Oliver Frljić (FOTO: nacional.hr)

Nakon što ste, zbog cenzure plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke" Dalibora Matanića u "Gavelli" jasno rekli non serviam i pokupili redateljske kofere, ravnatelj kazališta Darko Stazić u tragikomičnom svjedočenju "Jutarnjem listu" zamjerio vam je što "niste našli za shodno da ga nazovete i barem čujete razloge". Nije nas briga za trač, ali ova ispovijed cenzora odlično govori o pravoj, politikantskoj naravi kulturne proizvodnje u Zagrebu. Kako raditi kulturu, kad se mora otimati prostor (inače zajamčene) slobode?

Mislim da, kako kažete, raditi kulturu i nije ništa drugo nego uvijek iznova otimati prostor zajamčene slobode. Ta borba ujedno znači i proširivanje tog pojma. Što se tiče Stazićeve lamentacije da "nisam našao za shodno da ga nazovem i čujem razloge", u pravilu ne zovem ljude koji provode cenzuru. Svu potrebnu komunikaciju s njima obavljam javno. Tako sam radio i u slučajevima s Milanom Štrljićem i Emirom Hadžihafizbegovićem.

Pravo mjesto cenzure odgoja, obrazovanja i kulture u Hrvatskoj očito je vrh Katoličke crkve. Neće biti revizije Vatikanskih ugovora s Hrvatskom, ali će biti autocenzure? Gdje treba početi borbu protiv eskalacije homofobije i netolerancije?

Hrvatsko društvo je toliko impregnirano homofobijom, nacionalizmom i različitim oblicima netolerancije da je teško reći otkuda bi trebalo početi. Mislim da je ipak važno krenuti od obrazovnih institucija jer one najučinkovitije reproduciraju sustav društvenih vrijednosti. Ovaj sustav trenutno apsolutno privilegira heteroseksualni normativ. Pogledajte najbanalniji primjer – u udžbenicima je uvijek prikazana obitelj s mamom, tatom i djecom. Djeci se ne daje mogućnost da upoznaju i druge partnerske zajednice i da o svojoj seksualnoj orijentaciji odluče na temelju ponuđenih alternativa. Upravo suprotno – homoseksualna ljubav se u ovom kontekstu, manje ili više otvoreno, pokazuje kao protuprirodna, a heteroseksualna kao jedino prihvatljiva. Kod tinejdžera je jedna od najvećih uvreda i stigma nekoga nazvati pederom – iako ova populacija često ni ne zna što točno označava taj pojam. Uz obrazovne institucije, mislim da je potrebno dosljedno provođenje zakonske regulative koja sankcionira govor mržnje. Mislim da su se Crkva i njezini predstavnici u aktualnoj debati oko zdravstvenog odgoja kvalificirali za barem nekoliko kaznenih prijava.

(FOTO: Novi list)

Vaš odlazak iz "Gavelle" nije bio okidač za otkazivanje predstave i solidariziranje u ime umjetničkog rada, nego baš suprotno, zahvaljeno vam je na podršci predstavi koja puni dvorane. To bi bio specifičan, domaćekulturni cinizam? Zašto ne može biti solidarnosti (ne samo) u kulturi?

Moje otkazivanje suradnje "Gavelli" bilo je iskazivanje principijelnog neslaganja s bilo kojim oblikom cenzure. Rekao sam da mi je drago da su glumci reagirali priopćenjem i da nisu ostali potpuno nijemi u ovoj situaciji, ali smatram da daljnje igranje predstave, kojoj je cenzuriran plakat, označava slaganje s takvom odlukom i daje joj legitimitet. "Gavellini" su glumci imali cijeli niz zakonskih sredstava da jasno i glasno kažu što misle o ovom činu i izbore se za svoje umjetničke slobode: od obustave rada do zahtjeva za smjenom njihova ravnatelja. Koliko vidimo, nije se dogodilo ništa od toga – uprava je ista, ansambl i dalje radi.

Govorite da suvremeni teatar treba raditi na ideološkom prokazivanju pojma nacije, citirate Krležu uz primjer nemoći solidariziranja radnika na Balkanu. Ali zašto je, u ovom i svakom teatarskom slučaju, pojam nacije važniji od pojma klase?

Uglavnom se ne razumije da je nacija ideološka kategorija koja radi na produbljivanju socijalnih razlika i ojačavanju postojećeg sustava distribucije socijalne nepravde. Hrvatsko društvo je po tom pitanju temeljito lobotomizirano tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Ljudi ne shvaćaju da bi država trebala biti nešto što servisira njihove potrebe, a ne ono za što se neupitno gine i zbog čega se bezrazložno mrzi. U hrvatskom društvu je dominantan, da parafraziram Darka Suvina, klasofobni diskurs koji prividno radi na nacionalnoj homogenizaciji, a zapravo održava postojeći sistem ekonomske eksploatacije.

Popis vaših predstava funkcionira i kao evidencija komparativnih modela političkih sukoba zbog teatra, na bivšem jugoslavenskom prostoru. Ima li pravilnosti u matrici tih sukoba?

Ne zanima me fikcionalni sukob između likova na sceni, nego način na koji kazalište može problematizirati nametnute društvene konsenzuse. Dakle, glavna linija sukoba događa se na relaciji između publike, koja uglavnom reprezentira nekritički prihvaćen sustav društvenih vrijednosti, njegove hijerarhije i mehanizme socijalne pasivizacije, te glumaca koji postaju politički subjekti. Kad god se sukob doista izmjesti iz fikcionalnog okvira kazališne predstave i njime normiranih modusa reprezentacije, kad kazalište stavi pod znak pitanja nereflektirane temelje na kojima se gradi kolektivni identitet, počinju se događati performativni učinci i u širem društvenom polju. To je jedna od pravilnosti koju sam primijetio. Druga pravilnost je pokušaj estetske diskvalifikacije moga rada, čime se u većini slučajeva maskira vlastita ideološka pozicija i interesi koje ona predstavlja. Međutim, kako kaže Pierre Bourdieu, sukob različitih estetika na tržištu je zapravo transformirani klasni sukob.

(FOTO: Nacional.hr)

Kazališni redatelj je po defaultu provokator i manipulator. Jeste li svjesni inverzne manipulacije, u trenutku kad vas instrumentaliziraju liberalni (korporacijski) mediji, zaslužni za medijsku šutnju po političkom diktatu?

Ne bih se složio da je kazališni redatelj po defaultu provokator i manipulator, a ponajmanje sebe doživljavam kao takvog. Mislim da se samo radi o postavljanju pitanja koja imaju veze sa zdravorazumskom logikom i pokušaju da se u skladu s njihovim odgovorima konzekventno djeluje. Naravno da je korporativnim medijima s njihovom korporativnom logikom, iza koje se krije mreža različitih interesa, takvo djelovanje najlakše "prokazati" kao provokaciju i manipulaciju. I naravno da ti isti mediji pokušavaju instrumentalizirati moje javno djelovanje. Za njih su i borba za ljudska prava i društveni angažman samo roba koja se u medijskom prostoru, s obzirom na interese koje trenutno servisiraju, može zgodno tržiti. Ne treba zaboraviti da su oni kolumnistički jurišnici, koji su sada najglasniji oko slučaja "Gavella", ne tako davno, a u svom dodvoravanju predsjedniku Ivi Josipoviću, mjesecima masakrirali Milorada Pupovca i u javnom prostoru revitalizirali srbofobni diskurs. To je sav onaj ljudski talog koji još od devedesetih onečišćuje hrvatski medijski prostor i u čijem djelovanju je konzekventna jedino nekonzekventnost. Za njihovu šutnju ili režanje i  čerupanje službeno ili neslužbeno označenog društvenog neprijatelja nije potreban nikakav politički diktat. Njihovo beskičmenjaštvo i servilnost razvili su se do tog stupnja da mogu unaprijed prepoznati i zadovoljiti želje centara političke moći i medijskog koncerna za koji rade.

Ako je pitanje publike ključno u suvremenom teatru, zašto izostaje društvena katarza nakon (vaših) predstava? Zašto se publika u pravilu ne poistovjećuje s ulogom društvenog krivca, nego radije malograđanski "apsolvira" slučaj?

Naivno je očekivati da će se društvo, koje je u proteklih dvadesetak godina nebrojeno puta pozdravljalo, ako u njemu nije i samo sudjelovalo, institucionalizirani ili od države sponzorirani zločin, prepoznati i priznati svoju odgovornost.

(FOTO: Nacional.hr)

Odlučili ste otvoriti najteži slučaj prošlog rata u Hrvatskoj: ubojstvo djeteta, Aleksandre Zec. Tri nas ključna motiva zanimaju: kako ćete oblikovati njezin lik, kojim tekstom i što biste htjeli probuditi kod publike?

"Aleksandru Zec" trebala bi igrati glumica Ivana Roščić. Nadam se da ćemo to, uz sve ono što se trenutno događa u "Gavelli", njezinom matičnom kazalištu, ipak uspjeti realizirati, jer je ona od samog početka uključena u ovaj projekt. Polazište je različita dokumentarna građa koja postoji o slučaju obitelji Zec. Cilj projekta je propitivanje dominantno autoviktimizacijskog diskursa u hrvatskom društvu. Tim diskursom Aleksandra Zec je označena kao "njihova" žrtva i mi bismo, kako mi ovih dana poručuju sa svih strana, najprije trebali raditi predstave o "našim" žrtvama. Identičnu reakciju sam imao kad sam u Subotici radio predstavu "Kukavičluk", u kojoj glumci na kraju nabrajaju imena srebreničkih žrtava. Odmah su postavili pitanje zašto se ne bavim bratunačkim žrtvama. Moram priznati da ne znam koje su "naše", a koje "njihove" žrtve. Za mene je svaka žrtva jednako žrtva. Aleksandra Zec je bila naša sugrađanka, ali je ubijena jer je tadašnji politički vrh na sve strane namigivao da jedan dio naših sugrađana trebamo svesti na razumnu mjeru.

Bude li se predstava o Aleksandri Zec igrala u Rijeci, gubi li dislokacijom smisao, jer je itekako važno to što se zločin dogodio u "metropoli"?

Neigranje predstave u Zagrebu ponajviše će govoriti o samom tom gradu. Ne mislim da projekt time gubi smisao. Slučaj Zec ne opterećuje samo Zagreb, nego cjelokupno hrvatsko društvo.

Razgovarala: Branimira Lazarin

Lupiga.Com via www.novossti.com