati. Nada se da će u školi biti jednako uspješan kao što je bio u vrtiću. Nekoliko tjedana ranije, obitelj je na ljetnim praznicima u Bernu, u Švicarskoj, odakle je mama. Dok pokušava zaspati, Alva razgovara s ocem. Počinje postavljati teška pitanja o životu, smrti, toku vremenu, Bogu, raju. 

„Vraćaju li se oni koji su umrli na Zemlju?“, pita Alva.

„Neki ljudi vjeruju u to…“, odgovara otac. 

„Kada umrem - znat ću!“, govori Alva. 

Uznemiruju ga misli o smrti. Alva sada ima šest godina, otac 46. Zanima ga koliko će star biti otac, kada on bude imao 86 godina. Kako sinu reći da će tata tada već dugo biti mrtav? 

„Vrijeme prolazi poput vjetra. Volio bih to zaustaviti.“, kaže Alva. 

„Uvijek ću biti uz tebe, uvijek ću ti pomoći da nađeš put.“, obećava otac. 

„Čak i onda kad ja budem otac?“

„I onda. Ako se nađem u raju, čekat ću te.“ 

Otac i Alva šapuću kako ne bi probudili Alvinu sestricu. Dječak ima i prvu simpatiju, simpatičnu plavokosu susjedu. 

„Volim je, hoću joj biti blizu.“ 

Pita tatu za savjet kako joj se približiti. Njihov razgovor je velikim dijelom zvučna pozadina kadrova koji prikazuju dječaka Alvu u prirodi, na plaži, kako se penje na visoku skakaonicu iznad mora, u izvanškolskim aktivnostima. Muzika je iznimno važna u filmu, uglavnom iz opusa Antonija Vivaldija. 

Alvin djed ne sjeća se da je sa svojim sinom, Alvinim ocem, vodio slične intimne razgovore, razgovarao o sličnim temama u njegovom djetinjstvu. Otac zamjera djedu da je uramljenu fotografiju njegovog oca kada je on umro sakrio negdje, nije ju se moglo vidjeti. Ne zna zašto, no valjda se bojao da ne mora svom sinu objašnjavati zašto ljudi umiru, kako vrijeme sve mijenja … Sinu je samo rekao: „Ja više nemam tatu“. I djed razgovara s unukom Alvom. Vadi iz spremišta fotografiju svog oca i uramljuje je, unuk mu pomaže.

„Ljetne noći“ proglašen je 2021. godine najboljim izraelskim filmom na DocAviv Film Festivalu. Možete ga pogledati u petak, 8. travnja u 15 sati. 

„Kuća od krhotina“ je dansko-finsko-švedsko-ukrajinska koprodukcija danskog redatelja Simona Lereng Wilmonta. Na filmskom festivalu u Göteborgu ove godine proglašen je najboljim nordijskim dokumentarcem, a na glasovitom američkom Sundanceu Wilmont je nagrađen za najbolju režiju.

U velikoj ruševnoj kući blizu crte bojišnice u Lisičansku, u donjeckoj regiji u istočnoj Ukrajini, skupina ukrajinskih žena vodi utočište za djecu privremeno odvojenu od roditelja. Tu djeca čije su obitelji uništene alkoholom, nasiljem, siromaštvom, ali i mentalnim bolestima povezanim i s ratom u Donjecku, mogu sigurno ostati do devet mjeseci dok se ne donese odluka hoće li ih vratiti kući, udomiti ili preseliti u drugo sirotište. 

„Kuća od krhotina“ prati troje djece, djevojčice Evu i Sašu te dječaka Kolju, koji su u utočištu, čekajući sudbinu. Svo troje imaju majke (očevi se baš i ne spominju), ali teško je doći do njih kad ih zovu na telefon. Ne javljaju se. Mogu tek zaključiti da „mama opet pije…“. Nesreća je da su morali doći tu, jer nisu mogli (sigurno) ostati u nefunkcionalnim, razorenim obiteljima, ali ne žale se na uvjete boravka i na brigu koju pokazuju za njih socijalne radnice. Djeca se druže, igraju, prijateljuju, grle se, prepričavaju svoje dogodovštine. Žude za toplinom, zaštitom i podrškom, to se obično dobiva od majki, očeva i baka. 

