IVANA ROGAR

„Pisci će i dalje pisati, plesači plesati, bez obzira na politiku Ministarstva kulture“

ritn by: Srđan Sandić | 01.07.2016.
IVANA ROGAR: „Pisci će i dalje pisati, plesači plesati, bez obzira na politiku Ministarstva kulture“
„Možda će zvučati blasfemično ako kažem 'lako za kulturu'. Doći će drugi ministar koji će možda voditi drukčiju politiku, a ako već neće, pisci će pisati i dalje, plesači će plesati, glazbenici će komponirati. Ono što je užasno u toj priči od šest mjeseci jest što smo vidjeli da je dio populacije proustaški, da im NDH predstavlja nešto čime se treba ponositi, da im Jasenovac nije nimalo problematičan, a riječ antifašist služi kao psovka. I užasno je to što posrijedi nije grupica ljudi, nego masa“, kaže u intervjuu za Lupigu spisateljica i književna urednica, Ivana Rogar, kojoj je nedavno iz tiska izašla druga zbirka priča, „Tumačenje snova“. Među ostalim, Rogar, inače suradnica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, govori o regionalnoj književnoj sceni i pojmu ženskog pisma, danas isprostituiranog termina, a o tome će reći – „Mislim da je žensko pismo samo utopija jer se iz jezika ne može pobjeći“.

Nedavno je iz tiska izašla druga zbirka priča hrvatske spisateljice Ivane Rogar (rođena 1978.) „Tumačenje snova“ koja progovara o psihičkim poremećajima te ima blagu konceptualističku notu utoliko što su priče povezane jednim lajt motivom, ali se čitaju zasebno. Rogar, koja je dosad publici bila poznata kao autorica Tamnog ogledala urednica je u nakladničkoj kući Durieux te u književnim časopisima Quorum i Libra Libera. Osim u tim časopisima autorske tekstove objavljivala je još u Hrvatskom filmskom ljetopisu, 15 dana, Zarezu, Temi, Međaju, Gradini i Balkanskom književnom glasniku. Prevela je s engleskog jezika na hrvatski sedam knjiga, a njezini radovi prevođeni su na francuski, engleski i bugarski. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. 

Rogar je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je trenutno na doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma.

Tumačenje snova Ivana Rogar
Nedavno je iz tiska izašla druga zbirka priča Ivane Rogar (FOTO: Durieux)

Otkuda naslov zbirke „Tumačenje snova“?

- Riječ je o izokrenutom klišeju. Kroz izraz „tumačenje snova” ljudi su skloniti promatrati Freuda i psihoanalizu kao nešto zabavno ili jeftin štos, što baš i nema neku težinu. Zbirka nema puno veze sa samim Freudom, ali ima s psihičkim oboljenjima kojima se bavio Freud i s nekim postupcima koje je psihoanaliza uočila kod bolesnika, kao što je „prelazak na djelo”, „acting out”, užitak u vlastitom simptomu itd. Tim bih izrazom htjela navesti čitatelja da očekuje nešto lagano, poput sanjarice, a dobije nešto sasvim suprotno.

U teorijskim radovima bavite se psihoanalizom. Je li i ovo knjiga, na neki način - o psihoanalizi?

- Ne. U psihoanalizu se stvarno trpa svašta. Čim se počne govoriti o emocionalnim problemima, kažu: „…a vi to sa psihoanalitičkog stajališta”. Psihoanaliza je daleko više od onog što smo joj voljni dopustiti da bude. To je čitav teorijski svijet i kad bi netko doista krenuo pisati lacanovski roman, živo me zanima na što bi to ličilo.

Može li se vaša druga zbirka gledati kao nastavak prve „Tamno ogledalo”? Imaju zajedničke elemente, kao što je bavljenje psihologijom pojedinca. Samo što je u ovoj knjizi to koncentriranije ili, recimo to tako: specijaliziranije.

- Istina je da se prva zbirka bavi općenitijom temom, a druga je više specifična, ali njihove se teme i poante ne dodiruju. Prva je govorila da i obični ljudi, naši prijatelji i znanci mogu biti podmukli jer se ne mogu ili ne znaju izdići iznad prizemnih poriva za autoafirmacijom. Druga zbirka bavi se isključivo psihičkim smetnjama, onome što smo nehotice sami prihvatili, pristavši na mučenje.

Budući da se književnošću bavite kao doktorandica iz teorije i urednica, stalno ste u poziciji čitatelja i analitičara. Kako takvo osviješteno čitateljsko iskustvo djeluje na vaše pisanje, odnosno koliko ga kastrira?

- To je dvosjekli mač. Na jednoj strani naučite kako treba pripovijedati da biste zvučali suvislo, naučite izbjegavati opća mjesta i klišeje, tekstovi vam nisu sladunjavi i trivijalni, jer ih gradite na pozadini pročitanih kanonskih djela. Na drugoj strani to isto obrazovanje neprestano vas drži na oprezu. Niste spontani i opušteni jer se bojite da ne napišete upravo taj kliše, da priča ne bude preprozirna i da ne podilazite publici. Tekst onda postaje ukočen, nedostaje mu duha, pišete kao teški štreber; tekst je formalno besprijekoran, a hladan i samim time nema neku vrijednost. Nešto slično rekla je u jednom intervjuu Nadine Gordimer: da njezini fakultetski obrazovani kolege često pišu tekstove kojima se nema što zamjeriti osim nedostatka osobnosti. Uglavnom, trudim se izbjeći i jedno i drugo. Ne znam uspijevam li. 

Kako se vidite unutar suvremene regionalne prozne scene koju i dalje nadgleda par starijih dečkića koji se međusobno autolegitimiraju i daju si nagrade?

- Nemam nikakvu sliku. Ne znam hoće li me čitateljstvo prepoznati, kao što nemam pojma hoće li se moj rad svidjeti akademskoj zajednici. Vrijeme će reći, naknadno, je li postojalo to neko mjesto koje sam zauzimala ili knjige nije čitao nitko. Trenutačno me i dalje iznenađuje i oduševljava kad mi ljudi kažu da su pročitali nešto moje. 

Ivana Rogar
"Pišem jer uživam u takvom stvaranju, a kada mi to ne bi bilo omogućeno, užitak bih morala naći na nekom drugom mjestu" - Ivana Rogar (FOTO: Privatni album)

Kako vidite stanje odnosno anamnezu regionalne književne scene? Nikako da se nadiđe potreba za lakim žanrovima, imam često osjećaj da je korov proglašen cvijećem…

- Kad se u obzir uzme čitava regija, tu ima sjajne literature. Tu su sjajni pisci poput Petra Matovića, Filipa Davida, Enesa Halilovića, Lamije Begagić i Asje Bakić. Međutim, distribucija je velik problem. Srećom, Filip David je dostupan u Hrvatskoj, međutim, ako želite čitati Petra Matovića, koji je jedan od najboljih pjesnika mlađe generacije, knjigu ne možete kupiti ni u jednoj hrvatskoj knjižari. Isto tako, postoje srpska izdanja nekih suvremenih hrvatskih pisaca, ali, opet, velik broj hrvatskih pisaca nije dostupan.

Što vas navodi na čin pisanja? Pišete li jer, da budem romantičan „morate pisati”? Kako se to moranje preslikava u svakodnevicu? Kako izgleda „disciplinirani” spisateljski dan?

- Romantična ideja da pisci jednostavno moraju pisati, jer drukčije ne bi mogli živjeti izmišljena je radi davanja karizme osobi pisca. Time on prestaje biti običan čovjek i postaje nešto više – umjetnik. A umjetnici su pak posebna sorta; vizionari koji vide svijet drugim očima. Ta je mistifikacija pisanja vrlo jeftina. Nitko ne piše jer mora, nego zato što ima uvjete. Kad bih morala raditi od jutra do mraka na polju riže da bih preživjela, sumnjam da bih napisala retka. Pisanje je za mene vrlo promišljena djelatnost pa mi je smiješna ideja da bi mi duša usahnula kad ne bih pisala. Pišem jer uživam u takvom stvaranju. Međutim, kad mi to ne bi bilo omogućeno, užitak bih morala naći na nekom drugom mjestu.

Biste li svoju književnost okarakterizirali pojmom ženskog pisma i što mislite o tom isprostituiranom terminu kojeg se nerijetko autorice ili urednici dohvaćaju?

- Taj se izraz danas u kritičarskom diskursu često koristi paušalno. Žensko pismo je teorijski termin koji je u feminističku kritiku uvela Hélène Cixous da bi izrazila potrebu za ženskim prostorom u književnom diskursu. Prema njenom mišljenju, hegemonijski diskurs je falocentričan pa žena ako i piše, piše kroz glas muškarca jer je „otjerana iz svog tijela i pisma”. Cixous je rekla da bi se žene morale izboriti za vlastiti modalitet pisanja koji neće biti opterećen društvenim zahtjevima i stoga će mu preduvjet biti (žensko) iskustvo, a ne jezik koji je patrijarhalan. Cixous se zalaže za nelinearno, cikličko pisanje, a potencijalni modalitet nazvala je ženskim pismom. Međutim, isti taj termin preuzeli su razni kritičari jednostavno da nekako stave u ladicu suvremene autorice te je pojam je u popularnoj uporabi gotovo izgubio prvotno značenje i počeo se prišivati autoricama jednostavno zato što su žene i pišu o „ženskim” temama. Žensko pismo zapravo je afirmativan pojam koji bi značio da je autorica uspjela izbjeći zahtjeve i zamke falocentričnog diskursa, a ne pejorativni termin koji se odnosi na kvazi-tipične ženske teme poput pronalaska idealne ljubavi. Što se tiče mojeg pisanja, ne bih ga svrstala ni u kakvu kategoriju. Istina je da moje junakinje nisu tipovi klasične žene, nego osobe koje su u srednjim godinama, a neudane, žene bez djece koje niti ne razmišljaju o obitelji, međutim, te stavke nisu okosnica priče, nego usputne karakteristike likova. Mislim da je žensko pismo samo utopija jer se iz jezika ne može pobjeći, a i podjela na žensko i muško pisanje opet zaziva binarizme kojima smo donekle uspjeli umaknuti. Proces u kojem dolazi do sloma falogocentrizma vladajućeg diskursa mnogo je poželjnija opcija.

Svjedočimo posljedicama agresivne politike Ministarstva kulture, časopisi koje vi uređujete nisu dobili adekvatnu potporu, sve je manje novca za izdavanje knjiga, isplate kasne. Kako vidite i komentirate motivaciju za ovakav kulturocid koji je počinjen? Ako se više ima što komentirati…

- Možda će zvučati blasfemično ako kažem „lako za kulturu”. Doći će drugi ministar koji će možda voditi drukčiju politiku, a ako već neće, pisci će pisati i dalje, plesači će plesati, glazbenici će komponirati. Ono što je užasno u toj priči od šest mjeseci jest što smo vidjeli da je dio populacije proustaški, da im NDH predstavlja nešto čime se treba ponositi, da im Jasenovac nije nimalo problematičan, a riječ antifašist služi kao psovka. I užasno je to što posrijedi nije grupica ljudi, nego masa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

    20.06.2018.

    Boba Đuderija

    NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

  2. BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

    08.06.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

  3. ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

    31.05.2018.

    Mile Stojić

    ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije