PRESJEK RELEVANTNOG

Oni nude najbolji pogled u hrvatsku realnost

ritn by: M.St. | 13.09.2016.
PRESJEK RELEVANTNOG: Oni nude najbolji pogled u hrvatsku realnost
Održani su izbori u Hrvatskoj, po drugi put u godinu dana, i opet je izvjesno da se ništa esencijalno neće promijeniti, a da će post-izborni pregovori možda čak biti i zanimljiviji od samih izbora. Možda je to samo stvar „ljetne sheme“, ali politika (ili preciznije politikantstvo) nam svejedno utječe na život, čak i više nego što bi to bilo zdravo. Kakve veze to ima s Liburnia Film Festivalom? Velike, budući je riječ o festivalu hrvatskog dokumentarnog filma, a kroz presjek relevantne dokumentarne produkcije jedne zemlje odlično se vidi njena svakodnevna realnost, odnosno teme o kojima njeni građani razgovaraju i problemi koji ih pritišću. I opet se vraćamo na politiku... Počet ćemo s izborima i izbornim kampanjama. Tomislav Paulić i Robert Zuber sa svojim filmom „Kandidat“ pokušavaju prodrijeti u svijet politike na najnižem nivou, izbora za predsjednika kućnog savjeta jednog zagrebačkog nebodera.

Održani su izbori u Hrvatskoj, po drugi put u godinu dana, i opet je izvjesno da se ništa esencijalno neće promijeniti, a da će post-izborni pregovori možda čak biti i zanimljiviji od samih izbora. Možda je to samo stvar „ljetne sheme“, ali politika (ili preciznije politikantstvo) nam svejedno utječe na život, čak i više nego što bi to bilo zdravo. Kakve veze to ima s Liburnia Film Festivalom? Velike, budući je riječ o festivalu hrvatskog dokumentarnog filma, a kroz presjek relevantne dokumentarne produkcije jedne zemlje odlično se vidi njena svakodnevna realnost, odnosno teme o kojima njeni građani razgovaraju i problemi koji ih pritišću. I opet se vraćamo na politiku... 

Počet ćemo s izborima i izbornim kampanjama. Tomislav Paulić i Robert Zuber sa svojim filmom „Kandidat“ pokušavaju prodrijeti u svijet politike na najnižem nivou, izbora za predsjednika kućnog savjeta jednog zagrebačkog nebodera. U teoriji, ta pozicija je operativna i usmjerena na rješavanje akutnih problema zgrade, međutim obrasci iz visoke politike se tu preslikavaju na jedan groteskan način, pa se umjesto o pričuvi i fasadi govori o ratu plakatima, podmetanjima, kupovini glasova... Paulić i Zuber to vješto montiraju s izjavama iz predizborne kampanje i postizbornog koalicijskog natezanja 2015. godine, pa je konačan dojam gorko-sladak. Paulićeva pozicija je „insajderska“, što on kapitalizira, bez problema otvarajući sugovornike i u konačnici uspijeva jednu zgradu predstaviti kao zajednicu koja ima i svoju prošlost i svoje tajne...

Drugi film o izborima je „Neovisna lista oportunista“ i na površini se radi o izbornom putu i kampanji jedne male liste na parlamentarnim izborima 2011. godine. Međutim, Vedran Senjanović i Dejan Oblak od samog početka otvaraju karte: njihove ambicije nisu političke (nemaju nikakav program, a čak i prvog na listi biraju tombolom na štandu), pa čak ni financijske (jer ulažu, odnosno ne ulažu svoja sredstva, sveukupno možda 200 kuna), a ne bi se reklo ni da je u pitanju samo šala (premda tako zvuči). Njihov izborni put je zapravo sociološki eksperiment sve vrijeme sniman i dokumentiran, iz čega je nastao i film koji im je zapravo i bio cilj. Na primjeru „Neovisne liste oportunista“ i njihovog izbornog puta možemo shvatiti da nije nemoguće izboriti se sa izbornom birokracijom i istaknuti kandidaturu, ali da je u zemlji oštrih političkih podjela to u principu besmisleno. 

Čime se onda hrvatski građani bave kada se ne bave politikom? Sudeći po medijima - sportom. Hrvatska je upravo imala najuspješniju Olimpijadu od svoje samostalnosti, a i sportski uspjesi su kao takvi idealna „koska“ koja se baca javnosti da joj se skrene pažnja s egzistencijalnih pitanja, a i sport često biva katalizator najnižih nacionalističkih strasti. Ili, kako Arsen Oremović u svom dokumentarcu „Treći“ primjećuje, od osvojenog trećeg mjesta na svjetskom prvenstvu u nogometu prošlo je 18 godina, a to je još uvijek predmet ponosa, tema razgovora ili alibi za mnoge druge gadosti. U međuvremenu je sport (dodatno) ispolitiziran i uprljan krupnim materijalnim interesima klanova i lobija s političkim, poslovnim i kriminalnim vezama, profesionalni sportaši, praveći se „Englezima“, na takvo stanje stvari pristaju (na primjer, sudjeluju u HDZ-ovoj kampanji 2007. godine), a svatko tko ukaže na nepravilnosti izlaže se riziku da bude proglašen izdajnikom

Od čega onda ti građani žive? Valjda od turizma, pošto sezona 2016. godine ima epitet rekordne. Međutim, s turizmom je problem što ga nema cijele godine i što je sistem takav da od njega žive pojedinci, dok drugi uglavnom rade i preživljavaju. Hijerarhijom života u turizmu i beskrajnim ekonomskim ciklusom se pozabavio Tonći Gaćina u svom filmu „Turizam“ u kojem ponekad vedro, ponekad ozbiljno, a ponekad i crnohumorno prikazuje aspekte turizma u Hrvatskoj. 

