Nakon dva tjedna od redovnog emitiranja odgledao sam televizijsku emisiju 'Nedjeljom u dva' u kojoj se kao sudionica pojavila glumica Jadranka Matković u dobi od 74 godine. Tema razgovora u emisiji bila je starost. Jadranka, krhka, prosijeda, sa štapom treba biti sugovornica o svojoj i mnogim sličnim kalvarijama što ih prolaze osobe u ovoj državi kojima njihova mirovina nije dostatna za puko preživljavanje. U tu kategoriju, reći ćete, spadaju i mnogi radno sposobni s mizernim plaćama koje nudi ovaj oblik divljeg kapitalizma, a za koji kažu da smo glasali. Što je laž. Postoje države na osnovi kapitalizma s brigom o čovjeku i njegovoj zaštiti. Nitko nije glasao za državu bezakonja, odnosno, bez ikakve zaštite sudbene vlasti. Emisija je započela blokom o domovima za umirovljenike.Treba doći živjeti u dom, kažu, što ranije da bi se izbjegao stres. A ja sam siguran da većina ljudi želi nastaviti život u svojim domovima, uz pomoć koju bi im socijalne službe trebale pružiti.

Ako Tomašević pokaže da se može jednim ogromnim sustavom uspješno upravljati bez klijentelizama i korupcije kojoj su sklone naše velike stranke, možda konačno građani progledaju i shvate da postoje pristojne alternative. Recimo one koje su u stanju artikulirati i poruke poput Tomaševićeve da se nakon dva mandata planira povući, jer ispravno smatra da je prvi mandat morao biti potrošen na saniranje višedesetljetnog nereda koji mu je ostavio najkorumpiraniji političar s ove strane Rio Brava, a da bi drugi trebao biti razvojni. U trećem bi svakome počelo svašta padati napamet, pa je vrijeme da se ode. Za takvo razmišljanje sposoban je samo onaj tko vlast ne doživljava kao prostor za stjecanje osobne dobiti. Alternativa koju su u Rijeci građani izabrali umjesto klijentelizma dugovladajućih ima ime Iva i dolazi iz jedne sasvim druge političke priče. Rijeka nije sazrela za onu promjenu koju živi Zagreb te u Rijeci stvari ipak drugačije stoje, iako su neki momenti vrlo slični.

Nedovršena Sveučilišna bolnica na rubu Zagreba u hrvatske medije dolazi povremeno i, uglavnom s pravom, u negativnom kontekstu. Tako je bilo i krajem prošlog mjeseca kada je na području nesuđene bolnice izbio požar. U međuvremenu vatrogasci su u navedenom skladištu pronašli eksponate mina i torpeda, ali nikad dovršena bolnica krije još jednu manje poznatu tajnu. Naime, dijelovi prostora koji se danas koriste kao skladišta grijani su geotermalnom energijom. Tri desetljeća prije no što se Republika Hrvatska preko europskih institucija obvezala zamijeniti fosilna goriva, Socijalistička Republika planirala je, izgradila infrastrukturu, i otvorila prve javne objekte grijane geotermalnom vodom. U međuvremenu, određeni pomaci naziru se tek oko ŠRC Mladost dok pravi, kapitalni projekt, poptu integracije toplinarstva i energije iz obnovljivih geotermalnih izvora još uvijek čekamo.

S nešto sjete zbog rastanka i puno zadovoljstva zbog doživljenog, po osamnaesti put Subversive Festivalu poručujemo – „Hvala, i vidimo se dogodine!”. Ovog vikenda ispratili smo ovogodišnje izdanje regularnog programa pod zajedničkom temom "Doba sukoba: eskalirajući ratovi, globalne migracije". Kao i uvijek, festival je bio podijeljen na dva međusobno komplementarna dijela: filmski i teorijski. Najboljim filmom u igranoj konkurenciji proglašen je film gruzijskog redatelja Tato Kotetishvilija Sveta struja, a u dokumentarnoj konkurenciji nagradu je dobio film norveške redateljice Monice Strømdahl Flophouse America. Teorijski dio, Subversive Forum, okupio je teoretičare i aktiviste iz različitih dijelova svijeta i otvorio prostor za zajedničku refleksiju i diskusiju o gorućim problemima poput migracija i ratova. Valja istaknuti kako je Subversive Festival, kojem je i Lupiga medijski pokrovitelj, posve besplatan, a tako će i ostati.