UBOJSTVA U TITOVO IME

Udbaške likvidacije tražena su roba, ali u ovoj priči nema ničeg novog

ritn by: Vjekoslav Hrestak | 04.03.2015.
UBOJSTVA U TITOVO IME: Udbaške likvidacije tražena su 'roba', ali u ovoj priči nema ničeg novog
Tito, Udba, ubojstva emigranata, njihovo neistraživanje i neprocesuiranje, istražno-pravosudni nehat i nemar, politički odjeci ubojstava otprije tri desetljeća i više u sadašnjosti, sve je to medijski kurentna roba koja se itekako dobro liferuje. Potvrđuje to i slučaj dokumentarnog filma u Hrvatskoj premijerno prikazanog prošlog četvrtka na ZagrebDoxu pod naslovom "Titovi odredi smrti", a već u ponedjeljak navečer na Prvom programu Hrvatske televizije pod naslovom "Ubojstva u Titovo ime - tajni odredi ubojica u Njemačkoj". Interes ne čudi, ali domaći gledatelji malo će toga naučiti iz tog filma, jer u svemu tome nema praktično ništa nova.

Ne čudi interes, kako publike na ZagrebDoxu tako i javne televizije, da emitira film koji obrađuje temu ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Dobar dio 2013. godine živjeli smo u ritmu onoga što je kolokvijalno i pomalo trivijalno nazvano "lex Perković" da bi čovjek koji je zamalo postao eponim, Josip Perković, početkom prošle godine bio izručen Njemačkoj koja mu sudi zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine. 

Autori su filma Philipp Grüll i Frank Hoffmann, a film su producirali Bayerische Rundfunk i Deutsche Welle, dakle njemački javni servisi. Ukratko, film obrađuje i za njemačku javnost intrigantnu temu (iako ni izbliza toliko koliko za hrvatsku) najdužeg niza neriješenih ubojstava u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Tvrdi se da je jugoslavenska tajna služba likvidirala 29 hrvatskih emigranata na njemačkom tlu. Film se koncentrirao na ubojstva Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića, a važnu ulogu u filmu ima Rudolf Zagajski, sin ubijenoga čija je pozicija žrtve koja traži pravdu (imao je 17 godina kada mu je ubijen otac) sasvim razumljiva.

Josip Perković
Dobar dio 2013. godine živjeli smo u ritmu onoga što je kolokvijalno i pomalo trivijalno nazvano "lex Perković" (FOTO: Novilist.hr)

Ponajviše je riječ ipak o filmu za njemačko gledateljstvo. Domaći gledatelj malo će toga naučiti iz tog filma, u svemu tome nema praktično ništa nova, a autorima se može zamjeriti ako ne površnost, onda svakako nedovoljno zadubljivanje u temu. Apsolutno nedovoljna pažnja, posebno ima li se na umu da su autori Nijemci, posvećena je ulozi njemačke strane u tim likvidacijama. Kako je bilo moguće da se tako dugi niz godina na njenom tlu događa tako velik broj politički motiviranih ubojstava, a da njemačka država, njeni organi gonjenja, od policije, tajne policije, pravosuđa, u svemu tome ostvaruju tako malo istražno-pravosudnih rezultata. Autori su u tome naletjeli na objektivne prepreke - neki od ljudi s kojima su htjeli razgovarati nisu htjeli razgovarati s njima, dokumenti su im, baš kao i domaćoj javnosti, nedostupni. Oslonili su se na poznate rekonstrukcije događaja, načina funkcioniranja jugoslavenske tajne policije (koja se, istini za volju, tada više ne zove Udba, Uprava državne bezbjednosti, nego SDB/SDS - Služba državne bezbednosti/Služba državne sigurnosti), ali dalje od toga nisu išli.

Kad se snima film o takvoj temi najjednostavnije je nazvati i pred kamere dozvati bivšeg jugoslavenskog obavještajca zaduženog za psihološko djelovanje Božidara Spasića. Taj je samohvalisavi obavještajac nešto poput obaveznog scenografskog elementa u svakoj takvoj priči, filmu, televizijskoj emisiji. Interesantniji dio jest razgovor s Josipom Perkovićem (dijelom otprije poznat domaćoj javnosti) u kojem on govori da bi, pod određenim okolnostima, mogao po prvi puta progovoriti što doista zna. Njemački sugovornici funkcijama koje su obnašali jesu važni, ali onime što su rekli pred kamerama nisu. 

Film je, očekivano, zadobio solidan dnevno-politički odjek, posebno izražena žal autora zato što Ivo Josipović, u vrijeme snimanja filma predsjednik Republike, nije pristao na intervju. Istina, pitanje je što bi od čovjeka koji u vrijeme ubojstava bio student ili netom diplomirani pravnik mogli doznati. Pitanje je i zašto se u Hrvatskoj nisu malo više požalili zato što na intervju nije pristao Helmut Schmidt, kancelar u vrijeme kada su neka od ubojstava počinjena, a nije znano ni jesu li tražili intervju s Helmutom Kohlom, kancelarom u vrijeme kada je ubijen, primjerice, Đureković.

