Nakon što je film „Neđo od Ljubuškog“ izazvao priličnu histeriju, u javnosti se oglasila i Štefica Galić, urednica portala Tačno.net i supruga glavnog junaka „spornog“ filma, koja je prije nekoliko dana na svojoj koži iskusila nasilnu narav onih koji su prikazivanje filma pokušali zabraniti. „Sve što sam izjavila u ovom filmu, istina je i samo istina. To dobro znaju svi građani Ljubuškog, to dobro znaju svi naši prognani Bošnjaci, to dobro znaju svi oni koji su to i uradili“, poručuje Galić ponavljajući ono što je svatko normalan tko je pogledao film i sam mogao shvatiti – „nigdje nikada nije izjavljeno da je hrvatski narod genocidan niti je to poruka ovog filma“

Vjerojatno do sada nikada niste imali priliku pogledati neki sandžački film, ali uvijek postoji prvi put. Lupiga vam donosi izvrsni kratki film upravo iz Sandžaka, točnije iz Novog Pazara. Scenarij i režiju potpisuje Sulejman Zatrić, a glavnu ulogu tumači odlični kazališni glumac Rifat Rifatović, koji se istaknuo i u mjuziklu „Kosa“ beogradskog Ateljea 212. Ukratko pazarski kratki film „Dvadeset“ vrlo je simpatičan uradak, s izuzetno dobrom idejom i svakako vam najtoplije preporučamo da ga pogledate. Vjerujemo da se nećete pokajati

U trenutku kad je sučeva zviždaljka označila kraj u Titovoj vili na Brdu kod Kranja odjeknuo je pucanj iz pištolja „mauzer“. Netko je bio zadužen da mu na taj način javi da je Jugoslavija pobijedila u „utakmici smrti“ igranoj prije 21.900 dana, 1952., protiv SSSR-a, u jeku povišenih tenzija između te dvije države nakon rezolucije Informbiroa. Svi članovi reprezentacije od Maršala su za pobjedu od 3:1, i to nakon ponovljene utakmice, jer je prva završila 5:5, dobili po pet stotina dolara nagrade. Nevjerojatno je, ali i istinito: tek 1988. prvi put se u sovjetskim novinama pisalo o porazu nakon kojeg su igrači SSSR-a razbacani po nižerazrednim klubovima

Roman „Sanjao sam slonove“ našeg kolege i povremenog suradnika Ivice Đikića nedavno je dobio prestižnu nagradu T-portala za najbolji roman, što su naši prijatelji iz Bookse iskoristili kao povod da s Đikićem naprave intervju. U tom razgovoru će se Đikić, koji se novinarstvom počeo baviti kao golobradi mladac s nepunih 16 godina, osvrnuti i na današnje prilike u hrvatskom novinarstvu, podsjetiti na svoj rad u upokojenom Feral Tribuneu, ustvrdivši kako je taj tjednik u jednom trenutku bio najbolji list u svijetu

Od toga dana, a bio je to jedan ljetni, boje što dopiru u moje oči imaju drugačije nijanse, a Konjic, udaljen samo dvadesetak kilometara od jezerske ljepote, grad čijim stanovnicima zavidim. Ne zanima me danas koji su kanton, tko vlada i upravlja, kojim dijalektom govore njegovi stanovnici, jer, oni žive, iz moje perspektive udaljene skoro pet stotina kilometara, na obali Boračkoga jezera. I imaju veliku privilegiju da mogu do jezera kad god požele. Doći ću još jednom u Konjic, jednoga dana na sabajle, makar krenula stopama Zuke Džumhura koje neću moći pratiti. Zalutam li, neću tražiti turistički ured, jer, ljudi bolje znaju od ikakve agencije

„Bosna je jedina zemlja u kojoj crnih ovaca ima koliko i bijelih. Jedina je stoga pouzdana metoda da se uoči razlika između SDA-ovaca, SNSD-ovaca, HDZ-ovaca, SDP-ovaca i ostalih ovaca – dosadašnji izborni sustav. Između Bošnjaka, Srba i Hrvata, shvatili ste, nema razlike, osim kod glasanja. Različito bleje”, piše Boris Dežulović u kolumni za Oslobođenje primijetivši da je taj koncept idiotski, jer izabrani nema obavezu prema glasaču, već prema etničkoj grupi. U priču je uveo i ponajboljeg svjetskog fudbalera – Lea Messija, uz logično pitanje – biste li operaciju srca radije povjerili pripadniku svoje etničke grupe ili najboljem kardiokirurgu