Pavićev terenac svojedobno miniran zbog neodgovaranja zahtjevima današnjeg novinarstva

  
Na pitanje novinara “Poslovnog dnevnika” hoće li u skoro vrijeme masovno otpuštati radnike “Slobodne Dalmacije”, medijski magnat Ninoslav Pavić je odgovorio:  “Ljude koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama ili su propustili šansu da se istaknu na prijateljski ćemo način uputiti u neke druge životne izazove.”

Priznajem da nikada nisam naišao na živopisniju formulaciju nakane da se višku radne snage udijeli noga u dupe, pa ne mogu odoljeti napasti da je ponovim još jednom. Dakle: “Ljude koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama ili su propustili šansu da se istaknu na prijateljski ćemo način uputiti u neke druge životne izazove.”

Dopuštam minimalnu mogućnost da je magnat htio biti osviješteno ciničan i podariti javnost malom porcijom okrutne duhovitosti, no prije će biti da njegov suptilni iskaz proizlazi iz usvojenog jezika suvremene menadžerije, retoričkog polja gdje se strogo poštuju dogme progresa, vitalnosti, humaniteta i političke korektnosti, što korisnike tjera u zapanjujuće kreativne izlete, takve da cinizam više nije posljedica svjesnoga izbora – nešto što bi se onda moglo i izbjeći – nego pokazatelj suštinske pozicije onoga koji govori. U obje varijante, naravno, tajkunova korporacija ukazuje se kao raj oslikan “friendly” bojama: tu sve blješti od prijateljskih namjera, životnih izazova, konstruktivnih odnosa, ponuđenih šansi, svježih vizija, tamnosivih odijela i neprikosnovenih zahtjeva današnjice.

STRVINOVINARSTVO

Definirati otkaz kao “prijateljski način upućivanja u neke druge životne izazove” inovacija je vrijedna divljenja, kraj koje se Orwellov novogovor doimlje naivnim blebetanjem. Rafinirani jezik suvremene menadžerije nepogrešivo daje do znanja da su u nekadašnjim centralnim komitetima stolovali demagozi-početnici, doktrinarni sitniš i buranija: komunistički ideolozi, u odnosu na svoju kapitalističku braću, pričinjaju se kao roba s greškom i seratori niskog ranga.

Sasvim jasno mogu zamisliti uposlenika “Slobodne Dalmacije” s nekih dvadeset i pet godina radnoga staža kako kuca na vrata poslovne tajnice:

- Dobar dan, ja došao po novi životni izazov.

- Ah da, radna knjižica vam je kod gospođe Irene, soba sedamnaest.

- Hvala vam što ste me prijateljski uputili…

Ipak, iskoraci na planu otkazne tehnologije čine mi se manje zanimljivima od onih koji se tiču otkaznih razloga. Magnat je poručio da će pred nove životne izazove staviti “ljude koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama”, a kako su “zahtjevi u novinama” podložni stalnim promjenama, tako i spomenuta kategorija trudbenika – u ovom slučaju su to novinari “Slobodne Dalmacije” – mora njegovati fleksibilan odnos prema vlastitoj “doraslosti”: svi trebaju prihvatiti kreativno iskušenje, pratiti duh vremena i potruditi se da budu “dorasli” čas na jedan, a čas na posve drugi način.

Prije dvije ili tri godine, recimo, napisati kritički članak o Ivi Sanaderu u nekom od izdanja Europapress holdinga svakako je ukazivalo na nedoraslost tadašnjim “zahtjevima u novinama”, koje je postavio magnat osobno, za razliku od “današnjih zahtjeva u novinama” kada se kritičkih članaka o Sanaderu traži što više.

U ovoj fazi razvoja korporacije, zacrtanoj od magnata osobno, komentatori koji mjesečno ne proizvedu dva do tri razorna pamfleta o liku i djelu zlotvora Sanadera ulaze u rizičnu skupinu onih što “današnjim zahtjevima u novinama” evidentno nisu dorasli, te je krajnji čas da aktiviraju zatomljene hijenske nagone (u trendu je strvi-novi-narstvo), jer će im u protivnome biti pružena prijateljska pomoć u iznalaženju nekih drugih životnih izazova.

A opet, i to je dosta relativno, jer zasigurno se neće smatrati “doraslim” novinar koji se – na primjer – drzne kritički ošinuti Sanadera zbog toga što je Paviću ustupio “Slobodnu Dalmaciju” praktički za džabe, budući da je ovaj proveo fiktivnu dokapitalizaciju kupujući preko “Slobodne” jednu propalu turističku kompaniju, a onda još izmjestio novinsku kuću na daleku periferiju kako bi raspolagao skupim nekretninama u središtu grada i njihovom prodajom namirio sve dotadašnje troškove, vjerojatno i ostvario profit, e da bi se naposljetku pokazalo kako je i Miroslav Kutle – čovjek koji je svojedobno opustošio “Slobodnu Dalmaciju” – zapravo magnatov tajni poslovni partner, a možda i stvarni vlasnik novinske kuće, svakako osoba o kojoj se ne smije pisati ništa, ili barem ništa loše…

Nije to mali zadatak pred novinarom kada se mora pokazati “doraslim” tako što će iskasapiti Sanadera kao okorjeloga lopova ne spominjući Pavića ili Kutlu koji su s njime uspješno poslovali. Da bi potvrdio svoju “doraslost”, novinaru koji drži do životnih izazova valja zasukati rukave i raskrinkati Sanaderovu korupcijsku mrežu čuvajući njegove najbliže jatake, što je jednako teško kao i boriti se protiv “kutleraja” štiteći Kutlu. A tu su i ograničenja praktične naravi: novinar “Slobodne Dalmacije” koji bi napao osobe što su opljačkale “Slobodnu Dalmaciju” nanio bi nesagledivu štetu “Slobodnoj Dalmaciji”. Zato magnat s pravom ističe kako su “današnji zahtjevi u novinama” izuzetno složeni i ne može im udovoljiti bilo tko.

