Davor Butković

Je li Davor Butković pročitao knjigu Drage Hedla o Branimiru Glavašu prije nego je o njoj napisao hvalospjev u “Jutarnjem listu”? Ispravan odgovor na to pitanje glasi: svejedno. Posve je svejedno je li Davor Butković pročitao knjigu koju je odlučio pozdraviti pljeskom. Ni činjenica da je eventualno jest pročitao, ni činjenica da to možda nije učinio, neće imati nikakvoga utjecaja na njegov kritički osvrt. Naime – žanr u čijim se okvirima kreće Butkovićev prikaz zove se manipulacija.

Pisac i njegova knjiga tu su tek repromaterijal za prikazivačeve urgentne propovijedi, ideološke direktive i utvrđivanje tabora nad kojim će vijoriti odgovarajuća zastava; pisac i njegova knjiga zavrjeđuju laude uz uvjet da ih se temeljito falsificira i u takvom stanju, prilagođene tekućim potrebama, zavalja u blatu društvene i političke poželjnosti. Bit će da ni piscu ni knjizi nije jednostavno nositi se s gustim nanosima podrške. Nakon takvog kritičkog tretmana ostaje samo pronaći dovoljno moćan šmrk koji će te oprati od Butkovićevih pohvala.

Korporativna propovijed

Davor Butković koristi Hedlovu knjigu za dosta histeričan obračun s “lijevo orijentiranim hrvatskim autorima”, čija imena doduše nigdje ne navodi, pa tekst ima zahvalnu formu polemike s utvarama, a samog Hedla prikazuje kao neustrašivog bojovnika koji brani hrvatsku državotvornu ideju, i to ponajprije od spomenute ljevičarske destrukcije. Praktički čitav osvrt, po načelu da je ponavljanje majka znanja, svodi se na utvrđivanje toga jednostavnog gradiva.

Iako “detaljno izvješćuje o hrvatskim ratnim zločinima nad srpskim civilima”, Hedl, prema Butkoviću, “niti u jednom trenutku ne dovodi u pitanje niti srpsku agresiju na Hrvatsku, niti legitimno pravo Republike Hrvatske da se svim mogućim sredstvima obrani od srpske agresije”; s druge strane “brojni radikalno, pa i umjereno lijevo orijentirani autori – od kojih nekima, nažalost, ne možemo odreći jugonostalgiju – već petnaestak godina pokušavaju, namjerno ili na mah, kompromitirati Domovinski rat, iznoseći tvrdnje i/ili činjenice o zločinima hrvatskih oružanih snaga nad srpskim civilnim stanovništvom”; problem “većine hrvatskih autora, koji su pisali o našim ratnim zločinima, jest da su istodobno relativizirali uzroke i posljedice rata”, zbog čega, uostalom, “hrvatska radikalno lijeva opcija zauzima minimalni dio medijskog prostora”.

Hedl je, međutim, “izbjegao tu katastrofalnu ideološku pogrešku”; on “niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje opravdanost Domovinskog rata”; on “niti u jednom momentu nije doveo u pitanje činjenicu da je srpska strana napala Hrvatsku i Osijek”; on je nešto sasvim drugo od “hrvatske radikalne ljevice koja to ne želi priznati”; Hedl je “prepametan, preemancipiran i preinformiran za takve budalaštine”, tj. budalaštine koje šire nepametni, neemancipirani, neinformirani i lijevo orijentirani autori; on o hrvatskim ratnim zločinima “govori s iskrene i čvrsto utemeljene državotvorne pozicije”; on “ne dovodi u pitanje hrvatsku državnost” i ponaša se “kao svi normalni i moralni hrvatski građani”, za razliku od nenormalnih i nemoralnih ljevičara; Hedl zastupa “državotvorno-protuzločinački stav” (!) i takvim se svojim stavom svrstao u “grupu hrvatskih javnih djelatnika koji iz dana u dan svjedoče o stvarnom značaju idealne hrvatske državne ideje”…

Da ne bi ostavio dvojbe oko sastava “grupe” koja opslužuje “idealnu hrvatsku državnu ideju”, Butković u prikaz samosvjesno uvodi “ove novine” i “ovu izdavačku tvrtku” – tj. “Jutarnji list” i EPH – iznoseći nešto poput zajedničke (korporativne) deklaracije: “Uvjereni smo da zločini Hrvata nad srpskim civilima ne mijenjaju suštinu rata: rat na području bivše Jugoslavije započela je srpska strana pod vodstvom Slobodana Miloševića, uz kasniju potporu Jugoslavenske narodne armije.” Amen.

Ono što me nakon tako obilne porcije pohvala brine je stanje Hedlova želuca. Prilično sam pažljivo pročitao njegovu knjigu – i, uzgred budi rečeno, pisao za nju pogovor – no nigdje nisam primijetio da se autor bavi političkim uzrocima i posljedicama rata, ili njegovom suštinom, ili začetnicima agresije, niti da se na bilo koji način dodiruje tegobnoga kompleksa hrvatske državnosti. avora Butkovića, međutim, to ne brine. Svejedno je je li on Hedlovu knjigu pročitao ili nije – tj. što u njoj piše ili ne piše – u odnosu na ono što on o knjizi i njezinu autoru ima reći. A ima reći to da je pisac, usprkos činjenici da istražuje ratne zločine nad srpskim civilima, svečano adoptiran u hram pravovjernih i, ukoliko to želi, slobodan je pridružiti se misnome slavlju za “idealnu hrvatsku državnu ideju”. Ukoliko ne želi, Butković i društvo već će ga silom privesti, mehanikom medijske moći, jer im je nužan za utvrđivanje novog identiteta, pa će – uz obavezni ključ za čitanje – pogodni fragmenti hvaljenoga djela biti revijalno opremljeni i feljtonizirani u “Jutarnjem listu”.

Pisac ima malo što s tim, možda će čak i povratiti, a recenzent mu slavodobitno šišti u uho: uživaj kao i mi, adoptiramo te radi svoje adaptacije. Časteći ga superlativima, Butković Hedla bez milosti ponižava, štoviše, javno ga cipelari kao nitko do sada, svodeći njegov novinarski rad na posao državotvornog stjegonoše. Koristeći formu kritičkog prikaza kao izliku, on ispisuje agresivno intoniranu ispričnicu, štiti autora od njegove teme, besramno krivotvori i sadržaj i namjere, pakira knjigu i njenog pisca u grotesknu patriotsku ambalažu, ne bi li otklonio svaku sumnju u doličnost i zdravu hrvatsku orijentaciju izdavačkog projekta, a onda kompletan taj karirani aranžman upreže u hajku na opasne ljevičarske aveti bez imena i prezimena.

Humanizirano domobranstvo

Tko god pomisli da Drago Hedl možda također pripada “radikalno lijevoj opciji”, koja pisanjem o ratnim zločinima “kompromitira Domovinski rat” i uzrokuje sijaset drugih opačina, ljuto se vara, upozorava Butković, jer Hedl je “naš”, djeluje na sasvim suprotnoj strani, iskreno je državotvoran, naime “državotvorno-protuzločinački”, pripadnik je opcije kojoj još nismo smislili dovoljno upečatljivu etiketu (“radikalno desna” otpada, a “radikalno srednja” zvuči dosta loše), ali je radno možemo nazvati humaniziranim domobranstvom, i upravo će Hedlov žurnalistički pothvat poslužiti kao idealan predložak za novu oštru osudu idejnih devijacija po pitanju hrvatstva. Manevar samo potvrđuje da zajapureni čuvari “hrvatske državne ideje”, koliko god ona bila “idealna”, ne mogu iz svoje kože.

Možda je u pogledu državotvorstva poučno vratiti se u rane devedesete, kada je “Globus”, s Davorom Butkovićem kao članom najužeg uredničkog tima, a kasnije i glavnim urednikom, štancao tjeralice za pripadnicima “radikalno lijeve opcije” i konzumentima mješovitih brakova, te mnogima od njih efikasno zgužvao živote. Bio je to, u državotvornom smislu, posao sasvim sličan onome Branimira Glavaša, glavnoga junaka Hedlove knjige, samo što ga je osječki terminator – dosljedno – dovršavao u krvi.

No, budući da iste higijenske ambicije ima i današnji Butkovićev prikaz Hedlova publicističkog rada, s tim da nepoželjnici nisu markirani osobnim podacima nego dovedeni na strelište u vidu općeg mjesta, nesporazum koji odatle proizlazi naprosto je kardinalan: knjiga koja minuciozno raskrinkava zločin eliminiranja onih koji se ne uklapaju u “hrvatsku državnu ideju” veliča se metodom eliminacije onih koji “hrvatsku državnu ideju” tobože podrivaju. To je tako neizrecivo idiotski, čak ispod razine jednoga Butkovića, da se čini pristojnijim takav mentalni dobačaj ne tretirati kao rezultat ičije predispozicije, nego kao neizbježnu – takoreći sistemsku – posljedicu: predano političko uživanje “hrvatske državne ideje”, makar ona bila “idealna”, nije ni moguće bez pratećih čistki.

Znamo li pak da to nije ekskluzivna pozicija Davora Butkovića, nego je zastupaju “ove novine” i “ova izdavačka tvrtka”, a Butković samo iznosi i pojašnjava zajedničku deklaraciju, djeluje dosta neobično da jedna pragmatična kapitalistička kompanija drži patronat nad sakralnim blagom hrvatske državnosti i širi predodžbu o državi kao vrijednosti spiritualnog tipa, čiji “neprijatelji” zavrjeđuju da ih se zaspe pljuvačkom ili mecima, jerbo su se prepustili svetogrđu i usvojili “katastrofalnu ideološku pogrešku”.

(Moguće je da bi i za “novine” i za “izdavačku tvrtku” bilo ljekovito da na državu, umjesto molitvi i izraza religioznog obožavanja, pokušaju primijeniti neoliberalni racionalizam Butkovićeva šefa Ninoslava Pavića, kojeg ovaj sve češće javno zagovara u područjima gdje ga ne ometaju svetinje: ako se ne pokažeš sposobnim i uspješnim, nego si trom, neproduktivan, gubiš novac i gomilaš dugove – odjebi!)

Ulje na vatru

Imajući u vidu supstancu iz koje izniče prikazivačev borbeni žar, iz svoje opskurne lijeve pozicije mogu tek dodati kanticu ulja na vatru: tezu da su ratni zločini na etničkoj osnovi jedan po svemu “nedržavni” fenomen, da su to sporadične eskalacije nasilja izolirane od kulta države koji se uzdizao na principu nacionalne jednoobraznosti, da su srpski civili u Osijeku i drugdje ubijani bez mučne prisutnosti “hrvatske državne ideje” kao unaprijed osigurane olakotne okolnosti, Butković skupa sa svojim “novinama” i cijelom “izdavačkom tvrtkom” može objesiti mačku o rep.

“Ideja” je, dakako, ’91. bila pervertirana, ali kao da ona koju Butković danas trži nije: “radikalne ljevičare” on zacijelo ne bi bacao u Dravu, no neće se libiti da ih zbog manjka ljubavi prema “državnoj ideji” pribije na stup srama. Napokon, pošto u prikazivačevoj srdžbi prema “radikalno lijevim autorima”, jugonostalgičarima i ostaloj nedomoljubnoj gamadi nepogrešivo prepoznajem (i) frktanje na blaženopočivši “Feral”, njegove žurnalističke standarde i njegove disperzirane novinare – jer se argumenti u dlaku podudaraju s prikazivačevim ranijim opservacijama na tu temu – Davora je Butkovića, reda radi, potrebno podsjetiti da je u tome (danas pokojnom) glasilu Drago Hedl pisao punih petnaest godina, da je tamo o Glavašu objavio sve što se ovih dana feljtonizira u “Jutarnjem listu”, te da je “iskrenu državotvornu poziciju” zastupao kao zamjenik glavnog urednika. No to je već račun koji s njim može namiriti jedino pisac knjige.

Viktor Ivančić (www.novossti.com)