Arsena, dakle, nema točno deset godina – tim smo se povodom ovdje okupili. Mogao bih se zapitati ne samo o sebi, lupkajući prstima po stolu u promatranju sebe kako lupkam, očima onog sebe iz 2015. godine, nego i o Arsenu po istom postupku. Nije na meni da ga žalim kao osobu, a dosta je i objektivnoga u ocjeni da se radilo o životu koji nije za žaljenje (misao o nesretnoj sudbini osobe kojoj sin tako prerano umre bila bi suviše filozofska u okolnostima nedoživljenja te smrti). I dalje ga nije za žaliti ni kao umjetnika. Za žaliti je mene i ostatak publike što više ne stvara – ali, hej, vrijeme liječi i takve rane. Današnje pitanje dvojnosti, rascjepa u simultanom gledanju ondašnje i današnje verzije, glasilo bi: okej, ja sam postao deset godina stariji, a on? Brzi odgovor: pa, ništa, i dalje je jednako mrtav. Ne može se biti mrtvijim nego nekada. Ako je smrt negativ realnog pojma života...

U reakcijama na autanje našeg ovogodišnjeg predstavnika na Euroviziji Marka Bošnjaka, bila je jasna jedna stvar. Brojni širitelji govora mržnje i degutantnih napada na mladog pjevača po internetskom mulju društvenih mreža – očito nikada u životu nisu upoznali, niti bili u doticaju s otvoreno gej osobom. Sve to podsjetilo me na razgovor koji sam 2015. godine vodila s gej Ircem, netom nakon referenduma na kojemu su njegovi sunarodnjaci premoćno glasali za istospolne brakove. Kako je to moguće, u jednoj tako katoličkoj zemlji, pitala sam. Odgovor je bio jednostavan: „Svatko u Irskoj poznaje barem jednu osobu koja je otvoreno gej“. Kroz normalizaciju autanja, Irci su prestali o LGBT populaciji razmišljati kao o vanzemaljcima ili neljudima, i kroz interakciju s ljudima koji se nisu sramili reći tko su i što su, prihvatili ih kao svoje sugrađane, susjede, kolege, članove obitelji …

„Književnost ne maše zastavama, ali oblikuje percepciju na znatno dubljoj razini. Mi nismo stvarali alat turističkoj sezoni, ali to što mi imamo ima potencijal da utječe na identitet nekog turističkog tržišta i poimanje kulture. Nama nije bio cilj poučiti strance o Hrvatskoj, već im pokazati ovdašnju književnost, jedan njen odsječak; možda naizgled paradoksalno, ali u književnoj fikciji leži znatno više istine nego u bilo kojoj brošuri, razglednici ili statistici. Nama nije bio cilj intervenirati u turističku ponudu, ali naš projekt je može ponešto oplemeniti, kulturološki i emocionalno“, kaže u razgovoru za Lupigu Ljubica Letinić, suosnivačica platforme book&zvook koja je pokrenula novi projekt, „Listen to Croatia“ što umjesto sunca, mora i suvenira putnicima u Hrvatskoj nudi – priču. Nije im, objašnjava, bio cilj intervenirati u turističku ponudu, ali smatra da njihov projekt kulturu može ponešto oplemeniti, kulturološki i emocionalno.

Građanin S.B. (podaci poznati redakciji) zbog statusa na društvenoj mreži X našao se na meti policije. Naime, nakon što je komentirao hrvatsku ulogu u ratu u BiH, netko ga je anonimno prijavio policiji tereteći ga za antihrvatstvo, bošnjački nacionalizam i širenje mržnje. Nije poznat točan sadržaj prijave, kao ni kako je to policija trebala ocijeniti je li S.B. doista bošnjački nacionalist? Iako se nikad i nigdje nije izjasnio kao Bošnjak, a što i da jeste? Je li to prekršaj ili krivično djelo i kako se kažnjava? Toliko je to policiji, međutim, bilo važno da su „tviteraša“ S.B. u samo dva dana locirali na otoku na kojem ljetuje, ne bi li ga po navedenoj prijavi ispitali. Kad im je odgovorio da je hrvatski državljanin, usput ih upitavši zašto troše novac poreznih obveznika na uznemiravanje građana na odmoru, otišli su. Da je na ulici urlao "Jasenovac i Gradišku Staru" i pozivao na klanje, policija ga vjerojatno ne bi tražila.