INOVATIVNA CENZURA

Sasvim jasno mogu zamisliti glavnoga urednika “Slobodne Dalmacije” Krunoslava Klj. – koji je tu dužnost obnašao i u Kutlino vrijeme – kako u dogovoru s vlasnikom rješava tekuće probleme:

- Šefe, onaj naš kolumnist je napisao tekst o Kutlinome kriminalu.

- Što to znači? Lijepo smo se dogovorili da pisanje o Kutlinome kriminalu nije u skladu s današnjim zahtjevima u novinama.

- Pa što da radimo?

- Molim da autora na prijateljski način uputite u neke druge tematske izazove.

- A ako ne pristane?

- Onda ga na prijateljski način uputite u neke druge životne izazove.

Autor je, dakako, izabrao da bude upućen u druge tematske, a ne druge životne izazove, jer nije budala da zbog pogrešne selekcije izazova ugrozi egzistenciju. Makar, ima i drugačijih primjera.

Sasvim jasno mogu zamisliti glavnoga urednika “Slobodne Dalmacije” Krunoslava Klj. kako, par dana prije gore navedene epizode, u dogovoru s vlasnikom rješava tekuće probleme:

- Šefe, dobili smo vijest da je Kutle osuđen na dvije i pol godine zatvora.

- Zašto bi to uopće bila vijest?

- Zato što mu je sud jutros izrekao takvu presudu.

- Vijest da je Kutle osuđen na zatvorsku kaznu zbog kriminala nije u skladu s današnjim zahtjevima u novinama.

- Pa što da radimo?

- Molim da autora na prijateljski način uputite u neke druge tematske izazove.

- Već sam pokušao, ali autor ne reagira.

- Onda ga na prijateljski način uputite u neke druge životne izazove.

- Bojim se da ni na to ne trza.

- A tko je taj autor?

- Hina.

Urednik i magnat zatim su u prijateljskom ozračju uputili Hinu do đavola, a vijest u koš, zaključivši kako je javni servis “propustio šansu da se istakne”. “Slobodna Dalmacija”, kao što je poznato, nije objavila ni elementarnu informaciju da je Miroslav Kutle, magnatov tajni partner, službeno promoviran u osuđenog kriminalca, a svih nekoliko stotina njenih novinara i urednika taj su inovativni cenzorski potez šutke prihvatili – makar on vrijeđao osnovne postulate staromodno shvaćene struke – ne bi li se pokazali doraslima “današnjim zahtjevima u novinama”.

UPALA MOZGA 

Utoliko magnat ne pretjeruje kada u intervjuu “Poslovnom dnevniku” veli da je “rad u novinama kreativan” i stvaralački naporan do te mjere da “najčešće ne može biti posao za cijeli život”. Taj posao doslovno ubija, ako ne čovjeka, a onda osobu u čovjeku.

S druge strane, razumljiv je razlog zbog kojeg Ninoslav Pavić pred svoje djelatnike postavlja visoke profesionalne zahtjeve: on bi naprosto želio da novine pišu kao što on govori. Da se koriste jezikom suvremene menadžerije i publici približe stvarnost točno onakvom kakva ona nije. Da čitatelje na prijateljski način upućuju u nove životne izazove. Da im dočaraju istinu u “friendly” bojama, ružičastim perspektivama i tamnosivim odijelima. Pa ako će izgledati da se novine s njima sprdaju, to će barem biti sistemski riješena stvar i legitimirat će korporaciju na doličan način.

Smisao jezika suvremene menadžerije nije da se njime prenose cinične poruke, nego da on sam po sebi reprezentira ciničnu poziciju onih koji se njime služe. Ukoliko novinari to nisu u stanju shvatiti, magnat će ih osobno poučiti primjerom. Upečatljiv primjer iz već citiranog intervjua je sljedeći:

“Najveći je problem što naša zgrada ima ‘rupu’ u sredini, pa moramo hodati okolo, a mi želimo ‘open space’ zbog našeg ‘propelera’. Naime, pregrupirat ćemo ljude i proizvode po pojedinim područjima. To zovemo ‘propelerom s četiri elise’, odnosno centralizirat ćemo tematska područja: ‘news’, ‘life’, sport i digitalne operacije.”

Iz toga se vidi da ni magnatu nije lako. Provodi cijeli dan na poslu, izbliza kontrolira rad onoga što zovemo “propelerom s četiri elise”, uz jak vjetar pregrupira ljude i proizvode, zatim proizvode i ljude, nadgleda i štima svaku od elisa, satima biva izložen snažnome propelerskom propuhu, a nedostatak onoga što zovemo “open space” dodatno otežava uvjete. Kada dođe kući ne osjeća se dobro. U glavi mu bubnja, osjeća neizdrživu bol u sinusima i sljepoočnicama, ten mu je mračan, oči zakrvavljene, a iz usta curi pizdarija za pizdarijom. To zovemo upalom mozga.

Viktor Ivančić (www.novossti.com)