Jedan dječak prepričava drugima kako je njegov otac zabio majci nož u prsa. Bio je relativno brzo pušten uz pomilovanje. Njegovi vršnjaci mirno slušaju, sliježući ramenima pa i smijuckajući se, prepričavaju i vlastita iskustva zlostavljanja. Kolju zbog sitnijih krađa privodi i policija. U utočištu su i njegovi mlađi brat i sestra. Majka ih posjećuje jednog dana, svo troje plaču, grleći majku. Dječak Kolja preseljen je u sirotište. Sašu je usvojila jedna obitelj, a Eva će iz utočišta u Lisičansku otići živjeti u bakin dom. 

To je vrhunski snimljen i majstorski režiran film koji neprimjetno „hvata“ prirodno dječje ponašanje i uz pojedine poetske sekvence, na primjer, kada dvije djevojčice igraju kao u kazalištu sjena - iza sobnih zavjesa. Kako je redatelj Wilmont rekao novinarki Hine, sva djeca iz doma u Lisičansku sada su na sigurnom. Prvog dana rata u Ukrajini prebačena su u Lavov, a kasnije u inozemstvo. „Kuću od krhotina“ moći ćete gledati u subotu, 9. travnja u 18 sati. Lereng Wilmont snimio je i film „Daleki lavež pasa“ koji je tematizirao priču o zanemarenom ukrajinskom dječaku koji živi u ratnom Donjecku i taj je film ušao u uži izbor za Oscara 2017. godine. 

Češka filmska ekipa Helene Treštikove prati Anu Kašakovu koja je većinu radnog vijeka bila zahodska radnica i čistačica - u dugom razdoblju od 1996. pa do 2012. godine, gotovo pa do Anine smrti. Treštikova često godinama kamerom prati obične ljude, i tako katkad nastaju njezini filmovi. Jedan od njih je „Anny“ (svrstan u kategoriju Kontroverzni Dox) o Kašakovoj koja 1996. godine, u svojoj 46. godini, postaje i prostitutka kako bi dodatno nešto zaradila i kupila štogod unucima. Posebno unuku zbog kojeg često plače, jer već kao jako mali dečko zbog dijabetesa mora primati inzulin. Iako je Ani život težak, ona je ipak vesela i optimistična, i loše životne situacije prihvaća s humorom. Tako ležerno pa i s radošću i bez ikakva stida gleda i na prostituciju, uključuje se i u nevladinu organizaciju za seksualnu edukaciju Risk-Free Pleasure koja ima i vlastito kazalište. Tu Ana pjeva. Dvaput rastavljena, u potrazi je za ljubavlju, pa se u kasnim godinama još jednom uda ali brak nije trajao dugo - ženik, stranac, vratio se prijašnjoj supruzi. 

„Anny“ je nagrađen kao najbolji film na prošlogodišnjem DOK.festu u Münchenu, a možete ga pogledati u subotu 9. travnja u 21 sat.

Na desetu godišnjicu radničkog samoupravljanja, dakle prije 62 godine, Željezara Sisak koja je u najbolja vremena upošljavala i 14.000 radnika, sagradila je stambenu zgradu za svoje radnike, koji su dotad živjeli u barakama. „Hrvatskog narodnog preporoda“ je novoimenovana adresa te zgrade o kojoj je 2020. godine, malo prije razornog potresa, Goran Dević snimio istoimeni film. 

Film jedan tjedan prati inserte iz života stanara te zgrade. Na pročelju zgrade oslikava se šareni umjetnički mural. Nestao je mačić Božo, izvukli su ga s podrumskog prozora. Starica ne može više sama živjeti, svećenik je molitvom ispraća u starački dom. Roditelji imaju problema sa sinom koji ustaje negdje oko dva popodne, depresivan je i tvrdi da će umrijeti mlad. Uz negodovanje nekih stanara, u pojedine stanove ulaze izbjeglice … 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/ZagrebDox