Objavljeno u ruskom listu Novaja gazeta, br. 28, 18. 3. 2022. Aleksandar Genis poznati je ruski pisac i publicist, koji od 1970-ih godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

1

Specijalnu operaciju obilježili su specijalni efekti, od kojih me jedan doveo do liječnika.

“Srce me boli”, požalio sam mu se, no nije mi vjerovao.

— Ne boli srce, nego duša.

— Ionako je, prema vašem učenju, doktore, nema.

— Kako nema?! — moj se doktor pobunio, a ja sam se sjetio da u rovovima nema ateista.

Drama naše biografije je u tome što starimo kalendarski, a život se razvija u kvantnim skokovima, kao kod Harmsa: „Tres! – i oćelavila je“. 

A sve što je bilo ranije, zahtijeva radikalnu reviziju. Ispada da nismo živjeli tamo i nismo živjeli tada, kako su svi još do jučer mislili.

I ne govorim ovdje o Istoku, nego o Zapadu koji je iznenada našao samoga sebe, na što već dugo nije računao.

Kako bismo procijenili opseg ovog konceptualnog preokreta, moramo se sjetiti da je Zapad sam sebe zakopavao posljednjih nekoliko godina, mjeseci ili barem tjedana. Uzroci kronične bolesti razlikovali su se ovisno o tome tko je postavio dijagnozu, ali se činjenica o opasnoj bolesti s pravom smatrala neospornom.

Po mom mišljenju, Amerika je u posljednje vrijeme najviše nastradala. Godine Trumpove vladavine nisu podijelile, već razrušile zemlju na dvije neravnopravne strane. Ni sud, ni izbori, ni Kongres, ni tisak, ni zakoni, ni javno mnijenje nisu ih mogli pomiriti. A to znači, kukali su promatrači, da je američka, najstarija demokracija na svijetu, nadživjela samu sebe, prestala s radom i, što je najvažnije, izgubila je sposobnost regeneracije. Odsječen takozvanom “velikom laži” o pokradenim izborima, ogroman dio zemlje ispao je iz političke, pa i obične stvarnosti, a svi koji su o tome govorili pretvorili su se, a to znam iz vlastitog iskustva, u neumoljive neprijatelje.

Aleksandar Genis (FOTO: Wikimedia/Oleg Junakov)

Danas mi je samom neobično čitati ovaj odlomak — djeluje kao da je napisan klinastim pismom i kao da govori o svađi Sumerana. Sve što je okupiralo naše misli i zasjenilo naše postupke odjednom je zastarjelo. U praznom hramu unutarnje politike ostao je samo Trump koji je i ovih dana uspio pozvati se na genijalnog ruskog predsjednika, ali — blago rečeno — nije naišao na razumijevanje.

Događaji na Istoku radikalno su utjecali na Zapad činjenicom da su beskrajni i također žestoki „kulturni ratovi“ u američkom društvu istog trenutka prestali. Odjednom je i sama podjela na ljevicu i desnicu, na liberale i konzervativce, na golubove i jastrebove izgubila svoj razumljiv smisao. Pred novom, odnosno starom, ali davno zaboravljenom opasnošću, sve na čemu su živjele novine izgubilo je na aktualnosti – od covida do ekologije. Naravno, ti gorući problemi nisu nestali, već su se jednostavno povukli u drugi plan, propustivši na prvo mjesto temeljno, suštinsko pitanje: što je Zapad?

2

U različitim se vremenima on zvao drukčije. Tijekom Hladnoga rata Zapad se češće nazivao „slobodnim svijetom“, koji je mogao uključivati i Istok, poput Japana. Razlikovnim je znakom tada bila ideologija koja je odbacivala neslobodu. To je pojednostavilo računicu i odvojilo Prvi svijet od Drugog, gdje se prakticirao komunizam i gdje je vladalo ropstvo. 

Moja je generacija odrasla uz ovu jednostavnu i nepogrešivu političku kartu, znajući tko je imao, a tko nije imao sreće. Nisu se postavljala pitanja. Ali zadnjih trideset godina ideološka borba kao da je nestala, ustupajući mjesto ekonomiji. Ideale slobode i demokracije, koji su se činili zastarjelima i banalnima, zamijenio je McDonald's. Popularna je hipoteza svih ovih godina bila da pod zlatnim lukom sve države i svi narodi mirno žvaču hamburgere na putu do srednje klase kojoj ne treba krv, nego kečap.

I sâm sam vidio kako ova teorija funkcionira kada sam nakon 13 američkih godina stigao u Moskvu, sletjevši točno na vrijeme za otvaranje prvog McDonald'sa. Red iz mauzoleja migrirao je k njemu: od mrtvoga do živoga, iako nepretencioznog.

Red pred prvim McDonald'som u Moskvi - 1990- godine (SCREENSHOT: YouTube)

Tu je počeo Zapad. Burger, očito lošiji od prave pljeskavice, podsjećao je na ektoplazmu u spiritualnoj seansi. Onostrano je prešlo granicu dvaju svjetova i, materijalizirajući se, postalo vidljivim, opipljivim, gotovo jestivim. Ispostavilo se da glasovi s radija nisu lagali, i Zapad sada počinje na Puškinovom trgu, što bi se sigurno svidjelo i samom Puškinu.

Zlatnih je lukova, međutim, postajalo sve više, a svjetova — sve manje. Prvi i Treći su ostajali na svojim mjestima, dok je Drugi nestao, smanjivši se na Sjevernu Koreju i Kubu. Proces tihih promjena postupno je nagrizao sam koncept “Zapada”. Kada su se prestali svađati s njim, zaboravili su na čemu on stoji. A sada su se sjetili.

Prije mjesec se dana Zapad činio fiktivnom zajednicom koju su nagrizale vlastite povijesti, privatni interesi, dobro uhranjena lijenost, sebičnost bogatih, zavist prema siromašnima i loše prikriveno neprijateljstvo s obje strane Atlantskog oceana.

Danas se sve promijenilo reaktivnom brzinom. Prijetnja s Istoka kristalizirala je Zapad, omogućujući mu što radi najbolje: ponovno rođenje. Odmah su se, bez sporova i odugovlačenja, vratile izvorne ideje o svetim izvorima Novoga vremena: o ljudskim pravima i njegovim dužnostima, o slobodi i demokraciji, o noćnoj mori autokracije i duhu zakona, o vrijednosti neospornih istina i neizmjernoj cijeni laži. Umjesto postmoderne relativnosti svega na svijetu, na scenu je ponovno stupio jasan i univerzalan patos prosvjetiteljstva, na kojem nije izrasla ni europska, pa čak ni zapadna, nego bilo kakva civilizacija.

To se događalo i prije, i u najmračnijim trenucima povijesti: renesansa je došla nakon kuge.

Prevela: Danijela Lugarić Vukas

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay