UPOZNAJTE GENIJALCA

Apsurdni svijet Nathana Fieldera

ritn by: Dora Pavković | 09.06.2024.
UPOZNAJTE GENIJALCA: Apsurdni svijet Nathana Fieldera
U svojoj prvoj seriji „Nathan for You“ razotkriva okrutnost kapitalizma, prikazujući Ameriku kao mjesto gdje će ljudi učiniti gotovo sve da budu na televiziji. Fielder se predstavlja kao konzultant za mala poduzeća u problemima, kojima predlaže apsurdne ideje kako bi “unaprijedili poslovanje”, recimo da automehaničar nosi detektor laži dok daje procjene cijena popravka. Sljedeća Fielderova serija, „Rehearsal“ („Proba“) iz 2022. godine, zamišljena je tako da sudionici dolaze Fielderu s nekim problemom; njegova metoda sastoji se u tome da ti stvarni ljudi uz pomoć glumaca uvježbaju mnoštvo mogućih scenarija u kojima bi se suočili s problemom; tako će moći predvidjeti moguće ishode i ostvariti onaj željeni, dok njegov najnoviji projekt, serija „The Curse“ iz 2023. godine, čiji je ko-kreator Benny Safdie, briljantno secira i satirizira performativni lažni progresivizam i narcisoidni liberalizam.

Nathan Fielder odrastao je u Vancouveru, kao dijete dvoje socijalnih radnika. Pohađao je židovsku osnovnu školu, a u srednjoj školi pridružio se improvizacijskom timu, gdje mu je jedan od kolega bio i danas slavni Seth Rogen. Nakon poslovnog studija na Sveučilištu Victoria, Fielder je dobio posao, nakratko, u brokerskoj kući, koji ga je, kako je kasnije komentirao, samo deprimirao. Seli u Toronto 2005. godine, gdje se priključuje komičarskom kolektivu, kupuje video kameru i snima stotine eksperimentalnih kratkih filmova. Dobiva angažman kao skeč komičar na „Comedy Centralu“ za koji 2013. godine snima svoj prvijenac, dokumentarnu/reality seriju „Nathan for You“.

U toj seriji Fielder se predstavlja kao konzultant za mala poduzeća u problemima, kojima predlaže apsurdne ideje kako bi “unaprijedili poslovanje”, recimo da automehaničar nosi detektor laži dok daje procjene cijena popravka ili da agent za nekretnine garantira da kuće i stanovi koje nudi ne opsjedaju duhovi i poltergeisti (što dovodi do egzorcizma kada medij osjeti prisutnost duha u jednoj kući). Najurnebesniji je način na koji iznosi svoje luđačke prijedloge - s potpunim samopouzdanjem. Gotovo svaka epizoda slijedi ovakvu formulu: početna ideja razvija se do apsurdnih proporcija, nižu se slojevi i slojevi suludih prijedloga i rješenja u koje se Nathan “zakopava” i sve to eskalira i rezultira nečim potpuno suludim i apsurdnim. 

„Nathan for You“ razotkriva okrutnost kapitalizma, prikazujući Ameriku kao mjesto gdje će ljudi učiniti gotovo sve da budu na televiziji. U meni najdražoj epizodi, „Smokers Allowed“, briljantno satirizira pretencioznost umjetničkog svijeta. Epizoda počinje pronalaskom “rupe u zakonu” gdje Nathan pomaže vlasnici bara i otkriva da mogu zaobići zabranu pušenja u baru ako mušterije koje puše predstave kao dio "kazališne predstave" za publiku. Dakle, postavljaju znak da je pušenje dozvoljeno, mušterije dolaze, sjede, pričaju i puše, a sve to gleda dvočlana “publika” kojoj je Nathan “prodao” priču da je sve to zapravo eksperimentalna kazališna predstava. Kada jedna članica publike prokomentira da je “predstava” bila baš kvalitetna (pravi “slice of life”!), Nathan po običaju eskalira situaciju do potpunog apsurda. S pravim glumcima u potpunosti rekonstruira čitavu “izvedbu”, dakle sve razgovore koji su stvarni pušači vodili u baru i koje su mikrofoni i kamere snimali, i službeno radi “slice of life” predstavu za koju čak dobije i pozitivan feedback od profesionalne kazališne kritičarke. Jedan od najluđih trenutaka je kada, u procesu potrage za glumcima, audiciju ne prolazi vlasnica bara koja glumi samu sebe, ponavljajući rečenice koje je u stvarnom životu izrekla, nego druga glumica koja ju je, kao, bolje “skinula”. Kakav mindfuck

Sljedeća Fielderova serija, „Rehearsal“ („Proba“) iz 2022. godine, zamišljena je tako da sudionici dolaze Fielderu s nekim problemom; njegova metoda sastoji se u tome da ti stvarni ljudi uz pomoć glumaca uvježbaju mnoštvo mogućih scenarija u kojima bi se suočili s problemom; tako će moći predvidjeti moguće ishode i ostvariti onaj željeni. Uz nekoliko usputnih, kraćih projekata serija prati i kontinuirani duži projekt “uvježbavanja za obiteljski život i roditeljstvo” - sudionica Angela, koja bi htjela imati dijete, kroz dva mjeseca isprobava odgoj “sina” od djetinjstva do osamnaeste godine. Kako bi simulirao iskustvo odgoja djeteta, Fielder je seli u kuću na selu opremljenu nadzornim kamerama i angažira desetke djece glumaca da glume njezina sina (zbog zakona o radu, glumci bebe i djeca moraju se rotirati, a kako ne smiju raditi noću, tada koriste bebu robota). Nakon neuspjelih pokušaja namještanja Angelinog “partnera”, na kraju Nathan sam volontira da bude “su-roditelj”.

Trogodišnji “sin” u jednom trenutku ulazi u sobu i iz nje izlazi kao šestogodišnjak (18 godina odgoja morali su “strpati” u dva mjeseca, tako da se djeca glumci stalno izmjenjuju). Nathan potom zaključuje da se i svijet oko njih mora pomicati brže. U jednoj od najapsurdnijih, najluđih scena koje sam ikada vidjela, filmska ekipa vadi povrće iz dućana iz pakiranja i “sadi” ga u vrt, a Anđela ga iduće jutro nonšalantno otkopava i “bere”. Kasnije, Nathan dok sjedi u kuhinji primjećuje naljepnicu iz dućana na jednoj paprici te je preokreće da se ne vidi kako bi održao iluziju da nije sve lažno i simulirano.

Za važne razgovore, na primjer s roditeljima djece glumaca, Nathan koristi dijagrame i skripte - spontanost je nešto što ga fascinira upravo zato što djeluje kao da mu je potpuno strana. Bez plana i “skripte” kao da ne može proći nijedna interakcija. Nathan je poput vanzemaljca koji pokušava shvatiti kako ljudsko društvo funkcionira, prikuplja informacije o njima i radi eksperimente da bi razumio ljudsko ponašanje. Svakako se može povući analogija s autizmom - mnogi fanovi smještaju Nathana kao personu negdje na autističnom spektru. U seriji kao da vježba, između ostaloga, kako biti “normalno”, funkcionalno ljudsko biće.

Likovi u Fielderovim serijama prije bi se mogli opisati kao subjekti eksperimenta nego sudionici u projektu. Fielderova majka ono što on radi naziva etnometodologijom, opskurnom disciplinom sociokulturne analize. Etnometodolozi pokušavaju ispitati društvo kroz proučavanje običnih ljudi i svakodnevnih događaja, osmišljavanjem eksperimenata čiji je cilj narušavanje ustaljenih, konvencionalnih pravila ponašanja. U jednom klasičnom eksperimentu, utemeljitelj discipline, Harold Garfinkel, uputio je svoje učenike da se pretvaraju da su podstanari u vlastitim domovima, a da ne otkriju svojim roditeljima, braći i sestrama što rade. Čak i nakon što su studenti objasnili svoje zadatke, nevoljni subjekti su se osjećali izmanipuliranima i iskorištenima. 

Kroz obje serije impresionira Nathanova nevjerojatna sposobnost da pronađe potpune frikove za protagoniste, a njegova metoda se uglavnom sastoji od objavljivanja suludih oglasa na Craigslistu na koje bi se i javili samo malo “pomaknutiji” likovi. Ove dvije serije su fascinantan prikaz ekscentrične strane “Americane”. Motiv koji se često ponavlja u svim njegovim serijama je očajnička želja da se poveže s nekim, bilo kim, Tu je i nota tuge, potpune samoće i izoliranosti, neke vrste blokade prema svijetu i osjećaj da nikad nije na istoj valnoj dužini s ljudima oko sebe. Nešto što osobe na autističnom spektru itekako mogu razumjeti.

Fielderov najnoviji projekt, serija „The Curse“ iz 2023. godine, čiji je ko-kreator Benny Safdie koji stoji iza kultnih filmova „Uncut Gems“ i „Good Time“, briljantno secira i satirizira performativni lažni progresivizam i narcisoidni liberalizam. Iako je ovaj put riječ o igranoj, a ne dokumentarnoj seriji, još uvijek su tu Fielderovi zaštitni znakovi - nevjerojatno neugodni razgovori i interakcije koje izazivaju teško susramlje, do te mjere da su na granici horora. “Horor svakodnevnih interakcije”, suluda odiseja kroz neugodne situacije koja ima onaj element “teške prometne nesreće” - tako je teško gledati, no ipak ne možemo odvratiti pogled. 

Bračni par Whitney i Asher Siegel (glume ih sjajna Emma Stone i također odličan Nathan) trguje nekretninama, prodaje “ekološke pasivne” kuće od nekoliko milijuna dolara i o tome snima reality show u New Mexicu. Whitney, koja živi u potpunoj zabludi i narcisoidnom “mjehuriću” odlijepljenom od stvarnosti, nikako ne uviđa da ne samo da nimalo ne pomažu lokalcima nego donose gentrifikaciju, tvrdi da je ono što radi “umjetnost”, da bi kupci trebali biti progresivni i ideološki podobni i da su njene nekretnine “zrcalo lokalne zajednice”. Potonjoj se očajnički pokušava dodvoriti, a oni ostaju potpuno neimpresionirani. Lokalna zajednica dočekuje privilegirane “bijele spasitelje” s ironijskim odmakom i satirom. Tako se jedan pripadnik autohtonih naroda sprda s bjelačkim stereotipima o sebi samome, i u Whitneyinom prisustvu, u fast food restoranu, glumi lažno-tradicionalnu “molitvu” prije jela - “Zahvaljujem se na ovom burritu kojeg ću upravo pojesti. Dobro si se izborio da budeš ovdje gdje si danas, na ovom tanjuru. Neka tvoj duh bude slobodan dok jedem tvoje ukusno tijelo. Odmori se sada i pridruži se svojoj braći i sestrama u sljedećem životu. Aho!”. Whitney, potpuno nesvjesna da se čovjek sprda, takve i slične izjave dočekuje s isforsiranim poštovanjem i divljenjem.

Ona je nesnosni narcis koji, recimo, manipulira autohtonu umjetnicu Caru da pred kamerama reality showa hvali kuće koje ona prodaje i neprestano, u razgovorima koji izazivaju teško susramlje, sebe naziva “umjetnicom”, a Caru svojom “prijateljicom”, mada je jasno da Cara prema njoj osjeća samo gađenje koje ipak mora potisnuti i sakriti zbog toga što je Whitney u dominantnoj i privilegiranoj poziciji, te u prilici da Caru obasipa novcima - sve zbog toga što je, u njezinoj glavi, prijateljstvo s umjetnicom iz autohtonih naroda vrhunac kredibiliteta i dobre reputacije. Cara ovakvu svoju poziciju opisuje kao da “neprestano mora djeliće sebe same prodavati svima oko sebe”. 

U Whitneyinom svijetu sve vrti oko dojma koji ostavlja na ljude oko sebe, površnih impresija, popularnosti i imidža, ma koliko se predstavljala kao borac za društvenu pravdu. U priglupom i plitkom reality showu koji snima o prodaji nekretnina, pristaje na redateljevu sugestiju da za što veću gledanost što više igraju na kartu konflikata između nje i Ashera, čime zapravo dovodi u opasnost vlastiti brak. Tu je i jedna kletva. Naime, Asher za potrebe reality showa daje 100 dolara djevojčici Nali, koja prodaje napitke na ulici, te nakon što je kamera uhvatila tu scenu, poseže natrag za svojim novcima, na što Nala na njega “baca kletvu”. Ova “kletva” proganjat će i njega i Whitney kroz ostatak serije i samo hraniti njihovu paranoju. 

Asher i Whitney pronalaze Nalu kako s obitelji skvotira u jednom od stanova čiji su oni vlasnici, te im, u demonstraciji kompleksa “bijelog spasitelja”, potpuno opčinjeni vlastitom velikodušnošću, dopuštaju da ostanu tamo živjeti. Za njih je politička korektnost izdignuta do razine svete vrijednosti, a sebe smatraju progresivnima i ne vide koliko se pokroviteljski odnose prema svima oko sebe. Ne shvaćaju koliko su privilegirani i odmaknuti od stvarnosti onih kojima navodno pomažu. Tako, primjerice, Whitney u interakciji s Nalinim ocem, Somalijcem Abshirom, kada mu obznanjuje da ne mora plaćati za stan te da će obaviti besplatne renovacije, od njega očekuje izljev zahvalnosti, a sve što dobije je nepovjerenje i opreznost - “možete li mi to uručiti napismeno?” Whitney jednostavno ne shvaća takve praktične stvari od kojih se sastoji život ljudi koji nemaju privilegije poput nje. 

U još jednoj demonstraciji naivne velikodušnosti, Whitney blagajnici dućana s odjećom čija je vlasnica daje broj svoje kreditne kartice i kaže da ju samo tereti ako netko ubuduće bude krao, umjesto da zove policiju, jer zašto bismo kradljivcima uništili živote kada nikome ne čine ništa nažao? Ovo se naravno pročuje po gradu, pa uskoro dolazi do apsurdnih situacija gdje se grupice mladih samo ušetavaju u dućan i nonšalantno odnose stvari, a šteta na Whitneyinoj kartici ubrzo se penje do 14.000 dolara. Ona, naravno, sve to pokušava prikazati kao jako subverzivno i kao svojevrsni umjetnički performans s njene strane.

Serija je prije kolekcija neugodnih scena, nego što pokušava slijediti neki klasični narativ. U najuznemirujućoj sceni u seriji, bijeli kiropraktičar kojega je “velikodušno” poslala Whitney, “masira” vidljivo prestravljenog Abshira, koji ga čitavo vrijeme moli da prestane, a ovaj ga ignorira i obraća mu se kao bespomoćnom djetetu. Ne previše suptilan, ali efektan prikaz bjelačkog nasilja nad crnim tijelom, zadiranja u tjelesnu autonomiju, infantilizacije, brutalizacije i ignoriranja manjina, a imamo osjećaj da gledamo užasan seksualni napad. Zaista teško za gledanje. 

Među bezbrojnim neugodnim mikro-situacijama i blago jezivim scenama, možda i najviše pamtljivo je kada se u tečaju komedije gdje se biznismene uče kako biti duhoviti, Asher izrazito nespretno i uvredljivo šali u vezi veličine svog penisa, zbog čega ga izbacuju s tečaja, ili kada Whitney donosi izrazito politički nekorektan kipić američkog “Indijanca” svojoj prijateljici, umjetnici Cari, i “poklanja” joj ga kako bi ga ova rekontekstualizirala (naravno, sva zgrožena, ali pokušavajući biti cool i ironična). U jednoj od najtužnijih scena, Asher sluša razgovor kojega je sam potajno snimio između sebe i Whitney u kojemu se svađaju, analizira ga i vodi bilješke o tome što je trebao napraviti i kako bi se trebao ponašati u sličnim svađama u budućnosti (“više se slaži s njom”, “kimaj i smiješi se”...). Scena koja pripada istom mentalnom svijetu kao i Nathanova persona iz njegovih ranijih, dokumentarnih serija - svijetu u kojemu spontanost ne postoji, svaka interakcija se analizira do besvijesti kako bi se postiglo optimalno ponašanje, pronašla formula za uspješnu socijalnu interakciju. I opet, kao da gledamo vanzemaljca kako pokušava razumjeti ljudski rod. 

Bez spojlera, samo da spomenem kako je zadnja epizoda jedan od najneočekivanijih i najluđih završetaka neke serije koji sam ikada gledala! Što god biste predvidjeli da će se dogoditi na kraju, bili biste u krivu. 

Jedan od velikih fanova serije je Christopher Nolan, koji ju je opisao kao “bez presedana”. Seriju su kritičari dočekali lovorikama, no, zanimljivo, publika je bila prilično podijeljena - ocjena na IMDB-u je prilično niskih 7,2. Serija zbog izostanka klasičnog narativa i zbog naglaska na susramlju, neugodi i nespretnosti, definitivno nije za svakoga i ekvivalent je “teškog” i nekomercijalnog art filma. I dobra vijest za kraj, u nedavnim intervjuima Fielder i Safdie ne isključuju mogućnost snimanja druge sezone.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: The Curse

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije