Magijski realizam Josipa Conje Pejakovića bio je naš i autentičan. On je u vrijeme našeg odrastanja poput srednjovjekovnih glumaca obilazio cijelu Jugoslaviju i potom Evropu. Od onoga što smo vidjeli u njegovim monodramama, sklapali smo neke svoje priče i imitirali ga na velikim odmorima. Znam, prekasno je u našem slučaju, ali čovjeku za života treba reći ako vam njegovo djelo nešto znači. Njegov udio u procesu naseljavanja artefakata u svakodnevni govor je možda najveći – od “tol’ko je on jaki bio”, do “šta si se natakario na to paciklo”, od “krenu ona pita kroz prozor, pa udari onog čovjeka u glavu, pa upade onoj ženi u krilo, sa sve onim novinama” do “moj si Španac, ….. ti mater kad – tad”. Ali bilo bi ga, rekosmo, besmisleno samo na to svoditi. Duh Josipa Pejakovića bio je, poput duha zemlje koja ga je rodila i u koju sada odlazi, širi od mjesta koje ga geografski određuje.

Dok se užurbano priprema veliki vojni mimohod u povodu 30. obljetnice „Oluje“, Ministarstvo obrane moralo je reagirati na slučaj seksualnog uznemiravanja unutar Hrvatske vojske. Kako su prije nekoliko dana mediji kratko izvijestili, dočasnik HV-a udaljen je iz službe nakon što je prijavljen da je početkom srpnja seksualno uznemiravao dvije ročnice u vojarni 123. brigade HV-a u Požegi. Događaj je potvrdilo i samo Ministarstvo obrane, a dočasnik je nakon ispitivanja udaljen iz službe te je prijavljen stegovnom sudu, uz podnošenje optužnog prijedloga. Tim povodom reagirale su Antiratne feministkinje, koju je osnovala grupa žena prvenstveno s ciljem borbe protiv rata i militarizacije društva, ali i nacionalizma, seksizma, ageizma i svih oblika nasilja, diskriminacije i isključivosti. „U jeku opće militarizacije društva, kao feministkinje upozoravamo da je militarizacija jedan od mehanizama koji etabliraju patrijarhalnu moć", poručuju.

Suprotno položaju koji ima danas, Hrvatska se kao dio bivše države mogla podičiti većom geopolitičkom relevantnošću. Iako to iskustvo ne seže daleko u prošlost, u hrvatskom javnom diskursu čini se zaboravljenim. Štoviše, jugoslavensko "NE" Staljinu 1948. godine postalo je minorna epizoda poglavlja povijesti koje se općenito nastoji potisnuti. O politici nesvrstanosti u školama se tek simbolično govori, zbog čega ne treba ni očekivati da se o njenim izravnim posljedicama na društvenu stvarnost govori uopće. Naraštajima stasalim devedesetih i nakon njih uvelike ostaje nepoznata, recimo, Banduška konferencija održana 1955. godine u Indoneziji, na njoj iskomunicirana potreba za dokidanjem kolonijalizma, rasnih podjela i bipolarnosti u svijetu, sastanak jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, egipatskog predsjednika Nasera te indijskog premijera Nehrua na Brijunima ...

Edo živi od prodaje jeftinih kemijskih olovaka na ulici i po kafićima u centru Sarajeva. Koštaju jednu marku po komadu. To radi otkad je prije otprilike 20 godina izgubio posao. Ima nekoliko godina kako sam napisao reportažu o njemu, a otkako smo postali neka vrsta prijatelja, pokušavam ga vidjeti kad god sam u gradu.