Sinoć je u HKD-u održana kazališna predstava, premijera, prema mojoj knjizi “Dabogda te majka rodila”. Kako zaista nije mala stvar kad je nešto tvoje na daskama u tvom gradu nije mi palo na kraj pameti gledati je.

Neposredno prije premijere prijatelj mi je ispričao priču iz života. Dogodilo se to davno u Sarajevu, igrala se predstava u tri čina, dosadna do pakla, ljudi su iz kazališta bježali glavom bez obzira.

Upravnik je bio očajan. Što učiniti? Dosjetio se, naredio je liku na garderobi da ne vraća kapute prije kraja predstave.

Jedan je gledalac pokušao brisnuti već nakon prvog čina. “Gospodine, dobio sam naređenje, nema kaputa prije kraja.” Čovjek je zastao a onda promrmljao:”Jebeš kaput” i krenuo u ledenu sarajevsku noć.

Svi koji su stajali oko mene i slušali priču moga prijatelja smijali su se na sav glas. Zamislila sam se, koliko mi je taj čovjek prijatelj?

U, za mene tako stresnim trenucima, pred samu premijeru, ispričati tu strahotu. Zato sam ušla u kafić preko puta HKD-a i popila tri punča. Nakon trećeg opušteno sam gledala u vrata kazališta. Predstava traje sat i pol, kad će izaći prvi?

Sa mnom je bila režiserka Tanja Rigonat-Mandić. Ne znam kojoj je od nas bilo stisnutije grlo. Kad smo shvatile da se predstava bliži kraju, hvala bogu nitko nije izašao, popele smo se na pozornicu, stajale smo iza zavjese.

Šegvić, direktor HKD-a, rekao nam je da će nas izvesti pred publiku ako netko bude pljeskao.

Tresle smo se dok su tekli zadnji trenuci predstave. Tišina u gledalištu, čula sam samo Tanjino i moje srce kako se valjaju svako u svom vratu. A onda pljesak. Pljesak. Pljesak.

Izašle smo na pozornicu a ja sam među gledateljima pogledom potražila svoju djecu. Ostala su na predstavi i mahala mi. Koji trenutak.

Nakon mjesec dana proba, nakon toliko uloženog entuzijazma velikih riječkih glumica Edite Karađole, Jelene Lopatić, Aleksandre Stojaković, Marije Geml, Sabine Salamon, Andreje Blagojević, Olivere Baljak, Biljane Torić, Tanje Smoje, Splićanke Zoje Odak koja se ubila igrajući stotinu žena u jednoj, u ekipi je i Nenad Šegvić, pljesak.

Žao mi je što ne mogu opisati svoju sreću. Prilazili su mi mnogi poznati i nepoznati ljudi i govorili kako je moja priča na daskama i njihov život.

Djeca su mi uručila ogroman buket ruža. Kći mi je rekla:”Mama, toliko je bilo tiho u gledalištu da se u jednom trenutku čulo samo kihanje zečice.” Sirota životinja, ni njoj nije bilo lako.

Svima hvala, dragi moji. Ali ja ne bih bila ja da se ipak nisam raspitala zašto baš nitko nije izašao prije kraja. Jednostavan odgovor. Vrata teatra bila su zaključana.

Vedrana Rudan

Lupiga.Com via www.rudan.info