„Destinacija je tek drugi dan bila napisana kredom unutar vagona. Tog 10. juna 1944. nitko nije znao što je Auschwitz, znali smo da je destinacija, ali nismo znali kako i šta. Prvo smo bili u Trstu, a onda smo trećeg dana bili u Auschwitzu. Bio sam osam mjeseci u logoru. Ja smatram da sam imao prekrasan život. Ako ti u sebi ne možeš zamisliti nešto zločestije i okrutnije od onoga što sam već proživio i preživio, onda je svejedno što će ti se poslije dešavati. Bio sam dijete kada sam to spoznao. Hvala Auschwitzu što sam sretan čovjek“, glasio je uvod Olega Mandića, publiciste i počasnog predsjednika Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije, na okruglom stolu „Različiti pristupi interpretacijama povijesti Holokausta, genocida i drugih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata“. Kao jedanaestogodišnji dječak Oleg Mandić zatvorio je iza sebe vrata Auschwitza i tako postao živuća enciklopedija jedne povijesne tragedije.

Nedavno smo imali priliku da vidimo kako Instagram ograničava politički sadržaj. Ova platforma automatski je isključila politički sadržaj svojim korisnicima, ostavivši mogućnost da se ova opcija promijeni ručno, pritom bez nekog naročitog objašnjenja zašto se ovo dogodilo. Ovaj fenomen zanimljiv je iz nekoliko perspektiva. Za pretpostaviti je da je Instagram u tom trenutku povukao ovaj potez kako bi spriječio širenje političkog sadržaja usmjerenog prema Palestini, jer su društvene mreže jedno od osnovnih sredstava komunikacije i širenja poruka. Sada se otvorilo pitanje ko zapravo ima autonomiju na društvenim mrežama? Da li smo slobodni da otvoreno objavljujemo sadržaj političke i socijalne prirode na društvenim mrežama ili nas ipak ograničava državni zakon i politika vlasnika ovih mreža? Da li su društvene mreže samo prostor gdje velike kapitalističke firme reklamiraju svoju robu i usluge kako bi uvećali profite?

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.

Od ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine Holodomor kao genocid nad Ukrajincima prepoznale su gotovo sve članice Europske unije. Za to je možda i najzaslužniji zaboravljeni velški novinar Gareth Jones. On je, naime, jedini zapadni novinar koji je mogao slobodno tumarati Staljinovim Sovjetskim Savezom. Jones je dvaput otet. Prvi put doslovce, što ga je i koštalo života, a drugi puta - posmrtno. Za života su ga iskoristili nacisti, a gotovo stoljeće kasnije, mira mu ne daju ni Ukrajinci. Naime, upravo je on na Zapad donio vijest o masovnoj gladi što je pogodila dijelove SSSR-a. „Bio je ključan u tome, međutim, perfidno je iskorišten od strane ukrajinskih ultranacionalista”, objašnjava za Lupigu njegov pranećak Philip Colley tumačeći kako kada citiraju Garethove tekstove redovito odsijeku dijelove koji govore o gladi u drugim dijelovima SSSR-a, prikazujući na taj način da su Rusi namjerno glađu ubijali samo Ukrajince.

"Bez ikakvog okolišanja, Domovinski pokret u maniri Crvenih Kmera otvoreno prijeti ne samo kolegicama i kolegama iz Novosti, nego i drugim medijima, i to kroz najavu uvođenja hrvatstva po njihovoj mjeri. Očito im nije dovoljno što se 1990-ih spaljivalo 'nepodobne' knjige, pa sada 2024. godine, u zemlji članici Europske unije, moramo slušati prijetnje prema kojima će onaj užas koji se dogodio 2016. izgledati kao mila majka", izjavio je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko komentirajući prijetnje upućene Novostima, kao i HRT-u i Hini, nazvavši ih "klasičnim oblikom zastrašivanja". Izrekao je to na tiskovnoj konferenciji do koje je došlo nakon što su čelnici Domovinskog pokreta u više navrata najavili novi udar na medijske slobode u zemlji. "Novosti žele ugasiti prvenstveno zato što je antisrpska politika jedan od temeljnih ideoloških pogona njihove stranke", dodao je novinar Novosti Hrvoje Šimičević.

„Čujemo se“, zadnje je što mi je napisao Bojan Tončić. Bilo je to nedavno, dogovarali smo da piše neku temu za Lupigu i par detalja je zahtijevalo da se još jednom čujemo. Jutros iz Beograda stiže vijest od koje se teško oporavlja, vijest koja puni oči suzama – Bojan više nije s nama. Otišao je. I ono „čujemo se“ zadnje je što mi je rekao, a imao je još toliko toga da kaže i napiše. Cijelo jutro skrolam po našim prepiskama, čitam njegove duhovite i često cinične opaske. Smijem se ne vjerujući da ga zaista više nema.„Jedino opravdanje bilo bi da te je neko ubio“, piše neki dan nakon što je zvao, a ja nisam odmah odgovorio na poziv. „Zadnje gledano u utorak u 03:51“ - čekam da se promjeni u „tipka…“. Neće, pa neće, ostaje zaleđeno ono: utorak 03:51. Ako ste htjeli biti sigurni da će vam Boki odmah odgovoriti na mejl onda ste ga trebali slati u kasne noćne sate. U to doba bi stari cinik, nepopravljivi noćobdija, uobičajeno slao svoje tekstove.