Poštovana gospodo,
 
ohrabren mudrim saopćenjem i odvažnim istupima vašega uvaženog predsjednika Ivana Zvonimira Čička, koji je svekoliku hrvatsku javnost napokon upoznao s gorkom istinom da tjednik Novosti – kojeg formalno izdaje Srpsko narodno vijeće – zapravo uređuju, pišu i objavljuju „neprijatelji hrvatske države“, velikosrpska klika koja se prikačila na hrvatski državni proračun i mučki udara s leđa, da se na naslovnoj stranici posljednjega broja te tiskovine na najgnusniji način „vrijeđaju nesporne vrijednosti većine hrvatskih građana“, da su, štoviše, hrvatski građani „šokirani zbog uvreda svojih svetinja“, a da tu odvratnu rabotu poduzimaju medijski teroristi „koji mrze h od Hrvatske i hrvatstva“, dušmani koji k tome „mrze hrvatski rod“ i koje „mi jako dobro znamo“, to jest „znamo o kome se radi“, da ta ista mračna grupacija „zloupotrebljava list koji bi se trebao baviti problemom nacionalnih manjina“, te da bi najučinkovitije bilo navedenome glasilu ukinuti državne dotacije i – što vaš predsjednik izravno ne navodi, ali se iz svega što kaže podrazumijeva – bombom ili kakvom drugom eksplozivnom napravom riješiti taj problem jednom za svagda, makar uz stanovite ljudske žrtve, i sramotnu srpsku tiskovinu privesti prirodnoj hrvatskoj političkoj svrsi...

Osokoljen, dakle, vehementnim i odlučnim nastupom gospodina Ivana Zvonimira Čička, obraćam se vašoj cijenjenoj organizaciji, koja po svojem poslanju ima skrbiti nad onima čija su ljudska prava ugrožena, s usrdnom molbom da me zaštitite kao Hrvata zaposlenog u Novostima.

Ako spomenuti monstrumi iz Novosti s takvom demonskom predanošću prakticiraju antihrvatsko djelovanje prema vani, gospodo, što mislite kako se ponašaju prema Hrvatima unutra?! Predmnijevate li o kakvome se užasu tu radi?! Ima li Hrvatski helsinški odbor volje i snage angažirati se na mome i sličnim slučajevima, te skupinu lojalnih i još uvijek upotrebljivih patriota iščupati iz kandži koje ih nemilosrdno stežu i prijete da će im zgnječiti pitome hrvatske duše?!

Moram reći da me već prilikom zapošljavanja u Novostima nitko od nadležnih autoriteta nije ni upitao koje sam nacionalnosti, što sam shvatio kao čin nevjerojatne ignorancije prema mom identitetu i etničkim korijenima na koje sam od ranoga djetinjstva ponosan. A da ne spominjem čitav niz tobožnjih sitnica koje se tijekom radnoga procesa vezuju jedna na drugu i iskazuju kao kontinuitet ponižavanja; na primjer činjenicu da stranicu na kojoj objavljujem svoje redovite komentare urednici nisu ukrasili pleterima, trobojnicom, kariranim motivima ili kakvim drugim karakterističnim ornamentima koji bi nedvosmisleno istaknuli hrvatsko porijeklo autora i državotvorni sadržaj ponuđenoga novinskog materijala. Zbog nedostatka primjerene simbolike, jasna stvar, izostaje i adekvatan sadržaj. Paklenski lukavo uredništvo, hineći benevolenciju, pušta me da pišem što god hoću i o čemu god želim, umjesto da od mene izričito zahtijeva tekstove koji će biti usklađeni s mojom etničkom vokacijom. Ovako, pod jeftinom izlikom „individualne slobode“ i „osobnoga izbora“, bivam prinuđen razdvojiti svoje nacionalne i profesionalne težnje (kao da one u normalnim okolnostima ne bi trebale biti jedne te iste!), što ne samo da je krajnje bolno, nego predstavlja prisilu koju, uvjeravam vas, normalan čovjek jedva može podnositi.

Za ilustraciju, navest ću samo najsvježiji primjer. Kada su u redakciji priređivali onu iritantnu naslovnu stranicu s ratnim zrakoplovima što se strmoglavljuju (uz naslov „Obadva, obadva su pala!“), diskretno sam napomenuo kako bi uz pomoć photoshopa trebalo na avionskim krilima jače istaknuti hrvatski grb i tako pojasniti da je riječ o letjelicama Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, a ne neke inozemne vojne sile, ali „kolege“ su me pogledale tako mrko da sam zanijemio od straha i odustao od daljnje diskusije. Malo oporavljen, u drugome pokušaju predložio sam da se postojećim dvama borbenim zrakoplovima, također uz pomoć photoshopa, pridoda još njih nekoliko, kako bi hrvatska ratna eskadrila koja se u punome naletu zabija o tlo izgledala impozantnijom, no tada su me zamolili da izađem napolje, uz upozorenje da se „ne vraćam prije triježnjenja“. Tako prolaze Hrvati u Novostima, gospodo!

Zbog dugotrajne izloženosti takvim pritiscima i omalovažavanjima moje je hrvatstvo, priznajem, dobrano omlohavilo. Kao i drugi moji supatnici – jer daleko od toga da sam u Novostima jedini Hrvat! – bauljao sam linijom manjega otpora; kukavički sam uzmicao i kameleonski se prilagođavao vladajućoj atmosferi, te tako srozao svoju domoljubnu svijest do žalosno niskoga nivoa. Sada mi je jasno da sam sve vrijeme bio izložen planskoj indoktrinaciji i neviđenome mentalnom nasilju, makar su u tu svrhu ponekad korištene uistinu perfidne metode.

Da sam, primjerice, ispisao kolumnu pod naslovom „I ja sam Mirko Norac“, kao što je to svojedobno učinio predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak u Jutarnjem listu, te tako pružio podršku hrvatskome generalu koji je organizirao masovnu egzekuciju Srba u Gospiću, svi u redakciji Novosti tretirali bi me kao budalu, to jest kao Ivana Zvonimira Čička, a sve zbog toga jer sam hrvatsku domovinu obasuo pažnjom i toplim čuvstvima prema Čičkovome uzoru, i razumljivo da sam se onda, zbog oportunizma i pritiska okoline, klonio izražavanja sličnih stavova. Takva je klima stvorena u dotičnoj redakciji, gospodo, da čovjek slabije konstitucije pomisli: radije ću zatomiti svoje nacionalne osjećaje nego da me smatraju budalom poput Čička.

Da sam, recimo, pisao kako se Branimiru Glavašu pakira montirani politički proces i kako u toj nečasnoj raboti prednjače „Feral slovo“ i „osvetoljubivi Drago Hedl“, kao što je to u svoje vrijeme pisao predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, te tako zdušno branio hrvatskoga viteza koji je imao običaj rješavati se srpskih civila u Osijeku uz pomoć ljepljive trake i akumulatorske kiseline, svi u redakciji Novosti promatrali bi me kao zadnjeg morona, to jest kao Ivana Zvonimira Čička, i normalno da sam se onda suzdržavao od takvih pisanih istupa, računajući: komotnije je voljenoj domovini uskratiti nešto ljubavi nego ispasti moron poput Čička.

Ili da sam, uzmimo, huškao hrvatske građane da ne kupuju slovenske proizvode – pa ako im konobar u restoranu kojim slučajem donese slovensku Radensku, da to lijepo vrate i zatraže hrvatsku Jamnicu, i pritom još konobaru opsuju izdajničku Mamicu – kao što je to u svojim tekstovima agitirao predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, kompletna redakcija Novosti smijala bi mi se kao primitivnom šovenu, sivonji, papku i neprosvijećenom egzibicionistu, to jest kao Ivanu Zvonimiru Čičku, i logično da sam – kao plaha i osjetljiva osoba – izbjegavao u svojim tekstovima baviti se kiselom vodom i zaštitom nacionalnih interesa. Mislio sam: lakše mi je sada izdati časni hrvatski rod i nalijevati se Knjazom Milošem, nego postati primitivni šoven poput Čička.

Morate razumjeti, uvažena gospodo, razmjere i intenzitet terora što ga svakodnevno podnosim, isključivo zbog nepoželjnog podrijetla. Jednom sam, u trenutku svoga najgoreg pokleknuća, nastojeći se udvoriti glavnome uredniku, proširio lažnu informaciju da sam i sam Srbin, a ovaj mi je hladno uzvratio kako mu se živo jebe što sam po nacionalnosti, umjesto da raspali po mojoj srpskoj rodbini ili me u kadrovskoj strukturi poduzeća degradira na poslove arhiviranja i obrade agencijskih vijesti, što bi se zasigurno dogodilo da je na njegovu mjestu bila osoba s moralnom težinom i nacionalnom odgovornošću poput Ivana Zvonimira Čička. Tu sam definitivno shvatio da s tim Srbima nema šale i da oni, usprkos dobronamjernim apelima, nikada neće iskazati takav prezir prema Srbima kakav se prirodno očekuje od „glasila srpske manjine u Hrvatskoj“. Kakav je to, molit ću, list Srba i Hrvatskoj koji nije spreman stalno upozoravati na opasnost koju Srbi u Hrvatskoj objektivno predstavljaju?!

Da je po želji predsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora Ivana Zvonimira Čička, doduše, Srba u Hrvatskoj ne bi ni bilo, pa onda ni njihove opskurne tiskovine, ali situacija je takva kakva jest, valja se prilagoditi neumoljivome realitetu,  te bi glasilo Srba u Hrvatskoj – afirmirajući hrvatske političke težnje kakve precizno artikulira Ivan Zvonimir Čičak – trebalo biti orijentirano u smjeru postupnoga dokidanja svoje srpske čitalačke publike i razloga svojeg postojanja. Tragično je što su čak i nas Hrvate primorali da im pomažemo u ostvarenju sasvim suprotnoga cilja!

Želim vas uvjeriti, gospodo, da je neusporedivo lakše biti Hrvat u Hrvatskome helsinškom odboru nego u srpskim Novostima. Ako si u Hrvatskome helsinškom odboru, možeš posve slobodno i bez opterećenja izjednačavati Srbe s četnicima, proglašavati ih „neprijateljima hrvatske države“ ili im poručivati da „mrze h od hrvatstva“, dok bi se ovdje gdje primam plaću to smatralo u najmanju ruku neumjesnim. U Novostima njeguju izrazitu odbojnost prema slobodnome izražavanju hrvatskih nacionalnih osjećaja – koji su, razumije se, u cijelosti svedeni na ozloglašavanje Srba – što ih čini kardinalno različitima od Hrvatskoga helsinškog odbora i njegova uvaženog rukovodstva.

Napokon, netko tko je u osvit zadnjega rata, s beretkom na glavi i logističkom potporom pokojnoga kralja tabloida Marinka Božića, postrojavao mladiće u crnim majicama na nekom proplanku kod Širokog Brijega – dakle netko poput Ivana Zvonimira Čička – mogao je bez problema postati predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora, prividni nesporazum između (jučerašnjega) odreda crnokošuljaša i (današnje) zaštite ljudskih prava nikome nije smetao, dok bi se u Novostima takav oblik napredovanja i društvene adaptacije držao grotesknim, pa čak izazivao poruge i sprdnju, umjesto da članovi uredništva u svakome trenutku znaju gdje im je mjesto, da budu spremni navući crne majice, postrojiti se u redakcijskim prostorijama i staviti na raspolaganje hrvatskome zapovjednom autoritetu.

Poštovana gospodo! Iako je ovaj dopis s vapajem za pomoć intoniran osobno, obraćam vam se u ime oveće skupine Hrvata zaposlenih u Novostima, koji su odreda suočeni s istim tegobama, a takvih je – prema slobodnoj procjeni – dobra polovica redakcije; štoviše, ambijent u tom zlokobnom novinskom pogonu do te je mjere perverzan i izvitoperen, ispunjen konfuzijom, tjeskobom i strahom, da bez kompliciranih uvida u krsne listove i matične knjige više i nije moguće jasno utvrditi tko je kakvoga porijekla. Prosječan novinar Novosti toliko je izluđen i prestrašen da ne zna tko mu glavu nosi, a trebalo bi, ipak, da je Hrvat nosi Srbinu.

Viktor Ivančić (tekst je objavljen u sarajevskim Danima)