KRAJNJI CILJ SULTANA ERDOĞANA

Uništiti Kurde i po cijenu opstanka Islamske Države

ritn by: Demian Vokši | 04.03.2017.
KRAJNJI CILJ SULTANA ERDOĞANA: Uništiti Kurde i po cijenu opstanka Islamske Države
Prijedlozi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana za ustavni referendum ojačali bi predsjedničku ulogu u Turskoj, dajući mu još više moći i omogućujući mu da na vlasti ostane još 12 godina. Za takve radikalne poteze Erdoğan mora ujediniti svoju glasačku bazu, a kako bolje to napraviti nego izmišljanjem neprijatelja. Kurdi u Siriji su savršeni kandidati za takvu ulogu: turska javnost će bez problema progutati priču da je riječ o teroristima, turska vojska je neusporedivo snažnija od njih, a i savršeno su sposobni izmisliti razlog zašto bi ratovali protiv njih. Nakon pasivnog promatranja rata u Siriji, danas Turska tamo ima bazu i nakon što je riješila izliku u vidu Islamske Države može se koncentrirati na pravi cilj: ratovanje protiv Kurda. Erdoğan zna da SAD više nije previše bitan igrač u Siriji, a da su im Kurdi važan, ali ne i nezamjenjiv dio strategije, no da je zato Putinova Rusija u Siriji bog i batina.

„Bili smo pritisnuti uz zid - to je bila borba do smrti. Nitko nije bježao. Ja sam bio tamo veći dio bitke. U tom gradu odvilo se na desetke Alamoa o kojima nitko neće čitati ... stotine malih bitaka u malenim, ružnim, porušenim kućama za koje nikoga nikada neće biti briga.“
-
pripadnik kurdskih snaga o bitki za Kobane 

Prošli tjedan, točnije 24. veljače, označio je pola godine otkako je turska vojska, uz pomoć radikalnih džihadista i grupa koje tvrde da su dio Slobodne sirijske vojske (FSA), izvršila invaziju dijela sirijskog teritorija. Riječ je, konkretno, o potezu između grada Džarabulusa na Eufratu i afrinskog kantona kojeg drže kurdske snage. Nakon niza godina tijekom kojih je Turska igrala pasivnu ulogu u sirijskom sukobu, „suptilno“ potpomažući Islamsku Državu (IS) i povremeno granatirajući Kurde u Rožavi, tog kolovoza odlučili su se uplesti u rat izravno. Katalizator te odluke bili su uspjesi Sirijskih demokratskih snaga (SDF), vojske koja na sjeveru Sirije ratuje protiv Islamske Države, a koju sačinjavaju uglavnom Kurdi iz Jedinica narodne zaštite (YPG), ali i Arapi te druge etničke skupine, vojno podržani od strane zračnih snaga SAD-a, Francuske i navodno Ujedinjenog Kraljevstva. SDF je, naime, prešao Eufrat i nakon nekoliko mjeseci krvave borbe IS-u oduzeo grad Manbidž, te je time došao na svega pedesetak kilometara od toga da spoji afrinski kanton s Rožavom te time preuzme kontrolu nad gotovo cijelom sirijskom stranom granice s Turskom. Od toga su SDF dijelile samo obezglavljene i u stalnoj defanzivi pogubljene snage IS-a. 

No, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je tu povukao crtu. Godinama se trudio potkopati Kurde gdje god je stigao, a takav uspjeh kao što je spajanje Afrina i Rožave bio je apsolutno nedopustiv. Osokoljen čistkama u Turskoj nakon neuspješnog puča koji ga je probao maknuti s vlasti, Erdoğan je naredio turski ulazak u Siriju. To je bila zadnja faza njegove strategije na Bliskom istoku. 

Kobane kao prekretnica 

Ako se vratimo nekoliko godina u prošlost, situacija u Siriji za Erdoğana je izgledala daleko bolje. Kurdi, ili kako su ih Turci znali zvati, „planinski Turci“ (takav pokušaj brisanja kurdskog etniciteta i identiteta jezivo podsjeća na lokalne divljačke ispade nacionalizma u kojima se Slovence naziva „alpskim Srbima“) su u Turskoj bili relativno mirni s obzirom na višedesetljetni sukob između njih i vlasti u Turskoj, a u Siriji su bili u defanzivi pod naletima osokoljene i vojno ojačane Islamske Države. Krajem 2014. godine IS-ova ofanziva odvela ih je do samog sjevera Sirije gdje su snage YPG-a sabili u mali gradić Kobane, smješten na samoj granici s Turskom. Uslijedila je nevjerojatna bitka u kojoj je otprilike 2.600 Kurda iz YPG-a i PKK-a, uz pomoć 200 pripadnika FSA branilo grad protiv više od 9.000 IS-ovaca koji su u svojem arsenalu imali i pedesetak tenkova ukradenih od iračke vojske. IS je u jednom trenutku zauzeo gotovo cijeli Kobane, no Kurdi su ih uz zračnu potporu SAD-a uspjeli potisnuti i krenuti u ofanzivu protiv džihadista u kojoj ni do danas nisu zastali. 

