"Treba bježati iz ovog grada", kaže Krležin melankolik, novinar Krešimir Horvat, na kraju treće epizode Putovanje u Vučjak. Treba bježati iz tog grada u kojem se novine u vlasništvu tajkuna/političara, a za korist Austrije, sadistički iživljavaju nad vlastitim narodom, iz grada u kojem sudovi oslobađaju ratne profitere i špekulante, u kojem krema društva sastavljena od trgovaca i bankara, na hrvatskom jeziku prošaranom njemačkim izrazima, u salonima dama sumnjivog morala, dogovara nove poslovne podvige, iz grada radikalnih frankovaca i prvih lenjinista, iz grada u kojem cijene svega rastu, iz grada koji se raspada kao i ta velebna europska monarhija na koju se fura. Treba pobjeći iz tog Zagreba 1918. godine, koji toliko podsjeća na Zagreb danas da ti ne ostaje ništa drugo nego se poistovjetiti s Horvatom. Treba bježati iz ovog grada, barem nakratko.

Otkrivena uvala

Onda se nacališ pred komp i kreneš guglati, a sedmi je mjesec, internet zatrpan mjestima za idealan odmor. A ti se, kao i Krležin Horvat, želiš maknuti od svega, pa i od turizma, tako da te ništa od ponuđenog ne pali. Ne pale te turistička odredišta na kojima se moraš tući za mjesto na plaži i gledati sezonce kako krepavaju od posla, ne pali te ni nabrijana omladina po mjestima tipa Zrće, ne pale te ni falša seoska domaćinstva u kojima ti prodaju pome iz Konzuma pokazujući rukom na one tri poluusahle u svom vrtu misleći da si gradsko čeljade koje neće ubrat razliku, a kad na kraju ugledaš neku "neotkrivenu, osamljenu uvalu", samo kažeš jebi je, jer je ona sada na sto plakata i internetskih sajtova i kao takva prilično otkrivena.

Nikom ne pada na pamet janjetinu i balote staviti na turistički plakat (FOTO: Net.hr)

Onda ti se, kao Horvatu Zagorje, rizling i purica s mlincima, ukažu balote i janjetina s ražnja. Pa u maniri Coelhova čobana iz Alkemičara završiš tamo odakle si i krenuo. Odeš doma u Zagoru i zahvaljuješ Bogu i svetom Anti na Bandiću, Rojsu, Kerumu i njima sličnima što su svojim ponašanjem toliko antibrendirali ovaj kraj da nikom ne pada na pamet janjetinu i balote staviti na turistički plakat.

Masne mrlje

Prilično sam siguran da se na većini dokumenata koji se nalaze po DORH-ovim ladicama nalazi barem jedna masna mrlja od janjetine. Svaki pošteni hrvatski poslovni sastanak, ali onaj ozbiljan, onaj koji uključuje stanovitu koruptivnu djelatnost, odvio se negdje uz janjetinu. Dobro, Sanader je tu s Marcellinom malo podigao standarde, nećeš ozbiljne međunarodne igrače tjerati da glođu rebra, pa da im se prsti lijepe, ali novi HDZ odustaje od njegove politike i vraća se korijenima, pa je posljednji sabor stranke održan u Lisinskom, onoj velikoj zgradi preko puta Trnjanke, restorana s vjerojatno najboljom janjetinom u Zagrebu. Bio je to janjocid za pamćenje!

VLADO BULIĆ: Kompletan igrač

Posljedica ove prakse, kao i furke medija na fensi-šmensi Zapad, kao u Horvatovo vrijeme na Beč, negativan je imidž janjetine. Kad kažeš "janjetina", malo koga će to asocirati na pečeno mlado meso, uz tu riječ se odmah veže krkanluk, seljačizam, bahatost, korupcija, sve ono loše što se ovom društvu izdogađalo u posljednjih dvadesetak godina. Pa nikom ne pada na pamet dičiti se tim tipom gastronomske ponude, odvesti Bourdaina kod Ante u gostionicu da gleda proces soljenja i nabijanja na ražanj.

Najneekstremniji sport na planetu

Sa stupanjem Keruma na scenu, slična stvar se dogodila i jadnim balotama. Taj idiličan i vjerojatno najneekstremniji sport na planetu, sport uz koji se može jest, pit i pušit, sveo se na Kerumov hobi, pa kad pozoveš nekog, je li, urbanog&kulturnog tipa na partiju balota, pogleda te kao da si mu ponudio da s tobom gnoj razbacuje po njivi. Odmah je tu seljačizam, bahatost, krkanluk. Odmah je tu Kerum.

Kad se, međutim, janjetina i balote očiste od svih ovih značenja koje su putem dobili, što ti ostaje? Ostaje ti čisti zen, idealan odmor, bijeg na kojem bi ti pozavidio i Krešimir Horvat.

Event

Cijeli event počinje oko šest popodne, kad sunce malo padne. Sjediš u hladu ispred Antine gostionice i gledaš majstora kako soli janje upravo nabijeno na ražanj. Polako, koncentrirano, posvećen je tom soljenju kao Japanci kuhanju čaja. U soljenju je tajna, u tim pokretima ruke koji bacaju krupnu sol po mesu. Svi znaju da ide deset deka soli na kilo, ali samo ga pravi majstori dobro posole. Tajna je u tim pokretima ruke. Ako su grubi i nagli, pola soli završi na podu i bude neslano, ako su pak prenježni i mekani, sva sol završi na janjetu i bude preslano.

O ovim partijama bih mogao napisati roman (FOTO: Filip Brala)

Majstor ga je posolio, stavio na vatru i dolazi prva ekipa za na balote. Popije se piće, iskomentiraju sinoćnje partije i cijena bresaka danas na pazaru, a kad sunce još malo kala, najmlađi uzima gumu i polijeva teren na kojem će se igrati. Pusti se da malo da upije vodu i partija počinje, za janjetinu.

Uvijek je napeto kao finale Wimbledona

O ovim partijama bih mogao napisati roman. Svaka izrodi neki literarni moment – sretnu li se otac i sin na različitim stranama, pa krene grčka drama, sretnu li se susidi zavađeni oko neke čestice zemlje ili puta, pa se sve izrodi u ekstremni sport, naleti li netko iz susjednog sela, pa treba braniti čast domaćeg terena... U svakom slučaju, uvijek je napeto kao finale Wimbledona, ali fora je u tome da ti za pobjedu treba zen, treba ti mirnoća ruke kad bacaš tu kuglu, ni prenježno jer će ostat, ni pregrubo jer će uteć, kao kad Ante soli janje. Dok igraš partiju, sve oko tebe se gasi, nema ni Zagreba s njegovim problemima, ni recesije, ni pada BDP-a, ni niske cijene bresaka. Samo ti, balota, teren koji blago pada i bulin negdje u daljini. A mrači se, i puše lagani povjetarac i počinje biti svježe jer se sve odvija na tristotinjak metara nadmorske visine.

A onda na scenu stupa Ante s pladnjem janjetine sad skinute s ražnja, mladom kapulom sad iščupanom iz vrta, stavlja sve kod špine s vodom, tako da možeš oprat ruke od balota prije nego se mašiš za komad i počinje sportsko-gastronomska perverzija za koju Švabo s familijom koji u desetak kilometara udaljenom gradiću jede picu u pretrpanom restoranu, ako Bog da, nikad neće saznati.

Hvala Bogu na Kerumu, Bandiću, Rojsu i sličnima

Pojedeš komad janjetine, opereš ruke da se prsti ne lijepe za balote, pogledaš put tog gradića i još jednom zahvališ Bogu što postoje Kerum, Bandić, Rojs i slični i što janjetina i balote, zahvaljujući njima, u ovom društvu imaju status koji imaju.

Jer zamisli da je suprotno. Zamisli da ti sad Nevena Rendeli skakuće oko zoga i radi prilog za Boje turizma, da je Bourdain bio kod Ante, pa da mu gostionica vrvi turistima, a on mora posoliti deset, a ne jedno janje, da ti oko zoga zvira milijun turista, pa se ne možeš koncentrirat na balotu, ili, još gore, da moraš čekat red dok Česi i Švabe odigraju svoje partije. Zamisli da turisti otkriju Zagoru. Bila bi to prava katastrofa!

Vlado Bulić

Lupiga.Com via Net.hr