Nikome tu nikad na pamet nije palo da se ukine ili promijeni ono što ne valja, već da svaku pojedinačnu stvar koja ne valja - a ne valja uglavnom nijedna - pravedno dobije svaki od tri konstitutivna naroda (FOTO: radiosarajevo.ba)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sreo Bobi Rudija na ulici, đesi Rudi!, đesi Bobi!, kako je šta ima?, 'nako dobro radi se šta ima kod tebe?, "sve u dure, nego jel istina što sam čuo", sjetio se Bobi, "da sad radiš za televiziju?". "Jest, ima već bogami skoro tri godine", odgovorio mu Rudi. "Ostale mi još dvije-tri rate."

Otprilike tako nekako, kao i Rudi, ovog trenutka za televiziju rade i Bobi i svih ostalih pola milijuna Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne rade oni, doduše, za televiziju na trideset šest rata, nego za svoj tisućljetni san, već famozni hrvatski televizijski kanal, etničku televiziju kakvu imaju Bošnjaci i bosanski Srbi.

Polomiše se, eto, bosanskohercegovački Hrvati radeći za tu stvar, ni treći entitet ni samu hrvatsku državu nisu toliko sanjali koliko sanjaju Televiziju Herceg-Bosne: više od tisuću godina, još otkako su naselili desnu obalu Neretve i primili kršćanstvo, sanjaju oni kako uključuju onaj stari televizor kupljen na petnaest hiljada rata, i kako im se na ekranu ukazuje Smiljko Šagolj izgovarajući "drugovi i drugar... pardon, Hrvatice i Hrvati, braćo i sestre, faljen Isus i Marija, ovo je Dnevnik Televizije Herceg-Bosne".

I mudžahedinski teror i srpsku agresiju, i jugokomunističku diktaturu i udbašku strahovladu, i partizanske ubojice i Karađorđevićeve žandare, i austrijsku okupaciju i turski zulum, i Mletke i Bizant i Hune i Avare, sve su bosanskohercegovački Hrvati preživjeli čuvajući živim svoj državotelevizorni san: sva ta krvava stoljeća opstajali su i opstali na hercegovačkom kršu sanjajući nasmiješenog Smiljka Šagolja u pola osam navečer.

Nisu im se ono "b'jelili u gori zelenoj" ni "snijeg, ni labudovi", već "antena TV Herceg-Bosne".

Tako je na početku dvadeset prvog vijeka etnička televizija postala najvažnije političko pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako je već, eto, imaju Bošnjaci i Srbi, što je ne bismo imali i mi? - pitaju Hrvati i, naravno, potpuno su u pravu. Nije, naime, pitanje trebaju li Hrvati imati što imaju i ostali u BiH, i treba li im televizija koja će govoriti hrvatskim jezikom. Nije pitanje čak ni to što je uopće u Bosni i Hercegovini hrvatski jezik, i koji je to točno od ona tri na kutijama cigareta: onaj "pušenje ubija", onaj "pušenje ubija" ili možda onaj "pušenje ubija"?

Pravo pitanje nije, naime, zašto Hrvati nemaju svoju televiziju, već zašto je Bošnjaci i Srbi imaju.

U dvadeset godina stvoren je mit o vlastitom televizijskom kanalu kao stožernoj instituciji hrvatskog naroda u BiH, samom jamcu njegova opstanka. Hrvati tu stvar doživljavaju, naime, kao nešto između crkvene metropolije, akademija nauka, društva književnika i kulturno-umjetničkog društva. Čuvanje nacionalnog identiteta, pitate li bosanskohercegovačke Hrvate, sama je suština televizije kao medija: kad je 1926. u Londonu demonstrirao elektronsku transmisiju mutne crno-bijele pokretne slike, prvo televizijsko emitiranje u povijesti, škotski izumitelj John Logie Baird ništa drugo nije ni imao na umu nego sam opstanak škotske nacije. Upravo valjda zahvaljujući Bairdovom izumu, Škoti su - iako bez nezavisne države, službene himne i rimskog pape - opstali sve do danas, s naraštaja na naraštaj prenoseći Bairdov san o Smiljku MacŠagolju i škotskoj državnoj televiziji.

Kako, dakle, Hrvati u BiH zamišljaju Televiziju Herceg-Bosne, kako izgleda taj njihov tisućljetni san? Sanjaju li oni kako Njihova Televizija izravno iz hotela Ero prenosi Božićnu pučku veselicu u organizaciji mostarske Matice Hrvatske, na kojoj Tarik Filipović recitira stihove Nikole Šopa uz pratnju Fojničkih tamburaša pod ravnanjem fra Mirka Majdandžića? Misle li Hrvati da će taj kanal emitirati televizijske drame s Vanjom Drachom i Reljom Bašićem, opere Vatroslava Lisinskog, koncerte Darka Rundeka, dokumentarce Petra Krelje i kazališne predstave Olivera Frljića? Misle li, najzad, da će se u svom informativnom programu ravnati javnim interesom bosanskohercegovačkih Hrvata, pa jednako istraživati kako su nestali sarajevski Hrvati kao i, štajaznam, kako su nastale pare za Čovićeve dvore na Radobolji?

Naravno da ne: Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni već imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja će služiti nekom od vladajućih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitirajući usput prigodne domoljubne manifestacije, imbecilne reality showove, jeftine južnoameričke katoličke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noćne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katoličke telekomunikacije, hrvatske katoličke trgovačke centre i hrvatske katoličke kladionice.

Vole li Hrvati takve televizije? Ne pretjerano: kad bi sutra počela s radom, najkasnije do večernjeg Dnevnika svih bi pola milijuna bosanskohercegovačkih Hrvata - dobro, osim Dragana Čovića - jebalo majku i televiziji na kojoj se nema što pametno pogledati i svakom HDZ-u koji postoji i onome tko im je takvu televiziju dao.

Zašto onda, dovraga, Hrvati žele baš takvu televiziju?

Zato što je imaju Bošnjaci i Srbi.

A pošto, razumljivo, nemaju nikakvih ustavnih, političkih niti bilo kojih drugih sredstava i mogućnosti da ugase kretenske sarajevske i banjolučke televizije, Hrvatima preostaje samo to - onaj dakle nenadjebivi refleks za samoodržanjem - da jednu takvu, dakle kretensku etničku televiziju, imaju i oni.

Princip je to po kojemu, uostalom, funkcionira - ako, jasno, imamo dovoljno dobre volje da to uopće nazovemo funkcioniranjem - trojedna, odnosno dvojedna Bosna i Hercegovina. Nikome tu nikad na pamet nije palo da se ukine ili promijeni ono što ne valja, već da svaku pojedinačnu stvar koja ne valja - a ne valja uglavnom nijedna - pravedno dobije svaki od tri konstitutivna naroda. Zato bi bosanskohercegovački Srbi, umjesto da ukinu Dodikovu televiziju, radije da i Hrvati imaju Čovićevu. Zato bi Hrvati, ako treba, i u rat za svoju kretensku televiziju.

Elem, sreo Bobi Rudija u Mostaru, đesi bola kako je šta ima?, 'nako dobro radi se, "nego jel istina što sam čuo", sjetio se Bobi, "da sad radiš na Televiziji Herceg-Bosne?". "Jest, ima već bogami dvadeset godina", odgovorio mu Rudi. "Ostale mi još dvije-tri rate."

Boris Dežulović, Oslobođenje