Nešto vedrine nudi nam i dokumentarni serijal „Kultura na radničkoj traci“ čiji je prvi nastavak „Sali“ u režiji Tihe K. Gudac, a prikazuje malu sredinu s punom zaposlenošću i zanimljivim kulturnim životom, od očekivanih folklornih stvari kao što su Tovareća mužika (grupe sastavljene od udaraljki i rogova) i karneval, preko rock skupina, pa do veoma živahnih aktivnosti oko mjesne knjižnice i čitaonice koje uključuju i klasičnu glazbu, kazalište i obrazovanje u najširem smislu riječi. Možda je to dio mentaliteta lokalnog stanovništva ponosnog na svoju radišnost, možda dio entuzijazma jedne osobe koja je čitaonicu pokrenula i neprestano je inovira, ali život jednog malog mjesta na Dugom otoku nije samo podnošljiv, nego ugodan. 

Tiha K. Gudac, kao članica žirija, imala je još jedan film prikazan izvan konkurencije. Radi se o njenoj višestruko nagrađivanoj festivalskoj uspješnici „Goli“, filmu koji se hvata ukoštac sa jednom još uvijek nezavršenom temom i otvorenom ranom iz bliže prošlosti. Kroz vješto snimljenu i intimno intoniranu obiteljsku priču, autorica pokušava saznati nešto više o svom djedu koji je bio na Golom otoku i s njega se vratio kao promijenjen čovjek. U tu svrhu ona razgovara s članovima svoje obitelji koji su možda nešto znali ili osjetili bolje od nje, te s djedovim (još uvijek živim) kolegama iz logora. Kako je prošlo dovoljno vremena i režim se promijenio do neprepoznatljivosti, više nije tajna što se događalo na Golom Otoku: premlaćivanja, žeđ, glad, ispiranje mozga, okretanje zatvorenika protiv drugih zatvorenika i razne forme fizičke i psihičke torture. Autorica u tom smislu ne pokušava „otkriti toplu vodu” ili istjerati neku političku agendu, koliko, kao osoba jednog drugog vremena, pojmiti ljudsku patnju vezanu za Goli Otok. 

O nekim prošlim vremenima, kao ni o sadašnjim, ne valja suditi samo na osnovu njihovih najodvratnijih gadosti. O tome nam govori film „Dum Spiro Spero“ Pere Kvesića, film o svakodnevici, knjigama i nadolazećoj smrti. Ne samo svog oboljelog autora, nego i njegovog ostarjelog psa. Dobri duh nekadašnjeg Zagreba i blogosfere, Kvesić će iskreno govoriti o svom umoru, vedro o ispunjenom životu iza sebe, šaljivo o svojim ukućanima, lošim navikama i scenarijima za samoubojstvo, ali će, isto tako u skladu s naslovnom latinskom sentencom govoriti o nadanju, željama, ambicijama (da napiše makar još neku knjigu) i sitnim životnim zadovoljstvima, pomiren sa smrću kao sastavnim dijelom života. 

Tuga koja prati smrt neke nam drage osobe ili nekog našeg ljubimca može se javiti i kad nestanu neke stvari ili se pojave one stvari s kojima smo proveli dobar dio života. Recimo, kada se zatvori neka naša kino-dvorana ili kada kino kao zabava jednostavno odumre. „Kino otok“, dokumentarni film filmskog kritičara Ivana Ramljaka, govori o sudbini sada napuštenih otočkih kina koja su nekad bila središnje točke kulturnog života tih malih zajednica. To čini na izuzetno intiman način, kombinirajući različite naratore iz offa, nekadašnje kino-operatere ili stalne posjetitelje, sa slikom sadašnjeg stanja zapuštenosti i devastacije. Ramljakova pametna koncepcija podvučena je spretnom montažom Damira Čučića, doajena eksperimentalno-dokumentarnih filmova i ostavlja jak emotivan dojam bez praznih floskula i jednostavnih prečica. Vjerojatno bi bilo lako reći da su za sve krive moderne tehnologije, kapitalizam, televizija ili internet, ali činjenica je da se način života promijenio, pa nekadašnja mjesta puna života sada stoje samo kao uspomene na prošla vremena, dok se nešto ne promijeni, ako za to bude bilo volje. 

I tako je prošao još jedan Liburnia Film Festival, 14. po redu. Publika je imala priliku pogledati 32 dokumentarca, drugim očima vidjeti svoju neposrednu realnost i na taj način uživati u posljednjim danima ljeta i ljetnih programa. Do sljedećeg ljeta i sljedeće prilike.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

    11.07.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

    09.07.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije