Tko će Karamarku i Hasanbegoviću okititi vrbe?

ritn by: Viktor Ivančić | 07.02.2016.

Epizoda stara više od dva desetljeća – kada je državna vlast pokušala likvidirati Feral, zato da bi „traženi kriteriji“ mogli živjeti kroz Hrvatski vjesnik – ukazuje na metodologiju kojom Ministarstvo kulture postaje operativni organ diktature, zadužen za kontrolu i modeliranje medijskih prilika u zemlji. Ministar Hasanbegović, Karamarkov džepni Goebbels, ima ambiciju obnoviti tu slavnu egzekutivnu tradiciju i ne može se reći da počinje od nule. Priča je poučna i za one liberalne kritičare koji olako optužuju današnju hrvatsku vlast da svojim neofašističkim apetitima iznevjerava Franju Tuđmana i njegovu legendarnu ideju „pomirbe“. Takve vrijedi podsjetiti da je u doba vladavine izumitelja „pomirbe“ – koja je služila kao krinka za reafirmaciju ustaštva – u režiji Ministarstva kulture iz hrvatskih biblioteka uklonjeno i uništeno više stotina tisuća „tuđih“ knjiga, ne bi li se esencijalne vrijednosti nacionalne uljudbe sačuvale od zagađenja.

A gdje je Zvonimir Šekulin? Nije vrag da će ministar kulture Zlatko Hasanbegović – nakon što je odmah po stupanju na dužnost donio odluku o likvidaciji Foruma, Lupige, H-altera i drugih rasadišta „ljevičarskih verbalnih zlostavljača“ – konačni doseg svoje „medijske obnove Hrvatske“ realizirati preko ustašoidnih mekušaca iz Bujice, Hrvatskog lista i portala Dnevno, ili preko armije mlakih domobrana iz vodećih dnevnih novina i javne televizije? Dobro, ne može se reći da su spomenuti posve neupotrebljivi, no ipak tu nedostaje netko prodorniji, netko s više mesarskog entuzijazma, neka nacistička vedeta Šekulinova formata.

Mlađim čitateljima dužan sam pojašnjenje: Zvonimir Šekulin, koji je sam sebe titulirao „nezavisnim ustašom“, bio je u devedesetim godinama prošloga stoljeća glavni urednik Hrvatskog vjesnika iz Vinkovaca, lista koji je u zaglavlju nosio masnim slovima otisnutu parolu: „Srbi – prokleti da ste, ma gdje bili!“ Uz pomoć „urednika-savjetnika“ Tomislava Merčepa i drugih vrijednih suradnika, Šekulin je na stranicama svojih novina poslao u smrt toliko etničkih, vjerskih i ideoloških neprijatelja nezavisne Hrvatske – obično metodama nabijanja na kolac i vješanja na vrbe – da bi mu mogla pozavidjeti i omiljena vojna jedinica ministra kulture, čuvena Handžar divizija.

U svečanome broju od 10. travnja 1994., na primjer, objavljena je na naslovnoj stranici skupna fotografija Ante Pavelića, Rafaela Bobana i Jure Francetića, uz poruku: „Srbima čitateljima Hrvatskog vjesnika čestitamo njihov praznik 22. IV. kojeg slave u okupiranom Vrbogradu (sada tzv. Jasenovac).“ Zadnja stranica, pak, bila je rezervirana za poeziju: „E moj 'druže beogradski' / i ti tamo titogradski, / jedva čekam da vam dođem / i nožem kroz trbuh prođem. / Doći ću vas okupirat, / morate za doček svirat, / nakon toga ću vas zaklat / i vašoj kćerki umakat...“

Hrvatski vjesnik ne samo što nikada nije bio zabranjen, nego se Zvonimir Šekulin nalazio u grupi najodanijih novinskih urednika za koje je predsjednik Franjo Tuđman organizirao redovite mjesečne brifinge. Još važnije od toga: u impresumu lista bio je kurzivnim slogom istaknut podatak da je „Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete od 9. ožujka 1992. godine Hrvatski vjesnik oslobođen plaćanja osnovnog poreza na promet“. Taj detalj nas, barem kada je o medijima riječ, približava aktualnom naporu Zlatka Hasanbegovića, a to je obnova slavne egzekutivne tradicije Ministarstva kulture.

U ljeto 1994., naime, Ministarstvo kulture izdalo je ukaz („Mišljenje“) po kojem se poreza na promet ne oslobađa Feral Tribune. Budući da su taj porez u ta doba plaćale samo porno revije, kolokvijalno je nazivan „pornografskim“, a iznos je bio drakonski: svakoga mjeseca država je, pod firmom porezne žetve, Feral globila s više od 50 tisuća ondašnjih njemačkih maraka. Cilj je, dakako, bio financijsko uništenje lista: budući da se Feralu nije mogao uskratiti javni novac (kao što to danas Hasanbegović lakim potezom čini Forumu, Lupigi, H-alteru i drugim „ljevičarskim verbalnim zlostavljačima“), iz prostog razloga što pokojni tjednik nije bio dotiran iz državnog proračuna, valjalo mu je oteti njegov vlastiti prihod, a za operaciju je bilo zaduženo upravo Ministarstvo kulture.

„Jedan od glavnih razloga da se Feralu uvede porez na promet jest kontinuitet napada na vlast“, izjavila je tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi Jurkić. Usput je priznala da kaznenu mjeru nije donijela samostalno, već po nalogu predsjednika Tuđmana, točnije: „Odluka je donesena nakon određenih konzultacija.“

Zanimljiv taktički potez, međutim, bio je taj da je u istoj rundi oporezovan i Hrvatski vjesnik. Želeći umiriti uzbunjenu međunarodnu javnost, koja se raspjevala o brutalnome gušenju medijskih sloboda u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj, vlast je pokušala poslati poruku da poreznom batinom jednako lupa po „lijevim i desnim ekstremizmima“. No – očekivano – porez je Šekulinovu ustaškom glasilu ponovo ukinut za manje od dva mjeseca, čim se prva buka stišala, i to odlukom Zlatka Viteza, nasljednika Vesne Girardi Jurkić na položaju ministra kulture.

Feral je, razumije se, nastavio državi plaćati dadžbinu za svoje „ljevičarsko verbalno zlostavljanje“ još punu godinu dana, sve dok – pod pritiskom brojnih svjetskih i europskih institucija – odluku Ministarstva kulture nije ukinuo Ustavni sud. List je od strane uljudbeno-financijskog redarstva Republike Hrvatske bio ukupno opelješen za više od pola milijuna maraka, ali je – za vraga – uspio preživjeti.

U odluci ministra Zlatka Viteza da se vinkovački glasnik smrti, za razliku od Ferala, iznova uvrsti među „regularni“ tisak, rečeno je kako se „porez Hrvatskom vjesniku skida jer je list promijenio koncepciju, pa sada udovoljava traženim kriterijima“. Da bih mlađim čitateljima približio tu „promjenu koncepcije“, odnosno „tražene kriterije“ Ministarstva kulture, citirat ću dio iz „Ultimatuma Srbima“ što ga je Šekulin bio objavio u prvome neoporezovanom broju glasila, dakle čim ga je ministar Vitez, po Tuđmanovu nalogu, oslobodio fiskalnoga nameta. Srbima se tu „garantira život“ jedino uz uvjet da dobrovoljno pristanu na protjerivanje iz Hrvatske. Dakle:

„Sva pokretna i nepokretna imovina bit će vam oduzeta, kao vaš osobni doprinos fondu za naknadu ratne štete Hrvatima, Bošnjacima i ostalim Nesrbima na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od osobnih stvari bit će vam ostavljeno: gaćice, dva para, hlače (srpski:pantalone), majice ili potkošulja, košulja ili sako, čarape, dva para, cipele ili opanke (onima s jednom nogom samo jedna cipela, ali zato mogu zadržati štaku ili štap, kao i jedna deka (srpski:ćebe), a ženama će biti ostavljen i grudnjak ako dokažu da su ga i prije rata nosile (uz dva svjedoka Nesrba). Također ćete moći zadržati zlatne zube, ali samo one koje ste imali do 15. kolovoza, za što vam je potrebito također svjedočenje dvoje Nesrba.“

U istome broju, između ostaloga, mogla se pročitati bilješka reportera o tome kako je „od životinja uz cestu primijetio dvije mačke, jednog psa i tri srbina“, objavljena je fotografija „jednog srbojugo izmeta“ zato da bi ga čitatelji mogli „prepoznati i eventualno pljunuti pri prolazu“, objašnjeno je da se „od ovaca dobija loj a od svinja mast, i odatle razlika između lojalnih i masnih srba“, dok je poezijom bio podaren visoki činovnik UN-a Boutros Boutros Ghali: „Gori je od nekih srba, naći će se i za nj vrba!“

Tu gustu vrbovu šumu, zasađenu za potrebe autentične hrvatske rime, valja imati na umu kada današnji ministar kulture kreće u pothvat „medijske obnove Hrvatske“, pa prvim ukazom pogasi sve neprofitne medije, s optužbom da uzgajaju sumnje prema najmilijoj hrvatskoj drvnoj građi. Jer – što je drugo Zlatko Hasanbegović nego Zvonimir Šekulin lišen psovke? Što su drugo Velimir Bujanec ili Marko Jurič nego uvertire, medijske prethodnice koje zagrijavaju publiku uoči nastupa još konkretnijih uličnih i novinskih mesara?

Priča je poučna i za one liberalne kritičare koji olako optužuju današnju hrvatsku vlast da svojim neofašističkim apetitima iznevjerava Franju Tuđmana i njegovu legendarnu ideju „pomirbe“. Takve vrijedi podsjetiti da je u doba vladavine izumitelja „pomirbe“ – koja je služila kao krinka za reafirmaciju ustaštva – u režiji Ministarstva kulture iz hrvatskih biblioteka uklonjeno i uništeno više stotina tisuća „tuđih“ knjiga, ne bi li se esencijalne vrijednosti nacionalne uljudbe sačuvale od zagađenja.

Akademik Dalibor Brozović, primjerice, poslao je u rezalište 40 tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije. Taj lik – evo još jednog zgodnog detalja – bio je u vrijeme poreznog kažnjavanja Ferala predsjednik saborskog Vijeća za zaštitu sloboda javnog informiranja, te je, po dužnosti, pratio masakr odlučnom šutnjom. Uspio sam ga tim povodom čak i kontaktirati, jer se režimski nasrtaj na kritički raspoloženi tjednik svakako ticao „sloboda javnog informiranja“, ali sam zaključio da je mrtav, što se formalno potvrdilo dosta godina kasnije, kada je i službeno pokopan.

Hrvatski vjesnik, s druge strane, država je uzdržavala posrednim načinima, bez potrebe da se blamira pred svijetom direktnim dotacijama iz budžeta. Ilustraciji ne mogu odoljeti, pa ću podsjetiti da je samo onaj svečani broj Šekulinova glasila s čije su nas naslovnice mrko osmatrali Pavelić, Boban i Francetić, objavio oglase sljedećih firmi, tada mahom u državnome vlasništvu: Tvornica duhana Zadar, Croatia osiguranje, Dom umirovljenika u Vinkovcima, PIK Đakovo, Zagrepšped d.o.o., Tvornica stočne hrane Krma, Marles-monter, Narodne novine Zagreb, Tankerkomerc Zadar, Drvno industrijski kombinat Spačva, Cibalae banka, Šećerana Županja, GP Graditelj Vinkovci, Plodine Zadar, Mljekarska industrija Pionir (!), Poljoprivredno poduzeće Dukat, DP Vrana iz Biograda na moru.

Baštineći bogato iskustvo časnih predšasnika, ministar kulture Zlatko Hasanbegović dakle zna što čini kada organizira skupnu likvidaciju neprofitnih medija. „Ljevičarski verbalni zlostavljači“ ionako nemaju naročitog izbora: kada ustašofili zauzmu institucije, ne ostaje drugo nego prijeći na partizanske načine borbe. U službenome dijelu programa kroz to će vrijeme vladati uobičajeno domoljubno komešanje, ulagat će se nadljudski napori u ispunjavanju „traženih kriterija“ Ministarstva kulture i dostizanju Šekulinovih medijskih standarda. Pitanje je tu samo jedno: Tko će Karamarku i Hasanbegoviću okititi vrbe?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com