„U primitivnom društvu kao što je naše, gdje je na cijeni glupost, sve je moguće“, zaključuju naši prijatelji s Prometej.ba uvodeći nas u čari izjava koje pokazuju kako je glupost neuništiva, baš kako je to nekada radio tjednik Feral Tribune. Izjave su to uglavnom javnih osoba, novinara, kolumnista, raznih priučenih teologa, redatelja, pa čak i premijera iz kojih se šire laži ili mržnja prema drugima i drugačijima, čime kontaminiraju naše društvo ili su u svojoj argumentaciji ove izjave jednostavno smiješne. Za vas smo odabrali samo „najbolje“ od prikupljenog

Ribareći po internetu, na tom smo međumrežju upecali jedan iznimno zanimljiv uradak. Reklo bi se pun pogodak. Gotovo idealan. Em je video pa ga je u 21. stoljeću lako prikazati, em je relativno kratak i ne traži sate odricanja od fejsbuka, žutih novina i sličnih sadržaja. Pored svih tih prednosti ima i još jednu iznimnu kvalitetu. Naime, za razliku od većine stvari koje vidite oko sebe, ovaj je uradak 27-godišnjeg Izraelca i edukativan te smo iskoristili priliku da vam uz njega prodamo priču o Russellovom čajniku ako za nju već niste čuli

Kukom i motikom nasrće se na zdravstveni odgoj koji je već tjednima hrvatska top tema. Prava je to prilika da se prisjetimo „zdravstvenog odgoja“ nekih ranijih generacija, iz doba kada su tinejdžeri slali ponekad vrlo komična pitanja Lastanu ili redakcijama teen časopisa poput OK ili Bravo. Često su te rubrike služile raznim šaljivdžijama kako bi podvalili što gluplje pitanje, a ne sumnjamo da među ovih dvadesetak pitanja ima podosta takvih, kao recimo: „Primijetila sam da na reklamama za uloške uvijek bude neka plava tekućina, a meni curi crveno. Jesam li normalna?“

Ovo je vjerojatno najtužniji video koji su naše oči vidjele i dugo smo razmišljali trebamo li ga uopće podijeliti s vama i upozoriti kako smo svakim novim danom sve manji ljudi. Na vrlo potresnom videu koji nije za one osjetljivije, autor je povezao dva događaja snimljena nadzornim kamerama. Na prvom se vidi kako pas spašava drugog psa kojeg je pregazio automobil na autocesti, dok se na drugom snimku vidi kako to čine ljudi. Nakon što ovo pogledate jedino se možete upitati ima li nade

„Toj djeci Prijedor nije u Bosni i Hercegovini, nego u Republici Srpskoj. Odavno su ta djeca, sa roditeljima, profesorima i političkim vođama, izgubila primarni geografski kompas, pa se više ne sjećaju da je ta i takva Republika Srpska, zajedno sa Prijedorom, u Bosni i Hercegovini. I što je najtužnije, poodavno boli koga briga za sve ovo”, piše Dragan Bursać na prijateljskoj nam 6yka.com, analizirajući rezultate istraživanja koje je, kako Bursać kaže, dalo približnu sliku prosječnog studenta u republici Srpskoj. Ništa to ne treba čuditi, zaključuje, kad je Univerzitetu važnije sagraditi crkvu nego laboratorije ili paviljon studentskog doma

„Aleksandra Zec je označena kao 'njihova' žrtva i mi bismo, kako mi ovih dana poručuju sa svih strana, najprije trebali raditi predstave o 'našim' žrtvama. Identičnu reakciju sam imao kad sam u Subotici radio predstavu 'Kukavičluk', u kojoj glumci na kraju nabrajaju imena srebreničkih žrtava. Odmah su postavili pitanje zašto se ne bavim bratunačkim žrtvama. Moram priznati da ne znam koje su 'naše', a koje 'njihove' žrtve. Za mene je svaka žrtva jednako žrtva“, kaže redatelj Oliver Frljić u intervjuu za tjednik Novosti. Frljić sprema predstavu upravo o Aleksandri,djevojčici koja je u Zagrebu ubijena samo zbog „pogrešnih“ krvnih zrnaca