Titovi odredi smrti
Autorima se, među ostalim, može spočitati nedovoljno zadubljivanje u temu (FOTO: ZagrebDox)

Autori u filmu ne raspravljaju o tome što je i kakva bila narav jugoslavenske tajne policije što je ozbiljan propust. Dakle, kao i svaka komunistička tajna policija imala je dva zadatka - služiti partiji iz koje je nastala i služiti državu u koju je zajedno s partijom urasla. Od Lenjinove Čeke pa nadalje sve su takve službe bile "mač u rukama partije" i nisu samostalno donosile tako krupne i teške odluke kao što su odluke o tome koga, kada, gdje i kako ubiti. Obrađujući tešku i mučnu temu (jer ipak su produkti rada onoga što kolokvijalno zovemo Udba u ovome slučaju bili leševi ili trajno osakaćeni ljudi) autori su se doveli i svima na uvid podastrli gotovo komičnu situaciju.

Htjeli su razgovarati s Ivanom Lasićem, jednim od najmoćnijih ljudi tajne policije osamdesetih godina i treće osobe s tjeralice na temelju koje su Perković i Mustač završili pred sudom u Münchenu. Lasić danas živi u širokobriješkom naselju Uzarićima i ne bi li s njim porazgovarali o njegovoj ulozi u ubojstvima autori su se zaputili u Hercegovinu. Tamo su zaključili da Lasić, u vrijeme snimanja filma 80-godišnjak, živi okružen naoružanim ljudima koji ga čuvaju, zaključili su da je opasan, snimili su ga kako vrećice sa špecerajem ili tako nečim benignim sprema u prtljažnik svog automobila te na temelju i toga zaključili da je Lasić preopasan za njih, dvojicu njemačkih novinara, koji zbog vlastite sigurnosti nisu uspjeli kročiti niti izvan svog automobila kako bi barem pokušali nešto pitati Lasića. Štono bi se reklo, usrali su se. 

Komično djeluje, a vjerojatno nije tako mišljen, i dio filma u kojem se prikazuje Hanzi, dvostruki agent kojega se gledateljima predstavlja kao vjerojatnog „killera“ Udbe. Nakon što se navede da je Hanziju dostavljeno tko-zna-koliko pištolja (što se "dokumentira" za potrebe filma rekonstruiranim dokumentom) autori zajedno s Rudolfom Zagajskim odlaze u Hanzijev dom. Eh, tada za gledatelje nastupa posvemašnje razočaranje. Taj Hanzi, koji ne taji da je bio i višestruki agent i koji se svog agenturnog historijata ne stidi nego se njime, dapače, ponosi, živi u nekom grozomornom pajzlu kakve bi neudobnima i trošnima smatrala i većina socijalnih slučajeva. Pitanja je mnogo, odgovor nam nije znan: je li Hanzi doista bio „killer“ Udbe (što bi značilo da je bio i vrhunski plaćen), je li Hanzi bio običan agent na kojega služba nije trošila previše novca, nije li možda služba bila zapravo škrta pa nije brinula o socijalnom statusu svojih agenta, možda i „killera“, ili je Hanzi bio vrhunski plaćen, ali i raspikuća pa mu ništa nije ostalo. U svakom slučaju, budući da nam odgovor nije znan, Hazni djeluje vrlo neuvjerljivo.

Film ima još jedan bitan propust. Propušta jasnije kazati da ljudi koje je jugoslavenska tajna policija likvidirala često nisu bili obični gastarbajteri koji su trbuhom za kruhom išli na njemačke bauštele. Zagajski je u kući imao eksploziv, imao je i nekih planova što bi on s tim eksplozivom i kako bi naštetio Jugoslaviji. Nije on bio jedini koji se protiv Jugoslavije i njenog poretka borio i terorističkim metodama, što naravno ne znači da za njihove ubojice treba imati ikakvu riječ opravdanja. Neki od tih emigranata nisu tek "obično" ubijeni, neki su doslovce, poput bijesnih pasa, umlaćeni.

Autori propuštaju kazati i da je u to doba na njemačkom tlu, pred očima njemačke policije, tajne službe i još koječega bjesnio rat između službe i emigranata te emigranata i jugoslavenskog poretka. Služba je ubijala emigrante, a emigranti su ubijali, primjerice konzule (barem jednoga, Savu Milovanovića, greškom, ako se išta može vjerovati Spasiću). Sve te teme (i mnoge druge, poput neobične važnosti bilateralnih odnosa SR Njemačke i Jugoslavije i to za obje države) koje Grüll i Hoffmann nisu uopće ili su ih jedva dotaknuli odličan su garant toga da će tema udbaških ubojstava i u budućnosti biti kurentna roba.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: YouTube/screenshot


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ništa ni o čemu

    25.02.2020.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ništa ni o čemu

  2. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Operetna kič državica

    20.02.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Operetna kič državica

  3. ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

    07.02.2020.

    Predrag Finci

    ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije