„Jedan običan mladić putovao je usred ljeta iz svog rodnog grada Hamburga u mjesto Davos, u kantonu Graubünden. Išao je u posjet na tri tjedna“, tim se riječima otvara prvo poglavlje romana „Čarobna gora“ njemačkog prozaista Thomasa Manna (1875. – 1955.). Sedam godina kasnije i nakon nekih 900 pročitanih stranica izgubit ćemo tog začudnog junaka negdje u „gužvi, kiši i sumraku“, sred rovova na frontu Velikog rata – upravo tamo gdje ga, na ogoljeloj pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, u vojničkoj uniformi, pod šljemom, u paklu Prvoga svjetskog rata, ostavljamo nakon tri sata istoimene predstave.

Dramatizaciju tog velebnog romana epohe potpisuju Hermann Beil i Vera Sturm, prevela ju je, prema prijevodu samoga romana Zlatka Crnkovića, ujedno i dramaturginja predstave Lada Kaštelan, a predstavu je režirao Janusz Kica (1957.), poljski redatelj već uvelike odomaćen u hrvatskom kazališnom miljeu. Kostimi su iz radionice Doris Kristić, oni su kruna 40-godišnjeg jubileja kostimografskog rada umjetnice, dok su scenu osmislili grupa NUMEN i Ivana Jonke.

Što se dogodilo u tom „čarobnom prostoru osame“ jednog mondenog i čuvenog švicarskog lječilišta za plućne bolesnike? (FOTO: zekaem.hr)

„Čarobnu goru“ Thomas Mann piše nekoliko godina, a objavljuje je 1924. godine, nakon već odlično primljenih i priznatih „Buddenbrookovih“ (1901.) i novele „Smrt u Veneciji“ (1912.) i to su glavna pripovjedna djela prvog stvaralačkog razdoblja tog izuzetno plodnog pripovjedača, romanopisca i esejista. U „Čarobnoj gori“, podučava nas poznati germanist Viktor Žmegač, romanu što stoji uz bok najvećim djelima prve polovice prošloga stoljeća proizišlim iz pera Franza Kafke, Jamesa Joycea, Marcela Prousta, Andre Gidea, Virginiae Woolf, Johna Dos Pasosa, Williama Faulknera ili Hermana Brocha, i koji, svaki na svoj način, naravno, istražuju, grade i razgrađuju tkivo modernog romana 20. stoljeća, „autor je odlučio da iskustva suvremene zbilje spoji s pripovjednom tehnikom koja u sjećanje doziva putove romana u davnoj prošlosti, prije svega u 18. stoljeću; to je način pripovijedanja koji se može nazvati tehnikom komentirajućega (transcedentalnog) pripovjedača“.

To je taj Mannov umjetnički anakronizam, taj pomalo „starinski“ postupak – roman više ne oblikuje unutarnji monolog i tok struje svijesti, kao kod njegovih suvremenika, nego prisutnost tog fiktivnog pripovjedača, to je taj izmišljeni narator koji će nas uvesti u zbivanja i poučiti nas o kome se tu i kako govori, upoznati nas s likovima i povesti nas u središte zbivanja.

A to što se, zapravo, dogodilo u tom „čarobnom prostoru osame“ jednog mondenog i čuvenog švicarskog lječilišta za plućne bolesnike tijekom sedam godina, koliko će u njemu provesti Hans Castorp, ostat će i dalje zagonetka, prekrivena bajkovitim velom Mannove proze i Kicinog redateljskog postupka. Autori dramatizacije, naime, kao da preokreću stožernu nit romana – taj svevideći i svemoćni pripovjedač u teatru se preobražava u redatelja, on je taj koji odlučuje o tomu što ćemo i kako gledati, on odabire momente i trenutke romana koje nam želi osvijetliti i približiti, redatelj je taj sveznajući pričalica koji nas vodi skrivenim zakucima i tajnovitim predjelima „gornjeg“ i „donjeg“ svijeta, nizine i visine, sanatorija i onih dole, on nam otkriva razlike između „bolesnih i zdravih“, „živućih i umirućih“. Sve će u tom kolopletu fikcije i fakcije, stvarnog i nestvarnog, svakidašnjeg i onostranog, ostati nekako zamagljeno i nejasno, kako kada kroz kristalima leda i mraza oslikani prozor pokušate razaznati što se zbiva u vanjskom svijetu, sve je tu moguće i dopušteno, nitko nije nedužan, ali niti kriv.

„Čovjek je božanstven ukoliko nešto osjeća“ (FOTO: zekaem.hr)

Stoga i glavni junak Hans Castorp, igra ga dječački zaigrano, ali zato ništa manje promišljeno i zrelo mladi glumac Adrian Pezdirc, može istodobno biti i „prilično spor i bez pravog žara“, „dobar i loš učenik“ i „dijete koje zadaje brige životu“ i „prefriganac i obješenjak“, i „priprosti junak“, ali i čovjek koji će znati izreći i to: „Postoje dva puta koja vode u život - jedan je običan, izravan i častan, a drugi je loš, vodi preko smrti, to ti je genijalni put…“

Jedan od likova u romanu primijetit će: „Čovjek je božanstven ukoliko nešto osjeća“. I takvih ideja i misli neće nedostajati niti u predstavi „Čarobni brijeg“, pravom malom kompendiju povijesnih, društvenih, političkih, etičkih i vrlo osobnih raspri, kontroverzi i dvojbi, on nas suprotstavlja minulom dobu, ali i onome koje živimo, jer, kako kaže redatelj, Janusz Kica: „Veliki tekstovi koji žive u našoj svijesti kao mitovi uvijek imaju nešto erotično. Ne dopuštaju letargiju, zahtijevaju puno mašte, treba se s njima boriti. Zanimao me, u egzistencijalnom smislu, bijeg od života u stanje 'zaleđenog srca'. I ova je dramatizacija fokusirana na taj proces bijega u totalnu subjektivnost…“

Otuda i prizivanje Andersenove „Snježne kraljice“ čijem glavnom junaku također treba „otopiti“ zaleđeno srce, otuda bajkoviti alpski predjeli u svako doba dana i noći, zvijezde, meteori i komete što pršte nebom projicirani na veliko, valjkasto platno iznad scene koju osmišljava NUMEN i Ivana Jonke, otuda silna pometnja, zbrka, ubrzano pretrčavanje i gužva po pozornici, dojam kao da se svi nadmeću kako bi izrekli i iznijeli barem djelić onoga čime ih je autor obdario i učinio živima u tom, snijegom zatrpanom, sanatoriju, posljednjem utočištu izgubljenih duša. Otuda i veliko zalaganje glumačkog ansambla da sve to pokuša donijeti kao zaokruženu i kompaktnu cjelinu, a ne zbroj monoloških pasaža i dijaloških duela u kojima, povremeno, bljesnu velika glumačka imena: Frano Mašković, Krešimir Mikić, Rene Medvešek, Rakan Rushaidat, Sreten Mokrović, Lucija Šerbedžija ili Doris Šarić Kukuljica.

Bajkoviti alpski predjeli u svako doba dana i noći, zvijezde, meteori i komete što pršte nebom projicirani su na veliko, valjkasto platno iznad scene koju osmišljava NUMEN i Ivana Jonke (FOTO: zekaem.hr)

Primajući Nobelovu nagradu za književnost 1929. godine, čemu je, nedvojbeno, pridonijela i virtuoznost romana „Čarobna gora“, Thomas Mann je rekao i ovo: „Ja sam epska narav, a ne dramatska. Mojim željama i sklonostima u biti najbolje odgovara mirno predenje niti, ravnomjernost u životu i umjetnosti.“

Svatko tko pogleda istoimenu predstavu u Zagrebačkom kazalištu mladih sam može prosuditi koliko je bio u pravu.

Thomas Mann: „Čarobni brijeg“

Dramatizacija: Hermann Beil i Vera Sturm

Redatelj: Janusz Kica

Dramaturginja: Lada Kaštelan

Scenografi: NUMEN i Ivana Jonke

Kostimografkinja: Doris Kristić

Skladatelj: Wolfgang Schmidtke

Igraju: Adrian Pezdirc, Frano Mašković, Krešimir Mikić, Dado Ćosić, Rene Medvešek, Rakan Rushaidat, Sreten Mokrović, Lucija Šerbedžija, Doris Šarić Kukuljica, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Anđela Ramljak, Dora Polić Vitez, Urša Raukar, Hrvojka Begović i drugi

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zekaem.hr