Kobane
Dok je trajala borba za Kobane Turska je puštala da borci IS-a ulaze u grad s turske strane granice (SCREENSHOT: YouTube)

Dok je Kobane gorio, Erdoğan je likovao kako grad samo što nije pao. Poslagao je turske tenkove na brdo s kojega su gledali kako bombaši samoubojice Islamske Države raznose kurdske borce u „malim, ružnim, porušenim kućama“. Puštao je da borci IS-a ulaze u Kobane s turske strane granice. Napravio je sve što je mogao da bi potkopao šanse da Kurdi ostvare pobjedu. 

Višegodišnje sumnje da Turska potpomaže Islamsku Državu obistinile su se kada su u javnost iscurili podaci da je Erdoğanov zet povezan s kompanijom optuženom za suradnju s IS-om, tako dajući više legitimiteta prijašnjim ruskim obavještajnim izvještajima koji tvrde da dokazuju kako Turska kupuje naftu od IS-a. Plan mu je propao, s obzirom da je američka zračna potpora dala Kurdima ono malo goriva što im je falilo da svoju laku pješadiju pretvore u vojsku koja je sposobna nametnuti se i višestruko jačim protivnicima kao što je to bio IS. 

Erdoğanova ljubav prema diktaturi 

Nakon bitke za Kobane, YPG, kao i ostatak SDF-a nastavili su malo po malo, selo po selo i grad po grad oslobađati teritorij koje je Islamska Država zauzimala poduprta saudijskim, katarskim i turskim novcem uz prešućeno znanje Hillary Clinton i Baracka Obame. Savezništvo tih država očito je bilo bitnije od otvorene opozicije njihovim činovima. Sjedinjene Države su se tako dovele u situaciju da njihovi saveznici podupiru strane u sirijskom ratu protiv kojih se bore igrači koje oni sami financiraju i podržavaju. Konfuzija američke bliskoistočne politike unazad nekoliko godina sažeta je u tom primjeru. 

S vremenom, kako je IS gubio teritorij i kako je turska povezanost s njima počela biti javna tajna te time i teret Turskoj koja je tu potporu pomalo počela povlačiti, IS je počeo vršiti terorističke napade i u Turskoj. Erdoğan je odgovorio u svom karakterističnom stilu navodeći da između Kurda, Islamske Države i njegove osobne sotone, Fetulaha Gulena te njegovih podržavatelja nema razlike, tako razbjesnivši dobar dio ostatka svijeta koji su u kurdskim snagama vidjele bliskoistočnog igrača, vojno sposobnog i ideološki odmaknutog od regionalnih radikalizama. Erdoğan je bio kristalno jasan: za njega su koljači iz Islamske Države i socijalistički, kurdski entitet u Siriji apsolutno ista stvar. Razlog? Pa naravno, zato jer su Kurdi u Siriji blisko povezani s Kurdima u Turskoj koji već desetljećima, i opet pojačano od 2014. godine, ratuju s Turskom na jugoistoku države. 

Recep Tayyip Erdogan
Da bi ostvario svoj cilj i dobio još više moći Erdoğan mora ujediniti svoju glasačku bazu (FOTO: Hina)

Erdoğan tolerira jedino Kurde u Iraku, predvođene Masudom Barzanijem i njegovim klanom koji se grčevito drži vlasti u iračkom Kurdistanu, a koji je u Erdoğanu pronašao nekarakterističnog partnera. Erdoğan nema problema s Barzanijem i njegovim autokratskim sklonostima. Barzanijevo ubojstvo novinara kritičnog prema njemu i njegovom klanu te uhićenje akademika koji ima istu optužbu je, kada se postavi naspram Erdoğana, čisti amaterizam. Turski predsjednik je od neuspjelog puča prošle godine uhitio preko 20.000 osoba, njih oko 80.000 maknuo iz državne uprave, zatvorio najmanje 131 medij i uhitio 117 novinara pod optužbom za terorizam. 

Rastući autoritarijanizam obilježila su i uhićenja turskih akademika koji su kritizirali odnos Turske prema Kurdima, kao i uhićenja pripadnika opozicijske stranke HDP. Njegovi prijedlozi za ustavni referendum, ukoliko prođu u travnju, ojačali bi predsjedničku ulogu u Turskoj, dajući mu još više moći, omogućujući mu da na vlasti ostane još 12 godina. Za takve radikalne poteze Erdoğan mora ujediniti svoju glasačku bazu, a kako bolje ujediniti glasačku bazu nego izmišljanjem neprijatelja. Kurdi u Siriji su savršeni kandidati za takvu ulogu: turska javnost će bez problema progutati priču da je riječ o teroristima, turska vojska je neusporedivo snažnija od njih, a i savršeno su sposobni izmisliti razlog zašto bi ratovali protiv njih. Tako je turska vojska u kolovozu 2016. godine, pod prozirnom izlikom borbe protiv Islamske Države, ušla u sjevernu Siriju u operaciji „Štit Eufrata“, prekinula napredak SDF-a prema istoku, zauzela granični grad Džarabulus i krenula južnije prema Al Babu. 

Nekoliko marginalnih opozicijskih grupacija koje su se nazvale dijelom FSA služilo je kao glavni dio pješadije, dok je turska vojska uglavnom djelovala iz pozadine te podržavala pobunjenike artiljerijom i mehanikom. Pobunjeničke snage predvodila je Brigada Sultana Murada, turkmenska milicija čija se ideologija bazira na turskom nacionalizmu i neo-otomanizmu, nečemu za što je i Erdoğan često bio optuživan, a što se uglavnom svodi na ideološko, a potencijalno i fizičko pripajanje bivših osmanskih teritorija Turskoj. Nakon što je sirijska vojska preuzela istočni dio Alepa, dio skupina koje su ga branile, konkretno Ahrar aš-Šam i Nur ad-Din al Zenki, nakon evakuacije iz Alepa prešli su na prvu frontu „Štita Eufrata“.

Alep
Erdoğan je u svoje redove iz Alepa regrutirao uglavnom džihadiste (FOTO: Hina)

Valja primijetiti da je Erdoğan u svoje redove iz Alepa regrutirao uglavnom džihadiste dok su neradikalni elementi obrane Alepa otišli na druge lokacije. Ahrar aš-Šam je eksplicitno izjavio da im je glavni motiv za borbu sprečavanje Kurda da preuzmu taj dio zemlje. Bitka protiv Kurda nije se vodila samo na terenu već i u medijima. Osim standardnih propagandnih tekstova koji su dolazili iz turskih medija vezanih uz Erdoğanov režim, malu zajednicu koja blisko prati rat u Siriji osobito je potresao članak Roya Gutmana, američkog novinara koji radi u Istanbulu, u kojem optužuje YPG za suradnju s Islamskom Državom. Među mnogobrojnim optužbama koje je Gutman iznio na račun YPG-a najsumanutija je ona koja tvrdi da su Kurdi, u navodnom dogovoru s Islamskom Državom, izvršili čišćenje okolice Kobanea tako što su ljude koji su htjeli braniti svoja sela pred naletom IS-a, prisilili da se povuku u grad i tako očistili okolicu Kobanea od ne-Kurda. Koja je točno svrha toga bila, to Gutman nije objasnio. Nije ni mogao objasniti jer je riječ o tezi koja je sumanuta do razine koja se riječima zaista ne da opisati. Povlačenje vojnika iz malih sela u urbanu okolinu je najnormalnija i najsuvislija vojna taktika na raspolaganju u tim uvjetima. Sela se ne mogu braniti pred naletima višestruko moćnijeg protivnika, dok je grad savršen poligon za takvo što. Gutman nabraja i navodna etnička čišćenja Arapa koja je YPG izveo, kao i akcije YPG-a koje su navodno natjerale stotine tisuća ljudi da napuste svoje domove, no dok se on razbacuje navodnim podatcima s terena, službena izvješća Amnesty Internationala su nešto skromnija

Gotovo je neupitno da je YPG u nekoliko navrata počinio ratne zločine u vidu rušenja zgrada i premještanja stanovništva, no riječ je o izoliranim slučajevima, a ne kako Gutman navodi, službenoj politici YPG-a. Suvišno je i napomenuti da je Gutmanova propaganda završila pod žestokom kritičkom paljbom

Katastrofa u Al Babu i skretanje prema Manbidžu 

Dok je Gutman pisao bajke o Kurdima, Turska se valjala u blatu Sirije, u drugoj bitki „Štita Eufrata“, onoj za grad Al Bab, koja se pretvorila u apsolutni debakl. Taj omanji grad se pokazao kao tvrd orah za pobunjeničke snage za koje se ispostavilo da su daleko nesposobnije nego što se mislilo, i za tursku vojsku koja je do tada već bila teško pogođena Erdoğanovim čistkama časničkog kadra - predsjednik je smijenio preko 120 generala i admirala. U Siriji je poginulo preko 60 turskih vojnika, uz preko 400 pobunjeničkih, a Turska je u bitki za Al Bab izgubila najmanje 11 tenkova i četiri vozila za prijenos pješadije. Bitka je trajala tri i pol mjeseca i završila je tek kada su se vojnici Islamske Države povukli iz Al Baba budući da je južno od grada sirijska vojska počela presijecati njihov teritorij te bi, ukoliko bi ostali u gradu, bili odsječeni od ostatka svojeg „kalifata“. Nakon Al Baba, Turska se okrenula Manbidžu kojega je SDF oslobodio prošle godine. 

YPG
YPG-u u vidu vojne opreme i logistike pomaže SAD, no naivno je vjerovati da će učiniti išta protiv Turske, svojeg NATO saveznika (FOTO: Flickr/Kurdishstruggle)

Sada Turska ima bazu u Siriji i nakon što je riješila izliku u vidu Islamske Države može se koncentrirati na pravi cilj: ratovanje protiv Kurda, onako što i Erdoğanovi saveznici, džihadisti iz Ahrar aš-Šama, žele. SDF-u i YPG-u u vidu vojne opreme i logistike (specijalne snage američke vojske su na terenu blizu Manbidža i sudjeluju u koordinaciji operacija i treniranju novih vojnika) pomaže SAD, no naivno je vjerovati da će SAD učiniti išta protiv svojeg NATO saveznika. Erdoğan zna da SAD više nije previše bitan igrač u Siriji, a da su im Kurdi važan, ali ne i nezamjenjiv dio strategije, no da je zato Putinova Rusija u Siriji bog i batina. Isto tako je svjestan da je Turska NATO-u nezamjenjiv saveznik. Zato je vjerojatno došao do zaključka da može balansirati između te dvije sile i u Siriji raditi što god želi, sve dok ne napada snage sirijske vojske. 

Situaciju dodatno komplicira činjenica da je SDF, za razliku od Turske, ostvario iznimne uspjehe u borbi protiv IS-a te da su u ovom trenutku udaljeni svega četiri kilometra od njihovog sjedišta, Rake. Eventualni turski napad na Manbidž mogao bi oslabiti SDF-ovu frontu izvan Rake zbog premještanja dijela boraca te dati vremena Islamskoj Državi da se dodatno utvrdi u gradu te generalno ojača. Koliko je Sjedinjenim Državama, koje u Siriji djeluju navodno na isključivoj politici uništenja IS-a, takav scenarij nepotrebna komplikacija, te koliko će se potruditi da se takvo što ne dogodi, preostaje za vidjeti. 

SDF je u dogovoru s Rusijom i Sirijom dopustio sirijskoj vojsci da preuzme dio fronte na kojoj ih Turska napada i blokira nalete turske vojske samom svojom prisutnošću, no upitno je koliko će to SDF-u biti od pomoći. U kaosu kao što je ovaj u Siriji iznimno je teško predvidjeti što će se dogoditi u bližoj i dalekoj budućnosti. Krajem 2016. godine rijetko tko je očekivao da će Alep pasti prije Mosula. Gotovo nitko nije očekivao da će Kurdi obraniti Kobane. Za Al Bab se smatralo da će izdržati još barem nekoliko tjedana. Sirijski sukob je nepredvidiv, pa tako unaprijed govoriti što će se dogoditi nema smisla. Ipak jedno je sigurno: Recep Tayyip Erdoğan će u svojem nastojanju da prigrabi što više moći kod kuće dati sve od sebe da napadima na Kurde prikupi simpatije glasača, makar to značilo produljenje roka trajanja Islamske Države.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kurdishstruggle

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije